Bijeli konj

Odavno se znaju pravila šaha na kojoj poziciji je konj, a na kojoj dama, tko se gdje kreće na kockastoj ploči, tko ide ravno, a tko preskoči, pijuni imaju izbor jedan, nije puno al’ je vrijedan, kralj i kraljica ipak su u rodu paze da ne podmetnu jedno drugom nogu pravila se igre znaju, opkoli protivnika svojim umijećem iz nekoliko poteza do šah mat-a(prednost ima uvijek dama)

Ispočetka

Ispočetka te sijem rode ispočetka, jer kraja nema, sažimanje je isto u svih gorućih zvijezda- čovjeka ni na nebu ni zemlji nema ispočetka kreće sjetva i žetva Jedna vrata su samo vječna i to nebeska, a ljudske staze što prolaznost svijeta gaze premeću, mudrost u glupost svjetlo u tamu, radinosti u čamu, iz punog u prazno, iz vriska u smijeh, iz poštenja u grijeh, iz vrtače u glib, muškarac ili je žena nije važno zagriz(O) (LA)  jabuku snažno i tko će popustiti prvi, al’ mudra je zmija, kožu svoju skida,…

Sve je u oku promatrača

Smisao je spoznajni čin, koji olakša zemaljski hod – kad potonu lađe, a brku na vezu, šuplju, trulu, bace u vrtaču il’ guduru! Tko je ON? Već znamo, ksenofobičnog je stava, stihoklepac – imena koje rimuje u nastavku eseja. Ovdje je Riječ, o skrnavljenju pjesama bez srama, kulture, i digniteta. Po logici njegova Uma,( glupo je i slovo potrošit na ovakvog „ pernatog druga“), iz samo njemu znanog razloga navali na drugoga, drugačijeg stava – njemu je važno da nema partizana, a bori se sam sa sobom, ratuje hrabro! Al’…

Ne, nisi sretan

U oku nemir ti gledam, ljubiš li još istim žarom, spazih te večeri jedne kako sjetan lutaš gradom Po hodu – ne, nisi sretan, misli teške stazom siješ; jesi li u patnji istovjetan, čuvaš li ljubav koju kriješ Razdire zemaljska žudnja, zamute pogled žedne oči u srcu se javi tiha slutnja, razum povuku krive moći Poslije prevare usne oćute žar pijanstva – trijezan jutrom svane, gorak okus sužanjstva…

Jesensko žutilo

Šećeš li dragi istim stazama jeseni žute, dolaze hladni dani i orkanske bure, ne idi tamo gdje te više nema, postao si bijel u žutilu jutra, daljine sve su iste, imaju ruke, rubove i ceste, ne idi kroz stih i rime duge su noći još hladnije zime pjesme srce vode – ne plaši se ljubav kad je prošlost zove ti siguran budi u žutilu svome prazne su ti riječi i jeseni ove južine puhnu, trulež miris prati iz ljubavi tko mrzi, neka dušom pati

Sentiš

Budiš li me opet, usne noć mi kida sve bih dušo dala da te sada imam trošim misli svoje, sjećanje bez stida diram stare rane pa ih opet vidam Suze sijeku tamu oštre poput brida ljubav tiho plače muzikom što svira u naručju sretni dani, neka i njih ima da smo bolje znali, sudbina se bira Budiš li me opet, tijelo ljubav sniva ruka topla nježna, grudi snene dira dvije sjene plešu na mirnom licu zida dunje sa ormara tvoja ruka skida

Sokola let

Oko što poleti visoko gnijezdo svoje pazi ispod grančica svitih iščijanog perja traci griju srca sićušna u snazi grom tišine oluju razbi klikće iznad polja sokol klikće svoje mlade snaži brda, šume dolovi i voda razlivenog plavog svoda niču jutra i žitna polja sokola podiže srca volja da obiđe okom rodna polja  iz krila pera, leta sloboda

