ŽENA U ŠORC HLAČICAMA

Bilo je rano poslijepodne.Šetajući starom ulicom gradaširio se opojni miris kaves obližnjih terasa kafićapomiješan s razlivenimtoplim tonovimašto su neprestano dopirali iz daljineljuljajući me prema tom izvoru.A tamo, pored stuba crkve Sv. Marije,sunce je obasjalo ženu-djevojčicuu šorc hlačicama od traperai tamnim naočalama na očimakoja je, sjedeći na kamenom podestu,spretno prstima prebiralapo svom zlatnom saksofonu. Nekako je osjećala da prolaznici ”ne čuju”glazbu koju je njena duša pjevalai samo je blentavo pogledavaju,al’ ona je u zanosu svirala i sviralai svojim magičnim jazz izvedbamabudila uspavani grad.Strasno i uznemirujuće izvodila je pasažekoji su me ponijeli…

LASTAVIČJI PJEV

Lastavice moje cvrkutavene dolazite više u sjenice mojih očijuiz njih su otkinuti Kastor i Poluksu njima nema više modrila svodani vaših gnijezda ispod streha,iz oblaka se crno mlijeko izlijeva.Ne vraćajte se u moje srce,jer i ono više nije moje. Odletite i letiteponad nepregledivih oceana,pašnjaka i nepoznatih vrhova,svih nepreletjenih čudesa.I sletite na Elafite i zapjevajtedušama davno mrtvih jelenakoje izgubljene još lutajuzelenim maslinicima.A moja će se duša uzdići iz solipridružiti baršunastom jatui poletjeti u tihi pjev s vama.

NEDOSANJANI SNOVI

Sakupljaš dobrostive riječiali one, kao kocke leda,klize toplinom tvojih dlanovada bi se razlile hladnim mramorom,a njihov žar ugasit će se kao krijesoviu jutrenju nakon ivanjskih noći.Htjela bi premostiti jazovei sadiš maslinu sa sedam grančicakako bi izrasla u plodno stablo. Bezglavi jahači sa svjetlećim sabljamagalopiraju nebonosnim prostranstvimasijekući sve procvjetale krinovestvarajući crnu rupu u prostoru.Kao što zvjerad slijedi svoju lovinutako i oni slijede tvoj mirisan tragpronalazeći te u položaju embrijana žrtveniku bogova.I započe krvavi pir u čast tko zna koga. Mačetama ti odsjekoše svih deset prstijukrv šiklja poput krvi svetoga bika u…

LAMENTACIJA O GORI

Postoji gora jednagdje divlji pelin gorčinu cijedibistrim izvorima, modri leptiri roje se poput skakavaca,a na proplancima, kao vrbe,lelujaju duge crne kose.U krilu njenome seoce spavai malena kuća što bijaše dom,na prozorima njezinimjoš se samo mjesec ljeskapoput bodeža u vodi dubokoj. Postoji gora jednau kojoj stasaju bukva i grabgdje dan očiju nemagdje zvona još uvijek zvonei gdje po zelenim travkamakaplje rosa nepresušna.I dok s neba blagi lahor piriveliko lišće šapuće:”Oh, kako samotni su ti grobovi pusti.” 

PLAVE LUČI (gazela)

Čitavu noć gledaju me nečije oči – sa sjajemSamo zvjezdano nebo na njih sliči – sa sjajem. Te oči me prate i ne daju usnutiKao da me njihov pogled zatoči – sa sjajem. Motre na me poput noćnih sjenaTamo u daljini čuju se Cigani svirači – sa sjajem. Dugo, dugo, violina u samoći plačeS njom na uhu i tihost zaječi – sa sjajem. U tim očima još lutaju nijeme čežnjeI beskrajno jezero neizrečenih riječi – sa sjajem. Ne ostavljaju me ni kad jutro svićeNjihovo se bespuće u me sruči –…

ZAUSTAVLJAMO VRIJEME (gazela)

Noću dolaziš na moja vrata – u tišiniŠuljajući se poput crnoga tata – u tišini. Vjetar pjeva pjesme ljubavneKoje su slađe od grozdova muškata – u tišini. Na grudi mi stavljaš vrele ljiljaneI svoje blještavo srce od zlata – u tišini. Svoj krik ostavljam u sjeni bodežaKonjanika što jaše tamnog dorata – u tišini. Sanjamo da smo žarka lávaSlijevamo se padinom poput šapata – u tišini. U slobodu puštamo lepršave šarenceZaustavljamo kazaljke sata – u tišini.

