Bilješka srca

uskačem u bilješku svog srca hvatajući fragmente osjećaja tako ispunjenih zaboravom dok se ne ohladim ponovo u led dok ne očvrsnem iznova u kamen nalazim za to običnu riječ koja u datom trenutku bude praktična riječ je za njega tek kalup u koji lijevam riječju oblikujem što prožima mi biće nalazim taj osjećaj u tijelu crpim ga iz nabreklih mi pluća iz grčem stegnutog mi grla iz tugom namrštena čela čvor boli što se raspliće polako difuzno crvenu sreću koja se razliježe i topi titraje uzbuđenja što talasaju u plesu…

Hladno predvečerje

košulju sam skinula u hladnoću utonula jednog pustog predvečerja, sjeta mi oči potamnila i u kosu sam se skrila… sjedila sam dugo na trijemu s vrapcima u žlijebu dok su ruže opijale mačka me pogledom ljubila, misli su se zaplitale, misli se sudarale, a riječi samo bježale… hladnoća se uvijala po alveolama pluća na kojima disao si, i poplavila sam, bez riječi oproštaja. bez ijedne riječi… predvečerje je bilo hladno.

Reminiscencije

osjećam teksturu glatkih opni dok te sišem onako strasno i jezikom istražujem nabore tvog svježeg, crvenog ploda ulazim u sfere tako malene, tako mi slabo poznate i sočnost tvoja budi dijete što u meni gori od želje dok se niz ruku cijedi sok, vodiš me reminiscentno do ljetnih večeri, na trijemu, sa cvrčcima, u mom gradu, tamo gdje sam odrastala i sjala sam od ponosa, gradsko dijete bila sam (grad je tada bio velik…)

xxx

polegao si me na cvijeće secirao si moju unutrašnjost zatvorenu s mislima mojim s mislima tuđim dugo je trajalo dok si odgrtao sasvim nježno prašinu, i korov rasporio si zarasle ožiljke otvarao vrata beskrajna zatvora rekao si da gušim se predugo i ponudio si dostupan lijek mirisao je kao cvijeće nikad nisi rekao kakav teret si me spremao nositi i ljubav je došla laka kao oblak

u gluhoj noći…

ostala sam u gluhoj noći tražeći tvoj krik nisam našla… samo kopala sam iz sebe zlo iskapala iz sebe osvetu… iz sebe mržnju… samo to sam našla mnogo gnjeva sve zvukove tuge i nisam našla tebe… ni nježnost ni života trag samo jecala sam dok se noć protezala u mislima prebirala po tebi, po sjećanju ruke bih tvoje sad život bih tvoj nazad…

Autoportret

uvijek u meni ostaje nešto nedorečeno kao talog od srži svakog osjećaja ništa iz mene ne izlazi do kraja misliš, uvijek sam indiferentna suha i neukusna, misli odsječenih, sva sočnost za mene ostaje istisnem vrlo temeljito i serviram ti samu suhu tvar… na isti način dišem, znaš, plitko, i s puno taloga

tebe iz sebe izbrisati…

primisao neka koči me, počesto u meni zadrhti, kao dah vjetra, val hladnoće mi tijelo prijeđe i na trenutak me umrtvi. kada zamislim sebe bez tebe… kao da mi režeš dio tijela, ne kosu nego nešto kao… nogu. ili ruku, desnu ruku. kad zamislim koliko sebe ostavljam u tebi, s tobom, i sebe bih se radije tada odrekla. ovisna sam… o pomisli sebe s tobom. raznosiš me, kao poštar, po nepoznatim mjestima. života mi daješ, puno, protežeš me u vječnost. zamislim se duboko. iz svakoga dana izrezano ono nešto vedro,…

Čekam znak afekcije

Niska riječi, riječi što gube smisao, nepregledno je, tužno je, optužujem opet sebe, čekam znak afekcije, nitko me ništa ne pita i ne tražim više ništa, a traženje mi je posao. Šutke se provlačim, kroz rutinske radnje, umara me kolotečina, čekam znak afekcije, a on kao da čeka mene. I dojadile su mi svađe, sad ugađam, izbjegavam svaki sukob, ugađanje mi je posao, jer ja sam žena, odbaci me u kut kao prljavu krpu. Ne reci da sam beskorisna, i ne reci da me mrziš, svaka kriva aluzija sedimentira mi…

Simbol

Kako bih mogla svoj simbol razgoličiti, svoju pojavu bijedom nazvati, svoj ponos okrutno razapeti? Nisam li već dovoljno ranjena, za sve što sam kriva kažnjena, svim svojim licima u blatu razmazana? Zato podižem ovaj teški štit, ovaj simbol preko sebe nosim i gradim se: „Ne znam što on znači, ne mogu reći. Bezazlena sam, pustite me proći…“  