Rijeka

Nečujno dišeš dahom nebeskog preludija, u krčagu polja i livada posuta behar prahom glasnih majdan virova, zorom umivenih vrba lelujavih dugokosih šiba srebrnog sijanog hlada – kapljica k’o olovo pada širi se u krugove i spaja, zrnca okrjepe, udisanja bezvremenog uzdizanja…

Jantar i tulipan

Nazdrave jutrom čaškom lapova rosnih slapova oblak crta tanke pruge trak zlata za most duge Cvrkuće gaj Sunce trepće sluša nebo u naletu sreće okupane oči obrisale tugu stigao je vjesnik nosi trubu Durđevak  mirisom poji na vjetriću zvončić zvoni sjenu njiše livada stoji uresnica struk tanki lomi Gledaju svi Sunce, a vjetar plodi, valovi dižu šaren sag pozdrav šalju tko im je drag namignu okom na jantar mlad

Zmaj

Noćas se nebo poderalo podrhtavao je svemir cijeli; pjesmu lom glasa prene kipti noć, vrije u morskoj mijeni bacakaju se ribe u plićaku ljuske ljeskaju, živom bljeskaju srebrn dukat oknom krene zmaj vatrenog ognja zijevne zabija u noć plamteće strijele padaju sive protkane mrene nebo se ljulja prepuno pjene jutarnja maglina nebo stere tvoji nebeski snovi dio su mene…

Nebesko platno

Čujem taj tihi don, don zvonki ton mog srca oči moje znaju nije Onzlatnim kistom slikao dugu ni platno tkao nitima sjaja, ne vidim anđeosku prugu – izvukao je nit što spaja žalac riječi gorkih saća, ostavio trag sipinog crnila, al’zvijezde žarom planuše točkice na nebu spojiše – Čujem taj tihi don, don, zvonki ton mog srca; azurno plavog svjetla oči moje znaju – tko je naslikao iluziju boja svijeta…

Linija tanka

Slušaš li glas njen, u srcu je raspeta prije nego ispališ rafal ubojitih riječi k’o puška napeta važi težinu njenu, ranit ćeš koga voliš zaći u zamku grijeha u jazbinu duše i tijela; tišinu šutnjom zapetu, što li će ostati od nje od zavjeta koji je dala – šapat nečujnog glasa? U kamenu je zapisana prigrli istinu, riječi spasa!

Neka nebo plače

Napustila me suza, da li se sveti, isprala je oko i duša se svijetli sada samo šuti, u tišinu gleda, sve je više tuge od ovoga svijeta Jecati je znala od bola se svila gorke kapi svoje na mramor je lila maramu crnu oko kose vila sićušna i slana u kut se topli stisla… Cvili vjetar oranice gole, cvili plače niz uvelo polje, drhte grane i jabuke stare – trese roda što još ostalo je, trava rosu cijedi, mraz okorio bijeli hrđa vrata glođe – škrguću od muke – taraba…

Jesen, vjetar i nebeski slikar

Jutro je bilo svježe i odisalo skladnošću. Jesen probuđena, umjetnički raspoložena, namignula je nebeskom slikaru, izabrala kistove dugih zlatnih niti i rosne kapi. Hoće li biti žarke, ili blijedo žute zavisilo je, o količini toplote koju je sama dodavala bojama, u još bujnom lišću razigranih krošnji. Željela je raskoš, žudila za izobiljem roda i ploda, čuvala stranice listopada i studenog da ih vjetar prebrzo ne okrene, prelista. Tražila je smisao između svih sićušnih detalja postojanja. Znala je važnost davanja i uzimanja i vješto vagala plodove na svakom stablu, ne bi…

On je on

Mjesecu je ispupčeno okostat će krivo pasti duboko,puninu ispuni prepun sebevrhunac dosegne i jedan brojnoćima se svlači sloj po sloj postane nevidljiv, a opet svoj-Tamna strana zvijezde bockakotrlja se bačena bijela kockaon je jedan i ostati će svojispunit će sebe u isti broj… 

