Autor: Tanja Tadic

Odraz obraza je mijeh jutrom kad se briješ, gledaš u to drugo ja i slatko se nasmiješ Ljepotu ženinu mjerka nesigurnost u očima vidi prvo treba sebi da se svidi, tek onda zagrliti smiješ I treba netko da se divi razlike nisu vidljivo bitne to što muškarac gleda ustvari su pjegice sitne On  se nikad ne mijenja uspravan k’o mladac dječak koji ne dozrijeva ni kad ogledalo kaže starac

Lijepo se složile pjesme ali ljudi nisu, svemirski daleko, a ustvari blizu Bitno je vrijeme zrenja al’ nikako da se uskladi spoznaja s točkom vrenja Vrlinama si uljepšavamo život i posuđene dane al’ prava mjera su mane Osjećaj dolazi iz stomaka iznutra šapne što nevalja Jel’ pred njim zmija opaka Il’ bijelo janje mirno pase i stado ovaca u zbiru mase savjest voli i deveto prase Basne čovjek rado sluša uz emocije koje srce kuša bar se složiše pjesme i duša

Bez riječi, mašte ti i ja ne bi imali svoj svijet užitka, nježnost, ljubav, strast… Ti i ja sa istim mislima… Ti koji me ljubiš u svakom trenutku identično mojim željama, skidaš me snagom misli, upravljaš mojim rukama, izazivaš moje tijelo, budiš ga iz sna… Objavljena 2014

Lijepo se složile pjesme ali ljudi nisu, svatko od nas pozna svoje dijete čudom se čudim sada Bila sam član portala i pratila pjesme budno a sad izmjena puno, na izgled sve je isto Ali nije, neki su autori doradili svoje rime, Koliko dijamant treba “turpijat” kad se stvori? Lijepe alatke imamo i glave mudre, al’ tehnologije čuda nude I tako ostala arhiva od prije… Pitam se samo kako ćemo znati tko je majka, a tko otac pjesmi tko je kome napravio i čije je dijete?

Nemate, umro si kažu, umro; oplakah ti dušu, riječi tvoje, ne slušam tužbalice nebrojene, smrt  jedne plaši, a druge hrabri nigdje kraja toj ljudskoj patnji Jedni žale u tišini – tuga ih satre neki stisnu zube i hrabro se brane, a poneki se tuđim bolom hrane i nekako slave kad tijela nestane; “Čovjek je k’o slabo živinče“ mudri pjesnik kaže, iznova, iste grijehe u misli slaže Život što je? Kukuljica tanka, leptirov put, svjetlost jednog dana sunce, cvijet i nema mu kraja – čim čovjek se rodi nebo ga vuče,…

Ako te vole izdaleka, zamisli se možda si bista, uštipni si obraz da ne umisliš neku veličinu svoju, po oligarhiji ili rodu, a nemaš plemenitu lozu i nisi vojevao puno, na prsima kolajna ne blista, upitaj se, koji arhetip u očima listaš, Jel’ pojava tvoja uobraženju slična ako te vole izbliza, možda je je ostala suština čista – kad otpadne sloj blata s grnčarskog kola, naličje ispeći mogu, al’ lice pripada Bogu iz vatre se izrasta veći i bolji… ne ispadnemo uvijek po tuđoj volji, važno je da izgaraš na…

Nisu to bile muze, zar nisi znala, taj šapat, bile su tuđe riječi iz bola izvađene, samo si uzela krila pjesmi, a tko da te spriječi? Crnih vrana ima sa svih strana uvijek su iz istog znanog jata kljucaju riječi bez sluha i dara njih ne boli tuđeg tijela rana   Pjesnik suzama ispire pjesme da bi iz duše ostala zrnca zlata tuđu patnju dirati ne smije, za zbirku života mala je plata P.S. Prijatelji po peru, vjerodostojnost neka ostane moralna vertikala svima koji su bili moje nadahnuće iskreno od…

Povuklo se more gdje bijeligreben sniva, ogoljela rebrasitni pijesak giba, u tišini trajekoliko vječnost živa, s trsomkruhom i vodom zemljo mila Porubu plavom poderano vedroal’ živi u čovjeku ono bilo jedrošto ga vaja, od roda svoga stvaradano je da se pao čovjek kajeal’ bez istine Božje samo kostur traje

Još nas nema, možda sutra navratimo kratko tek da nas ima, da ne zaborave oni koji dvoje – ima nas i bit će dok ljubav diše i Božje sjeme plodi dok voćnjak rodi dok je ribe u vodi bit će nas, zbog svih onih koje srce voli krčag hladne vode sjećanje predaka nosi ljubit će nas izvor i milovat maestral na moru plavom bit će nas koliko i vas bude, mjesta i ljubavi ima za sve ljude…