Za laku noć

dvaput samo, za laku noć u pjesmu tvoju odlutam gdje toliko ljubavi počiva i kao da svijetli, blago, moje skakutavo sunašce, rekla bih, tvoj dječji vrisak razdragano para zrak kao ptice slatki poj čini od mene karamelu onako slatko rastopljenu i poželim, za laku noć kradomice, u dušu tvoju zalutati na kratko samo osjetiti valovima tvojeg glasa ispod ljubavi koju odašilješ nutrine tvoje beskrajnu ljepotu tvoj izvor, tvoj početak psihodeličan, sanjiv i eteričan samo tako da znam odakle silnu ljubav iskapaš

Mojom noći kraljuješ

otimaš mi noć, u zvijezde se uplićeš, tako ponosna, nokturalna kraljica, s noći bludiš, ne daješ mi ni pjev zrikavca ni svjetlo krijesnica, ostaje mi samo senilna mašta, prezrela, smežurana, pastelno ružičasta, dramatično hipersenzibilna, trnovito izbodena ostacima, hranim se lešinama tvoje noći, bludnice, tvoje zaštitnice i mecene, zavodljiva nimfo, vesperalna ljubavnice

nostalgična

želja u meni izgara ne pušta me kao grč mome tijelu i tone, gubi se spokoj u meni ruptira… shvaćaš li me? kroz dnevne putanje nosim u sebi stijenje vječito tiha vječito kao spokojna cvilim potkožno za daljinom za sjećanjem za gubitkom

otvaraš sva vrata

u kartonskoj kutiji zatvorena sva moja volja dok trčiš prema meni otvaraš sva vrata i puštaš me van ostaje ovo malo volje da otvori novi paket i postajem redovni potrošač ovo u kutiji zatvoreno sav je moj dnevni doping dok trčiš prema meni otvaraš sva vrata i puštaš me van osjećam se dovoljno vrijednom svakog novog paketića energije osjećam kako u meni raste ovo divno, neopisivo, prekrasno krilato stvorenje dok trčiš prema meni otvaraš sva vrata i puštaš me van budiš u meni osobu nadražuješ moju ljubičastu svileno meku materiju

Krasno je voljeti te

Krasno je voljeti te krasno je poznavati te, još više očekivati te, u očekivanju idolizirati te, očima zaljubljenim slikati svog tebe savršenog, baš sasvim savršenog, u odsustvu tvom pošašaviti, pobenaviti potpuno za tobom, takvim savršenim. Najljepše je probuditi se, naći u sebi tu tolerantnost, opraštati sve samo zato što jesi, zato što si takav, i takav baš moraš biti. A priznaj, tvrdoglav si, i ponekad sasvim divlji. Ipak, lijepo je takvog te imati, kad se probudim, baš kakva želim biti, kraj tebe i tvoja, lijepo je ujutro te ljubiti, u…

plućni vlasci

osjećam plućne vlasce dok se uzdižemo k Deliriju kosa mi leti vlasi se pletu u ružičasto nebo je vedro brdo je žutozeleno krave su crno-bijele mašta je ljubičasta u ruci mi je stvar čvrsta i stabilna držim stvar odraz ljepote života u osobi koja drži stvar gleda lice u retrovizoru sunčane naočale ružičaste usne vlasi plućni vlasci stvar u ruci

Tvoj tramvaj

Divan me polet zahvati kad otvoriš vrata svog tramvaja, s ulice, poskočim kao dijete, van i cupkam, tvoj me cvjetni miris sasvim ponio… Miris me ljudi zapuhne kad otvoriš ta vrata, zgužvane uzavrele mase, isprepleteni udovi, tajnovite misli… Gledam ih kako se gledaju, odvraćaju poglede, bježe kroz prozore, koji nered… Ima ih svakakvih, i ružnih i glupih, i našminkanih i nakićenih, i sisatih i kvadratnih guzica, i debelih i masnih, malih izdrečenih, velikih prestrašenih i isturenih. Ima ih lijepih. U takve poželim buljiti. U tvom zgužvanom tramvaju voljela bih živjeti,…

Ta riječ

Ta riječ, kad ne izađe iz mene u datom joj trenutku, ostane unutra trunuti i smrdjeti, raspada se, dekompozira, prosiplje u meni te oštre iglice, ubija njima stanice, i tada kažem da nešto u meni umire. Sve više riječi i slika u meni umiru, ostavljaju mi taj očaj – svijet (cijeli svijet) zarobljen u meni i ne mogu ga osloboditi, i ne ponavljaju se… moje misli, riječi i slike. Kad bih bar mogla iskopati tu riječ iz nabora sjećanja, vrativši je na površinu, balzamirati je, sakriti od zaborava, dostojanstveno da…

Strastveno crvena dama

Mrežu pletem, pletem mrežu, za tvoj pupoljak topli šal, za tvoju laticu haljinu krasnu, čarape mrežaste za tvoj trn, malena zavodnica što se suncu smije, čeka proljetnu kišu da me mirisom svojim opije, a ja, tek sam ubogi dlakavi artropod, pognute glave sirotan, očima svojim ljubavnim gledam te magleno savršenu, rosom izvana namreškanu, iznutra tako mladu i bujnu, strastveno crvenu damu.

