kavkaz..

u kućici od šibica punoj otrcanosti nasumični vjetar urla prozore a mi smo pomalo utkani u zavjese uvučeni u zidove i nasmrt preplašeni vatrom za koju se nadamo da je ugasla onako daleka

ženo..

sve je sasvim divno i mi smo si sasvim dobri ovo je kao raj a sasvim smo na zemlji ti me kao obećavaš ja te izgleda jesam zatražio od svijeta samo da te vrijeđam sad me kao ubij prospi me i zvoni sve je sasvim divno ženo, mi nismo oni

naranDŽasto..

dobio sunce na poklon usred januara – velim žurim te obasjat želim da i ti sretna budeš zausput ti dati slova i sve misli, prazne rime neka malo gnjave tebe ko da ti se svetim i onda kažeš neću – slutiš saznala bi sve baš lako ti baš hoćeš da to pjevam a nit’ mogu nit’ znam kako

vidi, rimujem se

pobac’o sam dnevnike koje nikad nisam pisao i koji su snivali umjesto snova javu koji su slova šarali i varali me kad sam u pravu pobac’o sam stihove koji su ostali na putu od misli do slova da ne vidiš mene kakav jesam ..kad pretjeram u crtanju krila na leđa tih tvojih godina …

erdelezi

nije tajna da za mnom laju popovi i ministranti babe iz prvih klupa ne osjećam baš oslobođenje a ni strah al je panika što svevišnji njima vjeruje ne bole riječi ne više ne bole laži nikad više poneki zaborav samo zaboli najviše onaj njen…

krijesnice madagaskara licitiraju srca..

nebo nam se čudi nebo nam se smiješi krajičkom vjetra umara nam oči hrapavim zvijezdama misli na nas i traži da smo sretni na ovoj planeti a nismo ni bježali da spoji nam trag prve jeseni ove godine mokroj od kiše i nisam ni slutio da ćeš mi se desit reče kraljici kraljici nevještog stiha pusti nebo nebo nam se samo čudi …..