ZMAJEVI OD PAPIRA

Moje su pjesme zmajevi od papiranisu one tek samo stare novineili zaboravljena neka pisma,jer kad ih čitaš dobiju krilai polete uvis kao žive ptice. Ponekad se neke zapetljaju u žiceili ostaju visjeti na stablui poput jedara oluje ih tuku;ispružiš li bijelu ruku k njimazagrlit ćeš ih svojom toplinom.Možda se neke crne kao oblakvjetrovi ih amo-tamo njišutako izdvojene sa strujama se družei padaju na tlo kao kapida bi se opet ulile u verse.Neke od njih odmah poletenjihove riječi same od sebe se nižuza tobom će kao svetokrug ićiosvjetljavati tvoju mrtvu tišinu,buditi…

DEKALOG

S godinama u svitanje češće sjedašna terasu okrenutu istočnoj strani kuglegledajući jutarnji izlazak Suncaiznad gustih, visokih krošnjišto zeleno oslikavaju horizontmiješajući se bojama zlatnih agruma. Sunčevi izlasci sakupljenina dnu balkanskih vododerinapretvaraju tvoj obzor u užarenu loptučiji se ognjevi u trenu rađaju i nestajupoput plama kapele Gorućega grmadok se Njegov glas nečujno gubiu beskrajnoj spirali protoka vremena. Kamene ploče koje si bio zadužen nositina svojim plećima razmrviše seu sićušna zrnca u podnožju Džebel Musa,a njihovu sipku toplinu osjetit ćešna svojim bosonogim stopalimazakorakneš li putem svjetlosti.

BARKA

Kudgod krenem, more oko menebijesni valovi sve više se dižumoja barka mala zaobilazi stijenedok jedan za drugim, jači se nižu. Prizivam Boga da utiša moreveć prolazi druga strana noćinose ga oblaci nebesima, gorečvrsto spava u zlaćanoj mekoći. Što je njemu jedna mala barkakoja tone na uzburkanom morunije ona postojana Noina arkada dočeka obećanu mirnu zoru. I nesta barke u dubinama morskimnagrizat će je gruba morska solploviti neće daljinama sanjarskimkrhotine će prekriti jedra i jarbol.

ČAROLIJA BUĐENJA

Proljeće se ponovno iz sna budiodjenulo pupoljcima nage granekao da su na se stavile đerdanei utoplilo hladne zemljine grudi. Cvijet po cvijet doziva suncesve čaške ispune mirisne latitratine prekrile tanane vlati,a voćke nalikuju na mladence. Cvrkuću ptice zelenim gajemjoš jedna je prošla hladna zima,pa ću i ja rado zapjevati s njimaiako kosa blista srebrnim sjajem.

TRAVANJSKE KIŠE

I ovoga travnja padaju kiše iz dana u dan oblaka je više; ali te kiše nisu kao druge donose sreću, ispiru tuge. U njihovom ritmu sve raste kući se vraćaju malene laste; kapi šaraju oči bojama rujadok proljeće zanosno buja. Pred svaki korak prostre sag, mek i zelen, kao da ga istka mag;i ozarenih lica ima sve više kad ih proljetni valcer zanjiše.

CRVENI JASPIS

Gledamo se šutke, znamo, nije prvi put,kao da smo se već negdje sreli. Déjà vu!Sjećam se tih divljih konja u tvojim očimakoji galopiraju pored strijela zelenih agavadok izblijedjeli Mjesec na nebu se gubikroz koridore zablista svjetlost,svjetlost jača i od sjajna zlata.Žarki ognjevi rasporedili seu pravilnim titrajućim obručimazuba vremena što sahranio je šutnju. Tvoj glas, poput pjesme velike planine,jekom se odbija od vapnenastih liticaiz kojih nas promatraju nepomične očiispunjene krvlju i pomiješane suzama.Trepere sjene zrelih narančas kopna blagi burin pirimiriše ti kosa na vino i crveni jaspis,a u tebi snaga koja…

MIRIS DOBROTE

Miriše li beskrajna dobrotaili je ona samo lahor u dušikoji nas zagrljajem tješii lijeno se oko nas mota. Ta dobrota je poput topolašto nad vodom šute u tišinisviju se srebrne na mjesečini,a šume šumore pjesme mola. Ona je u zemlji zakopanaduboko korijenje ju poznakoje nikad zlo ne spoznaproljećem grane rascvjetana. I tada šuti svojom ljepotomzanosno miriše od punine,pa se prema svjetlosti vineumivena besmrtnom rosom.

TUŽALJKA ZA MAGNOLIJE

Ne prolazim više pored „Džamije“da ne čujem žalobno jecanje,po kolonadama bijelih stupovakaplju plavetne suze Lune. Bijesni psi od čelikaizgrizli stabla magnolijautihnule sve okolne ulicejer nesta ružičastih cvjetova. Ostala tek pusta tratinasrebrnom rosom zalivenavlati plaču za granamai njihovim razigranim sjenama. Umrle rascvjetane magnolijepovjetarac sjetno oplakuje,a jedna grlica svoju tugu gasina vrelim kamenim kockama.

