crvene lampe

Uvlačim se u tvoju postelju bijelu Mjesec je povukao moga srca žal’ Ti, želiš li sa mnom na posljednji val? Vidjeti će nas sve zvijezde na djelu   Pramenovi kose crvene kroz prste mi teku U dubinu mojih sanja, Gdje se blud sastaje sa vjetrom Nosi nas preko dvoraca ispjevanih još u prošlom vijeku   Dodirujem ti grudi opasane žudnjom Još su tako tople, a vani zima nosi Pahulje hladne u zagrljaj proljeću Golicam ih, grickam Jezikom silazim prema pupku Igram se, a tvoje usne bujaju Zrele i vrele Vatrom…

blues biblije

1. DIO   Tišina se uvukla u dim moje tek zapaljene cigarete Plakao bih, ali suza nemam sledile su se u istini moje pjesme Ispio bih gutljaj hladnog piva, sve sam čaše razbio Pijanac u meni je nestao, trgam  listove prošlosti Gol sam, ali stariji Imam dvadeset jednu godinu   Ljubio sam je te jeseni, usne još uvijek drhte (ima tako sočne i velike grudi) Stranac sam bio u svome gradu, isti pojam, drugo mjesto Stranac sam u tuđem gradu   Nisam boem, nisam ni pjesnik Svoje osjećaje gasim ovom…

pjesnikov dar

Ako nas napusti naše blago Može li reći: Bilo nam je drago Što smo ljubili kao dijete malo Sve što nam se sa njenog ostrva dalo   Pitam se: Zašto je uvijek ta tuga Kao što se raširila duga U šest boja A nije kao kapi moga znoja   Ako ostanemo sami Kao nepozvani gost Nestat će nam poljupci znani Kao u jesen, plodovi rani   Palim cigaretu, zadnju Ponavljam tu radnju Gasim žar Izgubio sam pjesnika dar

šutnja je zlato

Ušao sam u najtišu sobu na svijetu Srce sam čuo kako tuče Dvije klijetke kao dva basa zvuče Probava mi je tiha Grad je tako uzavreo, Sunce se javlja Najavljuje ljeto, djevojke plahe Njihove grudi što krajičkom oka pratim   Ušao sam u najtišu prostoriju na planetu Ritam vena, osjećao sam, stvarao je glazbu Za dušu mirnu, usudio bih se reći mladu Tijelo, mnogo zadovoljno, narcisoidno   Sjeo sam na stolicu, poslužili su me tišinom Betonom, pleksiglasom i šutnjom Jer najveće tajne svijeta otkrivene Su onoga trenutka kada shvatimo Da…

svjesnost moći

okrunjen šapatom sluđenog čarobnjaka ide još dok nije mraka jer snovi se sanjaju dok smo svjesni svoje bolesti   ako padne kap kiše na ugasla usta, pusta u vrijeme dok je još sve bilo tiše razbojnici bedema i okova željeznih vratit će se po nespokoj prolaznika, što koluta očima poigrava se sa crvenim, užeglim moćima   u tuzi, po raskopanoj pruzi gdje više ni vlakovi ne teku kao rijeke u neskladu što žubore   ostalo je tek toliko istine da uzmemo prašnjavu krpu pređemo po ogledalu prošlosti   zamaglimo nasrtaj…

pobunjenik moje ljubavi

Ti si moj pobunjenik ljubavi Stojiš na stanici kolodvora Vjetar ti kosu mrsi Nisu to vuci To te moji prsti trse   Jesen je bila Lišće zlatnih boja si splela u uspomenu naše strasti Miris tvoga tijela vuče me u tišinu patnje   Patim, patim za tobom mila moja Vrati se da te u noć uvedem Ti si moj jecaj boli   Svemir za tobom plače Zvijezde me zezaju Ne žele se poslagati da horoskop pročitam Ti si blizanac moga srca Jagoda što nepce mi sladi

duša samuje, prate ju vojnici u plavome

Praznina se kupa u plavome znoju, Tihim glasom prizivam jutro. Čujem samo moćnu grmljavinu, uspomene što mi kvare trenutak bluda. Dok još mogu reći Sve sam cijenio Ali ovo proljeće što je došlo Donijelo je sa sobom sušu u dušama Nema one poletnosti, Zanesenosti poljupcima u mraku usnama crvenim, slatkim kao kaplje meda Opojnim kao sinoćnja razvratnost.   Nisam poliglot A opet me nitko ne razumije   Dim mi u oči ide A ja palim već drugu cigaretu   Tišina je bila sve što želim Zbog čega ću mrijeti’ Kada…

iskrena, stvarna, konačna

želim ti se uvući u postelju, ispod noći prstima ti po tvojim nabreklim grudima proći ako i sljedećeg jutra umrem, plam’ tvoj žudnje će me i dalje grijati usne crvene, vrele želim osjetiti na rukama, kako se spuštaju, pale u meni vatru, tihi oproštaj od tijela ako me sudba’ i baci u grotlo prolaznosti, ja ponovo ću ustati, živjeti   sve dok ta smrt ne postane iskrena   dok spavaš, slušam šapat snova, onako naga odala si mi svoje prostranstvo za kojim vapim, slijedim mirise tek probuđene ljubavi, otvaraš mi…

