Kad bi me pitali

Kad bi me pitali što volimnajviše na svijetuRekla bih duge haljinei njezine krajeve natopljene soljuKupila bih brodicui stajala na vjetrurasplamsane kose i bosih noguSlušala što pričaju stari precišto se dogodilo prije negoli sam ja bila u planuSmijala bih se dok sjedim na drvenom stoluOsjećala bih zvukove cvrčakai životinja u dubinamaČekala bih sutoni prste umočila u moreI tada bih bila janajsretnija na svijetu

Cesta za nigdje

Prolaziš. Gledaš. Koračaš. Promatraš. Ideš kroz cestu za nigdje. Gdje ćeš stići? Ne znaš, je li? Lišće odavno nije zeleno. Samo šušti onim svojim Dosadnim žamorom. Šeće po ulicama. A ptice? Pa više ne pjevaju. Ah, ta njihova prelijepa pjesma. Još uvijek mi u ušima zvoni taj Slatki zvuk njihova cvrkuta. Koraci su ti teški i spori. Ali nema smisla početi trčati, Je li? Predugo trčiš. Od samog sebe. Razmišljaš jesi li živ. Gledaš u svoje ruke. Njima dodiruješ lice da se uvjeriš u svoj lik. U još jednu marionetu…

Kraj

Do sada joj se ništa nije činilo tako pogrešnim. Njezin život, njezini snovi, njezin izmišljeni svijet. Ništa. Hladnoća se činila svakim danom sve hladnija. Po glavi su joj je motale svakakve misli. Najviše ju je plašilo to što je prečesto razmišljala o kraju. Kraj. Zvuči tako konačno. Padala je, svakom sekundom sve dublje. Osjetila je neku bolnu sreću kad se nije sramila sama pred sobom što je ponirala u beskonačnost, a znala je da bi se trebala. Više joj ni ništa nije bilo važno. Bližio se kraj, tome se gorko…

Hodaj

Hodaj, samo hodaj. Hajde malena, znam da ti to možeš. Samo još ovaj put. Pogledaj. Otvori oči. Hodaj ravno. Ne osvrći se. Ono što je bilo sad je iza tebe. Nadaj se. Hajde, samo još ovaj put. Hodaj. Pogledaj. Dolazi novi dan, samo zbog tebe. Vidiš li? Jesi li ikad bila tako sretna? Pogledaj. Nastavi hodati. Ujednači korake. Smiri glavu. Prati oblake. Slijedi Mjesec. Hajde, samo još ovaj put melana. Pokaži snagu. Pogledaj. Slušaj. Tišina je tako ugodna. Sviđa li ti se? Ili te plaši? Nije važno. Hodaj. Hajde malena.…

Ti

Znaš li ti koje su boje ljubavi, kojim kistom trebamo slikati, nečemo li propasti kao što su oni prije nas? Jesmo li još jedni od onih koji će samo nestati i patiti kao i drugi prije nas? Nije li možda ovo sve samo san, ili neka gorka iluzija? Je li nas ovo trčanje u maglu zaustavilo i probudilo sumnju u nama? Nije li prekasno za sve? Za nas? Ali ako već moram umrijeti, umiranje na tvojim rukama ne čini se tako strašno.

Oduvijek

I ti si oduvijek bio onakav kakvim sam te sanjala u najljepšim snovima, uzdizao si se na najviše vrhove svijeta i plovimo najburnijim morima. I nisi stalno bio moj, ali ti to nisam zamjerila, na to sam zažmirila kao malo dijete pred svojim strahovima, i uvijek bi ti se vračala kao izgubljenom blagu, i uvijek bi me čekao kao suha zemlja kišu. I oduvijek sam znala da si negdje blizu dok smo gledali isto nebo i brojali iste zvijezde dok je mjesečina rasipala svoju svijetlost kao dragulje. U tvojim sam se…

San

Večeras sam te opet sanjala. Bio si ljepši nego jučer. Oči su ti se sjale kao stotine upaljenih šibica u tami. Svijetlio si kao zvijezde na nebeskom prostranstvu. Blistao si poput nečeg svetog,  meni nedostižnog. Svojim si osmijehom mene činio slabom, a glasom si lomio neugodnu tišinu između nas. Ruke su ti bile oštre poput stijene, a moja se kosa kao kiša spuštala kroz njih. Noge su drhtale kao da me nose stotinu godina. Svaka tvoja riječ mene bi zaledila i učinila me tvojom lutkom. Večeras sam te opet sanjala.…

Nebo

kad se predaš boli, sav si njen i suze te peru kao nekad majka i nisi više svoj, glava ti je prazna, lutaš ulicama poput jesenjeg lista i nije te sram jer ne mariš za ponos kad izgubiš voljeno i nema te na kućnom pragu i nitko nezna gdje si ti samo bacaš nogu pred nogu kao da putuješ na drugi svijet i više te ne zanima kuda te vode umorni koraci nebo nisi pogledao danima ali sjeti se, ono te je nekada spasilo i kao da neprestano padaš zatvorenih…