Strah od istine, igra je uma,; da bi preživio i održao ne održivo duboko udahne pa piše…piše breza se izvija i njiše, njiše krivi je film pred oči mu stao, Strah u Ulici brijestova gledao je davno, ne sjeća se jasno nije breza nogo Briest U vlastitom znoju se kupa….. ostao je s manje vijuga kad lupa……. al’ skriven od svijeta  i sebe s perom u ruci može biti samo onaj tko više ne j…

Zagrli me kao vjetar,zaigraj se u mojoj kosišapni mi skrivene tajne koje nosišponesi me kao kišuili ću poput lasteletjeti na tvom krilu Pričaj mi o morima,nebu, olujama, obrodu na kojem sikapetan i jedro;pričaj mi kako sispojio zemlju i neboorkanskom burom Šapni mi,mrsiš li kosu na mah,ili k’o dah nježno sepodvučeš pod kožu,pričaj mi o svojojnježnosti, grubosti,uzburkaj me k’o valili me ponesi visoko,u zrak kojim dišeš… Čujem šapat tek’probuđenog lišća,zvončići iznad vratakucaju na moje srce.

Kad se polupismen(a) dohvati pera i istrese vreću znanja ti izaberi po kroju ludila koja mu (joj) je pjesnička slika važna da bi utisak ostavila(o) snažan u ulozi izgubljenoga lika (lica) nakon muka i desetljeća jada, duša od mržnje i bola strada pa se izdigao (la) do intelekta, gdje ne postoje krađe, i baš nju (njega) patnika, poetska duša  snađe… izaberi slike i lađe, neke se pri ruci nađe i samo „poravnaj“( ispravi) što mu(joj) savjest u obliku muze kaže al’ eto vraga izabrao lošu građu pa i knjige lomače…

U noćima, u beskrajnim, dubokim noćima, u mojim očima, ni pogled ni glas, ne znače ništa za nikoga od nas, ne čuje se ni tihi noćni kas, širokim, maglovitim poljima, ne čuje se iz daljine ni glas… Molom korisnicu pod autorskim imenom “Suzana” da se ne koristi mojim pjesmama u pisanju svoje poezije! Budući ne mogu ostaviti komentar ovim putem je lijepo molim! Hvala na razumijevanju!

Nevidljive strijele lete niče iz riječi sjeme frcaju iskre svijetle iz usta izletiše kletve Jurodiva Eva, nevina biva crna se zmija u edenu skriva puže  iz vrta ni  Bogu kriva mjesto jabuke trešnje bira Mržnja se vrti i ne bi stala jedna je sjena na koljena pala svatko bi za života slavu pa zapališe svijeće na oltaru..  

Da skupiš sve talire i srebrernjake  u zgubidanskom ruhu  i galaksijama prebrojnim  iznutra  i zagrliš jedan trenutak svjetla u mračnjaku  duše onaj, izgubljeni  fragment koji se polako suši i čeka da otpadne k’o kineski triper u  zbirkama  napunjenim prstacima i kamenicama koje otvara tek vatra ili sunce, samo neugodan miris stvar je u termičkoj obradi  duše koja  osupne riječi bez karakternog smisla ali šetnja uz Kupu iskreno  liječi…

Eh, neki se s riječima dobro snalaze, al’ dvoje k’o kumice na pijaci – za koliko bi se dale i cijenu na tezgi za rana dignu, e oko podne već za pola skinu tko još koristi vlastito znanje baciš pogled na brojno stanje i shvatiš neće zbirka u tvoje imanje pa onda vidi što u tvoju pamet stane raščlaniš kruške i jabuke na vagi al’ srećom ima naziv i za muške koji sočno voće bezobzirno krade al’  na žalost  uvijek im se pri ruci nađu oni što isprave neznanje… Tatjana…

Pljušte suze i to krišom pada svjetlo  svjetlo kišno slijeva se niz nebo bistro lice sjetno toplo milo oko srpa obruč snio rog se svio kao krilo brid je srebrn izoštrilo – luk se širi pun je svod strijele pljušte stupa vod noć kotrlja puni voz zemljom prođe kolovoz… Tatjana 2018

Ti si smjerokaz u mahovini što pokazuje sjever Lakrimoza lišća što treperi u jabučici oka Ti si svjetlost u stvaranju svijeta što leti slobodna u ovojnici neba Ti si prasak svjetova što grme u tišini Ti si nebesko oko što me gleda Ti  si osjećaj koji je dio svega nastalog u tišini dok zori trešnja za L…….-a