Emaus

Željezo je vruće Dok Sunce blista Obasjava poglede prema Maglovitoj planini   Krv je vrela Osjeti se njene tekućine ugrizi   Postavljen iza stijene boli Duša je usnula Drugi se smiju Svoje zadovoljštine srce griju   Ako su razlozi iskreni Mi ćemo biti Ti koji će vući svoju sramotu za sobom Nećemo reći tugovali smo za Tobom   Dug je put od rođenja Do iskrene smrti!   Gdje još vijori naših glava Istina, ako se samo jede i vrčevi prazne?

lupa čekić

U utjesi revolucije, čeznem za ljepotom Sunca Prašina što se skupila na moje zaboravljene pjesme, ne može se očistiti jer teška bol ju je stvarala   (klupa, žute zgrade, opušak cigarete, crna gorka kafica, prijatelji koje više ne posjećujem)   U razbijenim ogledalima osjetim muk za svim ljubavima starim, jer teško je zaboraviti nagost svoga tijela   Proći a ne znati gdje Proći a ne znati kud’   Kao kakva beštija, utvara drvenih figura, izgorio sam Postao tek čin, neznatni lik koji progovara slobodu zagovara (svoje se srami)   Suze…

zatrovani korov

Ovog dana ne mogu sanjati budan Ove noći će ustakljene sjene Proći kroz moje pjesme Što su pisane nakon poraza, promašenih govora Ideja što su srušene kao domine u nizu mraka   Sklopim li oči, presahnut ću Poželim li ljeto u svojoj povijesti bolesti Ostat će tek suza boli   Vješto kao kakav prevarant Zora mi izmiče, ne mogu joj pratiti trag U svoje noći uzet će me vrag   ” U parkovima mladosti, ishabanih sjećanja, loših podviga Ostalo je tek sjeme trave U već i onako ogoljenim prikazima vjere…

Gospodinova šapa

Pogledam li u pravcu Ravnice što se zeleni Odaje me tek trag Procvjetalih maslačaka   Iskrivljen hod, kao nekog težaka Tek su mi trideset dvije Zapuštene kose, Brade uredno izbrijane Otac mi veli: baš si mi lijep, Izgledaš kao hipi   A ja sam sebe nisam Ovoga trena dostojan   Čekam znak, postat ću Šapa, Gospodina Što ljubav grabi Ne razmišlja što će sutra biti Hoće li se idućega jutra Sunčeve zrake u pjesmi piti

otkucaji srca

Donesi mi otkucaj srca s kišama jeseni Povedi me sklopljenih krila novom životu Da vidimo planeta divotu Pleši poput labuda u jezeru,   Neka te ritam anđela obuzme, Snaga pjesme tišine u naručje uzme Prolaznik sam ovim beskrajem prirode Gdje su narcis, zumbul i rode   Eliksir ljepote poklanjam ti kroz mrzle noći, U kojima mag čarobne juhe zadnju toči Vilinskim nas prahom optoči   Ugasi svijeću što gori, s vjetrom se bori Spremi ju za nadolazeće užitke, Sve ljubavne trenutke

bezglavi pas

Psi nemaju osobnost stvaratelja tišine Zima prolazi, laganim korakom   Poimanje bogatstva je tek čin prema siromaštvu- obezglavljena zvijer sama stvara svoju tugu u kostima prošlih osjećaja   Hrana vapi kantom za smeće Jer pljesnivost nagriza ruke gladnih   Nema više onog trenutka, Sada je život samo trn u oku onih što čeznu za morem a nisu zaplesali sa proljećem

navigacija ljubavnoga zavjeta

Vojnik iščašenog pogleda. Prozor razbijenih nakana. Govornik u koordinaciji sa bešumnim zvukom. Navigacije prema Suncu. Kamene figure istančanih crta lica. Jedan pisac, mnogo knjiga. Vjetar što budi slab pogled u nedogled. Stražari bijelih kula. Cesta istrošenih putokaza.   Ona koja spava negdje, čeka me, U obnavljanju zavjeta ljubavi Pridružujem joj se

oči koje kriju…

Ponekad pomislim cijeli život u očima se krije Ono što nam dušu grije Što je sretno, cijelo vrijeme se smije   U putovima prema brdu svetome Iščekujem Svevišnjeg znak Ponekad se i riječi lome Ovije nas noći frak, kada je potpuni mrak   Ponekad pomislim na bol i tugu, Ne bih ja drugu Jer ljubav nas spaja razglednicama proljeća

