Uloga il život

U daljine prostrane zagledana tužno,nepomično sjedi oči joj upale,zure u prazninu tupo bez sjaja životne radosti isčekujući nešto što mora doći kao spasenje njene mladosti.   Lice joj ispijeno blijedo tragovima suza prošarano ruke,klonule mlohave u krilo ni snage nema da suzu briše smisao života nestao je ni radosti,ni volje nema više.   Spasenje čeka i zatvara oči dok zadnja suza lice joj kvasi i opušteno tijelo klonu u mirnoći s osmjehom na usni u vječnost odlazi.   Zastor se spušta kao puno puta prije na pozornici sva pod svijetlima…

OPROSTI

Ti koja nosiš sunce u svojoj kosi sa nevinim licem anđela i svjetlost sa sobom unosiš u mračne odaje ništavila oprosti. Oprosti meni što drznuh se da o tebi maštam, da zamišljam tvoj čarobni lik sa osmijehom milosti i nade opristi molim te jer san o tebi još mi ostade. Oprosti mi ti koja zvijezde u očima krije u ovoj noći što na tebe miriše ako ti smeta oprosti ko prije a ja te neću sanjati više. Sunce će uvijek biti kosa tvoja a mjesec i zvijezde tvoje sjajne oči…

Nemirno srce

Nemirno srce moje ubrzano u grudima tuče preplašeno,plaho kao lane u bespuću šume u kojoj živi u kojoj zvijeri vrebaju svoj plijen a miris krvi širi se zrakom,zaleđen i koraci u smrdljivoj tami lupaju dok  strah se uvlači i miluje kosti a drhtavi prsti kuštravu kosu čupaju. A nemirno srce moje ubrzano u grudima tuče bježeći od ovog cirkusa i crnih misli koje ga muče daleko,daleko,daleko  od ljudi i van,van,van iz ovih grudi.

GDJE DA ODEM

Gje da odem gdje da se skrijem od onih koji me gaze od onih koji me truju. Dašak života da osjetiti mogu u ovoj mračnoj rupi strahota gdje ljudskost je tek puka priča a ljubav samo u sjećanju,divota- Gdje da odem? Pa tu je korijenje mojih otaca u ovoj zemlji pustoj od sramota jer zvijeri je pustoše i truju dok ne ugase posljednji plamen života. Nema ni ljudi svi su nestali,pohlepa ih vuče daleko daleko od ljudskosti i dostojanstva jer sve su prodali za moć i slavu umjesto ljubavi sada…

Mjesečina

Mjesečina i zvijezde i nebo okupano njihovim sjajem kao nestvarna slika iz neke bajke na nepomična tijela malo svijetlosti daje tek malo,tek tračak samo da njihova ljepota u njima može da traje.   Sjedimo mirno skoro nepomično samo moje oči lutaju po tvome licu očarane ljepotom lika tvoga,idilično kao i svijetlošću što razbija tmicu u čarobnom trenutku zaljubljenosti u našoj tišini,u našoj bliskosti.   Šutimo oboje kao da smo dio slike dok mjesečina plete svijetlo oko nas taj tajanstveni par,dvije zaljubljene prilike što mjesec mole da im pruži spas da…

Kada se jednom…epitaf mojoj majci

Kada se jednom ugase oči što su me sjajno gledale i moje će majko biti crvene jer suze su iz njih padale.   Kada se jednom ustavi srce što me je jako voljelo i moje srce će biti ranjeno jer za tebe je majko kucalo.   Kada se jednom zatvore usne što su me nježno ljubile moje će usne kroz jecaje drhtati jer tebe će majko dozivati.   A kada zemlja prekrije tijelo što me je na svijet donilo dio će majko mene nestati jer će ga zajedno s tobom…

divlja rijeka

Moje tijelo drhti Kao list što vjetar ga njiše U sumrak ovoga dana S mirisom na proljetne kiše Dok mira meni treba Mira i ništa više. U divlju rijeku upadoh Što viru svome me nosi U glavi mi slapovi huče A prsti se spleli u kosi Sudbu ja svojim očima vidjeh Padoh ko’ trava kad se kosi. Pomoć ja ljudsku ištem Al’ gluhe ljude molim Što lažima na tron sjedoše Sazdan od krvi i boli A muku zidara ne vidješe Gdje opet se bore za život goli. U divlju rijeku…

da li znaš

Imaš pravo prijatelju moj Nije trebalo ovako da bude Da mi zle misli lutaju glavom I brige stišću sumornu dušu Pa ja ne moram da se stidim Jer nema ničeg lošeg u postupcima mojim Reci mi onda prijatelju dragi Zašto ne spavam, zašto zaspati se bojim. Hrabrost sam potrošio prijatelju dragi Dao sam je svu domovini našoj Sad sam samo ljuska, olupina ljudska Što kradom pali svijeću na grobu tvom Jer strah me da me vide ovi što su došli Oni ne cijene žrtve što pale su za dom. Da…