Kruh i hljeb

U sjećanju s njom je rasla maslina i loza, miris mora, ognjište i vatra, kamena kuća od bjelokosti bjelja, izvana topla iznutra svježa, prepuna hlada ostade malo od sjećanja sada al’ podojeno mlijekom roda živi k’o miris tamjana i srca ploda! Neki kamena ne vidješe ni maslina al’oči njene zapamtiše, tišinom rasle gledajući nizanu i stado kako pase… Ostala je u tijelu stasita, čvrsta lice lijepo i otvoreno, u mladosti zavijeno maramom bijelom i glasom milim, ni glas podići nije znala Bogu bliska, a da nije znala, živjela je život…

Zazvoniti će zvono

Postoji li ta Žena i planina, gorski Vuci i stado koje opaziše onomad ljudi, gdje duša žudi za zrakom, a jezik vazda suh k’o nemrs pluća udišu bilje k’o lijek- dao Bog, zazvoni će zvono i gost navratit uz zalogaj mrsni; miris južine u zraku, vrijeme nemilice kradu bezglavi dani; primaklo se bezoblačno nebo, oblaku u pustoj jami jezerca poslije pljuska, uzavrelo od zlatnih zraka Sunca; gipka sjena u dubinu se spušta umiva lice iz daleka; nijema gora sjenom oči povila, a iza bora košuta pase, za pojasom kubura –…

Nije nego, niti ego

Stalno putuje, stvara, slika, luduje od vremena nije u njemu se krije svekolika, svih oblika, opipljiva nije – očima se smije, misao oblikuje i svima je bliska al’ pronaći je nećeš ni pomoću viska, može ona svašta, poželjna i lijepa raskošnih oblina i vitkoga stasa, neee nije „ona“ žena nego je …

Odiseja sna

Vjetar izmiče hridi, razbija dahom žal, ni val više neće odbit’ se od dna, ni odiseja srca što luta, ni ponoćni vlak neće vratiti vrijeme, ni rukom da vraćaš dan – minute i sat prošlo, otplovilo morem, la’ vojaž nebo oda tajnu, oči otkriju laž ti budan samo sanjaš odsanjan san

Tako to biva

Tijelu sićušnom daljina radost biva ljeta dođu i prođu, krila je navikla na let, pa odleti kad požanje se njiva kad jesen pospe oker preko suhih žila I leti- dva gnijezda srcem je svila pamti strehu gdje je sretna bila izvor, gdje je prvi put lice umila slabašna krila nebu podigla Nose je topla sjećanja i dva krila   magneti zemlje dva su oka živa na put isprati je kiša i maglica siva Sunce uvijek grane –  tako to biva

Vrhovna Božja Riječ

Arka, mila barka rebara dvanaest skelet Kristov živ, preteća naroda svih, smrt lomi kosti nebo nosi vijest kazniti ljudski rod, izabrani od izabranih Božja sluša se riječ, potop dođe zlih – Arka po pravdi vrsta i roda spojila je svih nebo plave slobode opazi golubice vid poslije mraka, orkanskih oluja tih čovjek osjeti stid, Bog je bio milostiv za neposluh kad ljudska zloća buja Arka je mila barka, naroda svih  –

Jesenski oker

Dolepršat’ će mi nemir iz nekog sjetnog oka – vjetar će sijati boju okera, posuti po lišću i poljima… Jesen će žariti kestene ugrijat promrzle prste, baciti iskre, u pogleda vir stud’ noći zaći će za nokte Tražit će ruke nježne, tople, oči žarke, nit ljubavne potke… Vrtlog u očima bit će srca pir, sve nemire oka istkat će u mir…

Kasno suze ronit

Grudima je svojim prigrlila boje skida rumen lica, žuto lišće vapi vino rujno zori miris nebu hlapi rujan mjesec, okom namiguje Ljeto brzo prođe, kišom oplakuje vjetar runo bijelo, oštrim rubom pori sunce krati dane, krišom izviruje rano, kasno voće, moglo je sazorit Za lanjskim snijegom, kasno suze ronit