čudno biće

  Očaj je taj što me goni da pišem   S okusom vanilije na usnama Ljubi me jutrom kada zemlja je vrela, Grane trešnje miruju, Pjev ptica nas baca u trans pokretnih slika   Uzet ću tvoje suze što mi oči draže Razabrat ću između bluda i žica gitare Što nas više zaluđuje Krade anđelima mir, tišinu prirode   Tvoju kosu ću isplesti Spustiti se u podzemlje Crne utrobe zemlje- naše Majke Donijeti ti kaplju vode Iz koje se samo fantastične note, rode   Vući ću te za sobom Prašnjavim…

uzalud 2

Lijepa riječ Lijepom se vrati Ako ništa drugo samo noć da se skrati Jutro prikrati   Nije uzalud, i tuđi neuspjeli sud Dići ćemo se iz kamena Postati opet sjajni, nad nebom letjeti Kao prva zraka Sunca   Ako su usne varljive Naći ćemo već mi one što nas pale Što bi nam I svoj zadnji dah dale

gdje si sada 2

koliko god je boli naneseno, opet čeznemo za izvora te patnje, jer i oni su nekada davali nadu, tihi šapat proljeća, ljeto koje se kupa zajedno sa Suncem u beskraju mora kolika god je tuga u nama  tragamo za pogledima što su nam nekada pratili stope u snijegu, još dok je jesen u svom šarenom kaputu, pomalo se zaogrnula zbog kiše, a pomalo zbog vjetra što nanosi suze, i priču koja će u jednom trenu buknuti, a rijeka snova će ju odnijeti u neke nove gradove, srca koja dišu- ali…

borbeno onesposobljen

Teška srca Spuštam vrata svoje duše Tišina je izvor neprocjenjive važnosti Stanje je alarmantno   Volim li duha svoga tijela Je li moje Ja teško Kao i moja riječ koja je ponekad pogana   Mogu li biti odsjaj mira Što se mjestimično javlja Na najtoplijim mjestima na planetu U srcima male djece   Vojnik kao borbeno osposobljen, nisam Tek sam civil društva Što čuva ljetopise jedne misli Ispisane u stihu i euritmiji   Snagom Boga svoga Uzdići, podići se Mogu li, na pijedestal svoga putovanja Sunce da mi bude prvi…

alejom žudnje, usplahirenih misli

Prolazimo poljima žita, Razgrćemo to žuto klasje što nas hrani, Daje nam energije da se poslije golicamo u šumi, Na rubu naših snova   Netko će možda i reći Neki čudan dojam steći Nebo je tmurno i sivo A oni se za ruku drže Alejom žudnje, usplahirenih misli prolaze   Kiša nas vlaži Mene tvoja ruka draži Okom prebirem po tvojoj kosi Kao prstima po gitari   Letim, letim kao ptica slobodna U kutu svemira, Praštaš mi besramne balade Ti znaš što drhtaji moga tijela rade   Čežnjom tvojih milih…

BIJEG

Skriven u ponoru mašte Otkidam još drhtave dijelove duše Moram izaći van Ne mogu podnijeti Svu toplinu što mi rastapa tijelo   Tražim njenu točku zadovoljstva Tako da i sebe ispunim Ushitom prvog dana proljeća   Možda i sreća tog prvog dana Pokuca na vrata   Osjeti se lagani povjetarac Koji me nosi prema rijeci Što odnosi sve grijehe Dovoljno daleko od tišine

slabo se vraćam …..

Rupa na nebu je otvorena Kažu, teška pokora se baca po duhovima sa grudi njenih Je l’ to tek sudbina koja kopa po dnu rijeke blijede Možda su patuljci vrtni iz tužnih memoara odlučili napraviti još jedan cvjetnjak Usrećiti vrijeme koje neizmjerno niz razbijenu bocu teče   Službeno smo ovjekovječeni, prikucani na zid kao slika jednog događaja Trudimo se prilagoditi potrebi budućnosti što skreće pažnju na pogonsku energiju   Srebrni metak je ispaljen, zabio se u trbuh mjeseca koji krvari žuto Kao i Sunce što baca prvu zraku jutarnju na…