Majci

Gledala si dalje nego što si vidjela. Oči su ti pod ljetnim suncem primale čarobnu boju meda. Pod tvojim se kostima skrivalo puno više od čovjeka. Strahove si gutala jednako lako kao zrak. Kosa je tvoja bila kao brijegovi i mekana kao svila. Svaka crta tvoga lica značila mi je sve. Isto kao i tvoj osmijeh. Jesam li ti ikad rekla to? Kad me oduzimala bolest, bdjela si noćima uz mene. Najfinije jelo postalo je još finije time što je pravljeno od ruku tvojih. Uz tvoj poljubac rane bi brže…

Crno

kao da joj je ono čega se najviše boji na leđima i bježala je od stvarnosti koliko su je noge nosile i usta su presušila od žeđi vrištala je kao da je ubada tisuće noževa i proganja najgora noćna mora skupljala je djelove svojega tijela kao razbijeno staklo i šuljala se u kutove sobe poput napuštenoga šteneta razmišljala je o svojim opsesijama dok je umirala na nekoliko časova pomislila je da je poludjela pa se dalje prepustila boli i zaboravila na svoju glavu koju je ostavila daleko među okovanim zidinama…

Maska

U tom krhkom tijelu skrivala je sve. I svoju patnju i svoju sreću.   Sve one igre koje je igrala, i one poglede jesenje večeri i prve suze. I strašnu mržnju svoju i preveliku ljubav.   Naučila je ona sve. I glumiti da joj nije stalo. I lažno se smijati.   Ali, samo pored njega postala je slaba poput djeteta. Ona je znala da je on čita kao knjigu, ali nikada nije prestala pisati svoje djelo.     Tena Bujan

Tvoja vrednota

Pogledaj! Zar ne shvačaš da je nebo svijetlije kad gledaš u njega? Vidiš li da uz tebe nema kiše, samo sunca? Negdje netko misli o tebi. Zbog tebe netko ima najljepši osmijeh. Nekome zvuk gitare uz tebe zvući nježnije. Pogledaj! Zar ne shvačaš da cvijeće miriši slatkije kad prođeš pored njega? Vidiš li da kraj tebe nema oluje, samo spokoja? U nekome probuđuješ strast. Netko pomisli na tebe prije nego što zaspi. Nekome značiš svu nadu i sreću ovog svijeta. Pogledaj! Zar ne shvačaš da je vjetar oko tebe mirniji?…

Bez tebe

Odvedoše me. Daleko od tebe. Još dalje od tvojih očiju.   Lutanje nepoznatim morem čini se zastrašujuće, bez tebe još strašnije.   Tko zna kamo će me odvesti ovi uzburkani valovi prepuni bijesa.   Ovo nemirno more samo u tvojim rukama moglo bi postati beskrajna ravnica.   Ovaj zrak me guši.   Jesen je odavno stigla, a kao da ne prolazi. Silne ceste koje ne vode nikuda, tud prolazim.   Praznina.   A tebe nema, i nema te.     Tena Bujan  

Umiranje

Sjedila je sama u mraku. Potpuno sama. Ponekad se okretala oko sebe ne bi li opazila nekoga, ali to je bilo uzaludno. Jednog je dana u njezinu sobu ušao tračak svijetlosti. Ona je opazila svijetlo, ali se nije obazirala. Htjela je još barem malo ćutjeti u svojoj tmini. Bilo je toliko bolno da joj se počelo sviđati. Puno je razmišljala. Razmišljala da se okrene svijetlu. I tako su prolazili sati, dani, tjedni, mjeseci… Pružala je svoje ruke široko, kao nikad prije. Kao da je čekala heroja da je spasi. Ruke…

Strah

Samo je tražila svoje mjesto na planeti. Svoj kutak u koji će se moći sakriti od stvarnosti. Tako je željela svoj sivi svijet obojati šarenilom, kišu zamijeniti suncem. I bila je hrabra, uistinu je bila. Plakala je sama, uvijek. Strahove je svoje čuvala za sebe. I svoje želje. Nije se plašila ni mraka ni tišine, čak ni prošlosti. Plašila se svog najgoreg neprijatelja, čovjeka.   Tena Bujan

Bezimena

Ova pjesma nema ime. Nije bitno o čemu govori. Nije namijenjena nikome. Ni tebi, ni tvojoj sestri, ni tvom bratu, ni meni. Ne govori o neuzvračenoj ljubavi isto kao što i ne govori o sreći. Neće te rasplakati, neće te ni nasmijati. Nije vrijedna čitanja. Uzalud potrošeno vrijeme. Nastala je iz čiste dosade. Prazna je. Iako to krije, želi biti pročitana. I to do zadnjeg slova. Želi biti shvačena. Ova pjesma nema temu. Ne govori o proljeću i cvrkutu ptica, ne govori o prvom snijegu u hladnom prosincu. Ova pjesma…