Jedna u nedostatku inspiracije

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati. Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali. Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti. Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom. Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol. Čeznem da sedim nemo pored…

Cvjetna krčma

Ako ljepotu i svijet satkan od riječi, voliš kao što kažeš hajde usudi se trepni iza vjeđa tvojih, stotinku trena sklopljenih vječnost da ti otkrijem ono što je sad i što će tek da dođe sjedi uz mene i naše društvo u cvjetnoj krčmi   Lako ćeš prepoznati sve moje prijatelje Radoviće, Sarajliće Nerude i Tagore ove i one a, u onom čošku tamo čak i neke nepoznate ali u antologijske stihove zaodjenute ali zaboravi na velike riječi koje očekuješ da čuješ jer nemam prava da ih izgovorim a moj…

Priznat ću ti, kako proljeća se bojim

Podigni roletne i baci dragocjeni pogled kroz prozor muzgav od prošlih kiša i ljudske lijenosti Odškrini tek koliko vrabac može da uleti doprijet će ti veseli glasovi i slika male metropole sjevnut će ti zjenicama možeš li svojom ljepotom onoj ključarki narediti ? dvije prašnjave ulice i veliki park godzila od stakla i betona što se folira pravo ispred tebe ..al nije to da me ne puštaju tebi ? već i nešto ne tako strašno između desno i lijevo gore i dole tamo iza onog čoška ako malo bolje pogledaš…

A kad te prebolim

A kad te prebolim   Ništa i niko na svijetu   više mi neće moći ništa   Dođite…dođite   na rasprodaju bola   iz sveg glasa ću vikati   i ne žurite se   jer ima dovoljno za sve   a od  boli,  samo će jedan zaostati   na obrazima iznenađenim   ispod osmijeha kad zaškripi   eh, zahrđali moji obrazi   i  prsa zakržljana   kad se ispune do kraja   kao Petar Pan ću da poletim   na prozor smrznuti da ti doletim   i prošaram prstom jedno…

U podne

Danas tačno u podne (ovo tvrdi) umro je svijet ! Zorom već kristalno jasno sivilo kao putokaz je izbilo obrise jasne nesreće na nebu je iscrtalo Nije trebalo da izlazi..! Iscuri nešto nalik na ljubav i od nade mašnica satkana razveza paketić od snova iscuri..iscuri i crknu sve zajedno istog trena na javi podno velikog groblja gdje se isplakao, nekad poslije tog dana sakrivši se od svih.. A, tek malo prije.. Tačno jedan minut iza podneva osjeti kako ostade živ drhteći prsima u crkotini do koljena Ne razumijete ? Onda,…

Kad se šapuće, slušajte

Kako je mogao znati, da je u tišini bolovala ? Da je patio, kako je mogla da zna ? Vješto su skrivali jedno od drugog, svoje lične usamljenosti. Obično su se rastajali sa osmijehom a povrijeđivali šurikenima u noći. Mislili, kako bore na licu mogu  da ispišu skrivene stihove. Ni po koju cijenu nije se smjelo dozvoliti da iz očiju izbije iskra. Koja sramota Bože dragi, sasvim nepotrebna ovom svijetu u kojem je već dovoljno ima, opet su mislili. Moronski bi plazio jezik a ona bi ga pljusnula po glavi,…

Mali oglas

Sjećanje hitno trebam što sretnije to bolje Novembru ovom prikladno, ako može Toplo, skakutavo…recimo bi valjalo na postelju od minusa da ga polegnem, da paše stakleni grad, i jedno staro… svoje u njoj kurvanjski  smožditi želim hoću reči ja to moram     Očajan sam na vrata dolazim galantan sam i ne cicijam svako toplo i lijepo prihvatam i ne marim što je  tuđe al da je srećkasto   Dajte, ljubim vas posudbu il’ iznajmu k’o sadaku siromahu jer briga me baš kako ću da ga zavrijedim     Uz…

Srce

Srcu mu prilaziš glasno kao san lijepa i još na dovratku shvataš da je već neko bio tu i odnio sve Sad kasno je.. I ti poput divlje mačke bjesniš svetiš se tu na poprištu od znoja i zgužvane posteljine u ludilu užarenog zraka s vrhova susrelih usana donešenog rigaš vatru po njemu poput nemani iz priča tvog djetinjstva Ljubiš dok u bolu izgaraš a predosjećala si sve s prvim korakom i disala duboko do spokoja na početku puta uzalud Nemilosrdnim sladostrašćem uvijaš se nad njim kasapeći ostatak njegovog srca…

Ples

Sad…spusti pogled, polako niz drvenu olovku oči nek prihvate ples koji ti nudim..   Raspuši nježno grafit preko rubova njegovom crnilu ruku položi na bjelinu zadnjeg Februara ispred sebe   Potom, jače..najjače puhni poput istog vjetra što stope ukrade i izgubi nas, jedno od drugog Najsilnije, sad izdahni sve iz sebe riječi kroz prste nek poteku Smiri se, ovog trena udahni, diši polako…umjereno šapatom tišinu poštuj na kraju stiha..izdahni Usne, oblik mojih misli nek ti poprime   Želim…biti tvoje usne želim biti, riječ koju pustiš sebi za koju vjeruješ, da…