(Još) jedna zbunjena. I umorna… Noćna…

Krikovi u noći topao krevet, ponovo odgonetam pergamene, sinestezija osjećaja i brojke, fascinantno… (samo meni valjda). Ipak je tako hladno, dođi leći kraj mene, pričat ću ti o Islandu, o ponijima, o svitanju. Oh, moje zbunjeno, ne buncam, samo razmišljam naglas, takve su mi misli večeras, skliske i pomalo buntovne, samo bježe od mene (zastranile su)… Očaj me ponio, razmišljam o odlasku, maštam o sigurnom domu, u nekoj sjevernoj zemlji. Guraš me s oblaka, o tankoj niti visim, ne radi mi to. Popni se, pruži mi ruku. Mekano je, vidjet…

Mašta, nježno kao lahor, resetira me

I ne gasim to svjetlo sve dok posljednju misao ne istisnem, tako lažna i usiljena, nafilana osjećajima kao sočna kremšnita, plačem u daleko jutro ponesena šapatom mašte slobodna da letim sasvim visoko držeći se čvrsto za tvoju srebrnu grivu, sretna što mogu, što mogu maštati, po svjetovima svojim lutati, tražiti i iskapati to svjetlo što me drži budnom, daleko jutro s uzbuđenjem čekati, djetinju radost u sebi ponovo uzjahati.  

Taj očaj

Očaj u meni moju srž mijenja i otvaram se kao školjka u vreloj vodi. Taj očaj čini čuda, razara čeličnu strukturu – moj mišić za šutnju, moj mišić za pasivnost. Taj očaj produkt je sustava u kojem sam zatočenik. Prožima me… Svaku stanicu mijenja. Plamti u meni, razbuktava se, širi se i… sagorijevam u njemu, potaknuta njime djelujem, ustupa mu mjesto ljubazno preostala nada u meni. Taj očaj me drži, taj očaj me vodi… Kao protureakcija, kao ustanak, kao veliko, odlučno NE.  

Dok te ljubim

Dok te ljubim usne mi drhte i lažem cijelim tijelom tek očima nejasno razabirem koliko samoj sebi moram lagati ali tako se to razvlači u laži krije se utjeha s kojom do kraja mogu živjeti, ne tjeraj me od sebe, jer moja sigurnost tu trune, znaš i sam ustvari, koliko bezveze doima se život bez mene koliko je vrijeme otegnuto i zrak nijemo šuti tek koja muha prozuji i naruši tvoju privatnost ali u suštini ništa se nikad ne mijenja. Dok te ljubim, srećo mog života, ti si konstelacija svih…

još jedno umorno

još jedno umorno još jedno dosadno prazno, osamljeno subotnje popodne navlačiš se okolo kao sivi mačak hladno je i mračno progone me misli ovako hladno završiti jedan predugi dan bez riječi otići zbogom, zbogom (mašem), zbogom malo paliti crkve kerozinom po gradu “nešto za raditi” neki osjećaj razbuktati … ili jednostavno otići bez brige i pameti gdje ničeg nema svjetlo se ne pali plutamo bezglavi rijekom grimiznom ljudi bez snova i ne znam više ništa bez tebe valjda…

postajanje

nešto nekakvo neki netko neko nešto bilo tko, bilo što mučne moje neodređenosti nekakvom nekom podređenosti bit ću nešto ja ću postati kad odrastem velika baš onako velika onda ću biti to nekakvo nešto postati… tako određena ja neko neodređeno nešto nekakvo bilo kakvo ikakvo samo da budem samo da postanem samo da dokažem i svi će vidjeti… baš kao zvijezde one nebeske mene dok postajem netko

Dreaming is beautiful

Ona kaže sebi, sanjaj taj san, ljubavi, sanjati je lijepo, snovi su pusti ponekad ali su osnova onog što te gura dalje, samo živi taj san, pusti ga da teče, neka se pretvori u pravu, predivnu stvarnost, jednog dana kad te gurne na tu razinu tvojih ambicioznih misli smišljaj dalje jer postoji cijeli beskraj varijanti tvog budućeg potencijalnog života, svjesna da je ono što te gura tako malena stvar, a da znači toliko puno, ta tvoja svjetlucava nada, da možeš biti nešto važno da ipak imaš neki skriveni potencijal u…