Kad ljubav umre

Blijedo lice, U polumraku sobe Odražava se na postelji, i kosa Svijetla, razbacana po jastuku Dok oči tupo gledaju u strop Kao da utvaru vide il što. Što uništi veselje ljepote Da bez volje za životom tu ležiš U polutami sobe Tamnicom što postade Razigranom duhu bića Vedrinom što nekad odisaše. Što vatru u očima ugasi I strasti čarobne izbrisa iz pogleda Što osuši usne punašne Poljupcima čari orošena I rumenilo s lica nestalo je Bljedoći da mjesto ustupi. A sad polako vene Razočarana, napuštena u mraku sobe Kao rascvala…

Utjeha

Riječi koje trebamo čuti Onda kada je teško Kad suza krene iz oka Tjerana drugom suzom I glas koji jeca Koji vapi za nježnom riječi, Utjeha. Topli dodir ruke na ramenu Ruke što suzu briše Ruke prijatelja što je uz tebe, Utjeha. U žamoru gomile što se valja Napeto slušam Čekam da čujem riječi Koje će da me smire Da otjeraju zle slutnje Čekam riječi utjehe. Kad se jecaji smire I glava na jastuk klone A oči se sklope na san Ne znam, da li to sanjam Ali čujem, čujem…

Ostani

Mir! Moja draga spava. U naručju tvom Zaklonjeno kao lane uz majku Moje tijelo počiva. Mir! A moje srce tuče Bojim se pomaći Bojim se da ćeš se izmaći Da ću biti ostavljen, Nezaštićen, ako odeš Ostani. Ostani uz mene Dok se srce ne umiri Dok mi tijelo ne napuste drhtaji Dok čvrsto ne zaspim. Ostani! Ostani uz mene Zauvijek me drži u naručju svom Dok duša ne nađe mir Dok ljubav ne pobjedi strah Jer ti znaš voljeti Znaš, za oboje nas.

Pjesniku

Pjesniče Evo ti papir bijeli Riječima ti ga ispuni Jer kako inače da kažeš Ono što nosiš na duši. Ljubav il mržnju, Nadu il bijes te guši Strahote kakve te muče Pjesniče, brate ti reci Možda smo ja i ti samo Posljednje bistre kapi U divljoj i mutnoj rijeci. Evo ti papir bijeli Sve pjesniče brate mi reci. –      SLAVE Vukšić, 16.07.2001. Objavljeno u zbirci pjesama»ERATO 2004»

san ljetne noći

Sanjao sam san sumorne noći ljetne ležim na mirisnoj postelji od granja u šumarku pored tihe,mirne rijeke na nebu punom zvijezda i mjesec sa mnom sanja. Vidim tebe draga izlaziš iz magle u bijeloj haljini od zvijezdanog sjaja tebi pružam ruke nebi li te takle a ti se gubiš,nestaješ u daljini bez kraja. Postelja od granja u trnje se stvori do kosti me bodu oštre bodlje s grane kad bi htjela da se noć približi zori da mi te dovede da mi liječiš rane. Odjednom nestade šuma oko mene a…

Hvatajući život

Sjedim i razmišlam u tami a sa neba mladi mjesec prosipa svoje blijedo svijetlo lijeno kao da hoće neopaženo da osvijetli moju dušu i da vidi,da pokaže svima ima li bar malo radosti ima li vatre u očima. A moja duša jetužna i oči prozirne i blijede gledajunegdje onako za sebe kao da traže odgovor gdje mladost nestade i zašto kose mi sijede. Život mi izmiče polako uzdahnem i raširim ruke čvrste želim da ga uhvatim malo za sebe a on se migolji i bježi mi kroz prste. A ja…