Jednoj srni

Ne plaši se, moja srno gradom hodi samo sjenka izvodeći tužni perfomans davanja Razbacuje se osmjesima uplakanoj djeci što sebi ruke povlače dalje od tog klovna kojeg publika ne zove na bis čudeći se ujedno dok ga gaze nogama kako prosjak kule i gradove prostire ubogom svijetu tako širokogrudo Ne plaši se srno moja ni u crnim noćima tama sjenku pod nokte tad pokupi pa ne ostaje ništa da te plaši moja srno Znaš ti dobro da sve si mu uzela još davno i čuvaj dobro sve ono po šta…

Kaljuža i romantične noći

Riječi!? Ne, ne mogu one presušiti one postoje žive u svojim oblicima težinama i bojama i teku, gmižu.. kao pacovi razmile se prljavim kanalima i crnim rupama podzemlja u noćima od grijeha satkanim kao ova što je urla rulja i na linč poziva zategnuto uže kida konju vrat kidaju se…i rešetke lete betonskom nebu čikovi neugašenih cigareta dolijeću kroz šahtove..naopačke ubaljeni filteri mokri su i teški padaju kao kasetne bombe množeći žar oko sebe u trenu udara pacovi bježe u strahu i čuvaju svoja leđa svoja sjajna krzna I čini…

Moderni tramvaj zvani čežnja

Ako u nekome poezija zamre šta bi to trebalo da znači ? Je li ljepota nekih riječi manja onda kad ne dotiće srce dok piše..   Ako je poezija mrtva čija Muza si bila da li to znači da si i ti mrtva ? ili ja ? ili spavaš ? ili spavam ? Da li ona može biti više ovakva ili onakva ?   Kako da je duša u tolikom raskoraku s godišnjim dobima i zašto kad je sve cvat hoće da vene ? Zna li možda neko kako se…

Zaledit će vode, jednog proljeća (ili pjesma o ne osjetim ništa)

Da ne umrijeh bilo bi me, k’o dnevne štampe zasigurno da se ne lažemo Zašto onda navratiš ? Zato, što prije napisano slabo razumijem pa mi sve nešto krivo hoću ipak, sebi da pripišem i sve vratim ovom kradljivcu da otmem nazad svoje riječi..       Mislim razumijem ja sve je poznato i shvaćeno i sve za 5 kako, kada i zašto čak znam i to u kojim bojama noć je tad padala i koliko je oblaka vukao dan za sobom.. sve znam..   ..Al’ ne dira ne osjetim…

Propio je plaću i noć, u limitu

Tekla je stara pjesma u kojoj se nema drage i nema druga izvlačila se kroz ispucale zidove kafane i gubila u magluštini periferije industrijskog grada..   Sakati pas je zavijao pred vratima praiskonski vuk u njemu čučnu, za skok.. Dobro je sipala stara kurva svaku kap rakije bez da prospe ijednu.. Napokon je stigao dovoljno daleko, od nje skrasio se konačno jer ova zemlja, ploha je kažem vam mrmljao je ovo, ovo joj je rub sjeverni i neće biti spaljen za tu misao večeras Osjeti, sreću.. Osjetio je povlaštenje, važnost…

Stope

Ne znam ni sam koliko dugo se samo knjigama hranih miksajući juče,danas..sutra dok misli ne pomahnitaju i u glavi se zamanta pa nesvareno stomak eruptira van usana .. ali zavjet ćutnje dadoh pa lupam jagodicama prstiju, tamo gdje me niko ne poznaje i gutam.. Kalirao sam u nebo dvaes’ kila što sam, pretpostavljam mogao bolje uložiti recimo svijet obići i lebdjeti nad plavim sve do zlatnih obala a gle, u zamjenu dobih žuto-sive prste poklon dogorjelih cigareta s mojih putovanja iz mjesta.. Ali, ne žalim jer bogatstvo stekoh i riječi…

One ..

Jednu sam znao. Pa je počelo. Ona, po kojoj mjerim sve ostalo.. I sreću i bol.   Druga, druga je pisala i točila osjećaje u svoje pjesme lako, kao što jesen spušta kiše.. I još lakše !   Treća, nestvarna šeta, po mjestima od boja i zvukova i osjet duše je na tren, u sitni sat odakle riječi, su pobjegle od stida već odavno.. Savršena je,  ali umorna od tereta želja na ramenima ..   Prekasno shvatih da ustvari jedini na svijetu znam sve da ih sklopim i imam, kao…

Susreti

Pričalo je srce stijene su pucale na pola pa od pola na još pola i sve tako.. dok ne kliznu sitni kamnenčići s nožnih prstiju i plaže se rode te obale čežnji, more tuge kad zarobe.. Kamenje po vodi skakuče dok žabice pravimo i preliv sunca i mjeseca po njegovim leđima preskačemo.. Jednom, kad sva mora budu sita i riječi i kamenja razliju se u jedno i kad sve tuge, budu jedna plivat ćemo u potopljenom svijetu u susret jedni drugima..

Jedna na prvu :)

Čovjek je svirao gitaru rađaju se i mriju u istom danu ispod kiše meteora nesretni hladnim jutrima skotovi susjedne barake izlaze u tamne večeri Oktobra i nestaju bestragom.. Smrdila su govna isto na svim stranama dok sam te u ogledalima tražio hiljadama godina i volio bolesno na svjetlu neona u glavnoj gradskoj ulici.. U svakoj kišnoj kapi si čučala nijemo u milionskom tiražu po trotoarima i izlozima slijevala se ko razvodnjena rakija.. Čitav jedan pijani život sam te žeđao i ništa manje od toga..

Želim da podijelim ovu pjesmu sa vama.. NN autor ;)

Jednog dana ću znati gdje sam pogriješila.. u kom času je život krenuo niz pogrešan kolosjek. Jedan dan u prostoru  ću znati kada sam bila najsretnija i za koliko je bilo vrijedno prodati taj osjećaj?   Jedne noći ću postati svjesna svoga bića.. Otkrit će se zastrti putevi Planete,  ti isti za koje danas slijepa sam. Tu veče ću shvatiti što je nosio u mislima,  a što je zapravo trebao reći, ali rekao nije..   Jednog trena u beskonačnosti ću razumiti  koje su bile najgrublje riječi što prešle su preko mojih…

No name song

Zaželio sam veliko ništa ne znajući koju boju tražim u crno bijelom svijetu bez imena   Pričali su mi stariji kako su gledali sive kolažne programe poprskane dugom što se prelamala kroz njihove prozore dok su buljili u programe bez imena Nona me, nona jedna I tonem u san Dok se propinjem na prste I pokušavam prizvati Svoje sjećanje iz njihovih priča ali ne uspjevam mnogo je visoko, do neba Ipak ću da ostanem Ona linija Ni crna ni bijela Ona između što dijeli taj Svijet   I poći ću…

Smisleno proročanstvo

Plamtio je poput buktinje goreći zidove svoje pećine u još crnje vjetar samo je hranio plamove u divove   Mala sprava i dalje je vrištala …uzalud   Ispusti krik dugačak jer tren od boli k ‘o bez kraja zna da se učini a jato crnih đavola se štrecnu i obruši sa zidova praveći oblak tamni željeni za njegove mrtve oči a šum bezbrojnih krila kao spas ovlada sluhom…   Mala je sprava svjetlila ime njeno …uzalud A reklo mu se da ono, za šta živi će da dođe, jednom…  …

Neznanki

Noćas obuci sretno lice samo za mene i ne tjeraj me da stare moći koristim u cipelicama nemirno crvenim po kojima mjesec pređe za vedrih noći kroz san od stvarnosti nakratko da te prošetam..   Može li ikako do svijesti da ti dopre kako od tebe tužniji postoje ili su postojali prije i tvoje priče jako se boje..   Jer svaka je ista i o tome baljezga neman strašna dok se vriske njene o oklop prekaljenog ratnika lome «ja sam ona što budne u san ugonim i uzimam sve samo…

Vjetar promjena

I taj posljednji put odlazila je tiho kao i prije želeći mu duši bol i srcu smrt teatralno to bez riječi nagovijestivši svojom ljepotom i umišljenošću..   Nije ni zadrhtao ovaj put dok je razapinjala jedra pred njegovim nesrećnim očima..     Pa ne može biti onda to njegova sudbina ni njegovo išta pomisli..pljuckajući samouvjereno preko ograde..   U dobu poslije nje od sada će praviti njen kip od blata iz džepova i sliku će nezdravim bojama natrackati i njeno ruglo u Subotnje predvečerje iznijeti na gradsku Rivu da svi…

Al ‘ štaš

O tebi razmišljam i znam da znaš kao i ti o meni a znaš da znam.. Zbog tebe boli znam da osjetiš osjetim i ja tebe kad ne znam kud bi sa sobom lik tvoj u lice kad mi se unese i tvoj se dah po meni prospe oštre kandže iz prstiju izviru cijepaju zrak dok grabe privide i tvoje od iskanja ruke umorne u svoje bi da skrijem i riječi neizgovorene u nekim davnim mracima ispod podijuma samotnosti da uglancam.. Na kraju se umorim i zaspim na kraju, još…

Uberi dušo i posmatraj… zar ne niču na sve strane ?

Jednom ćemo otploviti   kad oblak gusti na kojem stojimo   bambusovim veslima otisnem   sa nas dvoje   daleko od meteža   i kolotečine   od svih tih gomila   lijepih i vrijednih riječi   u grude nakaradnih misli   uvaljane   rebuse samo njima jasne   u plastične kese   s crvenom leptir mašnom   drečavom, svezane   uredno nogom natabane   da više bude   i teže   za gorostasnu piramidu   crnu   u prostoru što strši   onako postojana i stamena   kao što je…