BEZ SPOMENA

Sve ptice otišle su prema jugupokucala zima na moja vratadovukla sa sobom mrsku tuguna cestama lokve pune blata. Moje gnijezdo ostalo je praznonikog nema da u njega svratiuzalud dani što vukli su se maznokad nema tko da me zove „mati“. I sve sam dala ovome životubaš sve što iskao je od mene,a on je bio samo nalik skotune ostavi mi niti jedne sjene. Uzeo mi sve što uzeti je mog’oodjenuo mi staro trošno odijelopreoteo mladost, i to je mnogo,a srce bi spomen u smrti htjelo.

SONET ZA LORCU

Ima li konjanik svoju pjesmukada cestom jaši za Cordobužuri k’o da nosi svježu robuveć zavije u okuku osmu. Crven mjesec prati ga u stopuagave su poškropljene rosomza njim kaska kosac s kosomcrn konjic zastane u galopu. Mrki jahač mili dugom cestomsrce bolno zajeca kasidukonjic pade smrću jezovitom. Sam pjesnik nalik meteoroidumrtav leži pod starom maslinomzvona zvon odjekuje daljinom.

MANČINELOVO DRVO

Prepolovila si svoje srcei polovicu duboko posadilau pustopoljinu njegovih grudigdje ledeni vjetrovi zavijajunalik onima u ogoljenim stepamau kojima sjeme nikada ne proklijaveć se smežura poput suhe smokve.Drugu polovicu ostavljaš sebii ona iznova izraste ogromnaumalo, kao Olympus Mons. Zapitkuješ svijetom treba li tkogodsrce uznosito što cvjeta cvijetomboja davnih jeka, ljubavi i nada,i ljudskih htjenja da ga zasadeu zapuštenom vrtu umjestokorova i mančinelovog drva.Al’ nitko ne htjede to neobično sjemejer svima su draže otrovne kiše. I bacaš jedno po jedno zrnceu nemirno tirkizno morenek’ ih plime nose na obale novemožda, gdjekoje i…

ČAMČIĆ OD ŠIMŠIRA

Tko te čita, tvoje uzdisaje budi,Katule, ni u smrti nemaš mirapoput gejzira dižeš se u eterda bi iznova probudio strastione, koja za te ne htjede znati.Misliš da slična je bozimaočarava te njena silueta(zatravljene su oči tvoje)i tko sjede u njeno društvoposta tvome peru meta.Nalik si sapetom Tifonuokamenjenom u planini Etneu nemoći bijesa i srdžbeizbacuješ dim i oganjiz svoga ždrijela. Flora je već posula cvijećemproljeće puno topline blagedok tvoj čamčić Tiberom plovisve tamo do Tirenskog mora,tople ga struje kao slamku odnoseu bespuća nepoznatih oceana.Lezbija sad spokojno sniva(napokon ste u smrti skupa)i…

AKO ZATVARAŠ OČI (gazela)

Isprest ću pređu od čistoga zlata – riječimaPoput čvrstih niti s kolovrata – riječima. Isplest ću za te gazelu od filigranasrcem boje grimiznoga ahata – riječima. Utkat ću u nju svaki tren žudnje i plačaI svih neispjevanih kantata – riječima. Prepuna neke čudnovate milinePjesmu rose na mjesečini hvata – riječima.   Ispunjena plamom, čežnjom miriši,usana punih slatkoga cvata – riječima. Nalik na ljetni dan, plavetna i vrela,Kao iluzija prolazi željezna vrata – riječima. Al’ zatvaraš li oči pred zlaćanim vezomNestat će versi k’o da su od blata – riječima.

U ZAGRLJAJU ZIME

Sipi, sipi i sipi bijeli snijeg – u oku suzaPrekrivši cijeli moj brijeg – u oku suza. I borove je grane okitio blistavijePoput srebrnog praha najsitnijeg – u oku suza. Od ljepote puteljkom zastajem,Pa krenem koraka sporijeg – u oku suza. Strah me da tu ljepotu ne izgubim,Zima grli zagrljaja drugačijeg – u oku suza. Iznenadila je i mlaz vode iz česme,Visi kao siga od kristala najfinijeg – u oku suza. Ta ledena čarolija svu me opijeI ovaj dan snivam pogleda vedrijeg – u oku suza.

U MAGLI (gazela)

U mračnoj noći spominjem ti ime – u magli,Dugačke su ove hladne zime – u magli. Trebam tvoje sigurne mirisne rukeŠto grle me poput nježne rime – u magli. Neka me vode kroz monsunske kišeI čuvaju od silne morske plime – u magli. S tobom ću i na kraj svijetaTamo, gdje vječne vatre dime – u magli.

ALBATROS

U meni neka čudna pticaširi svoja ogromna bijela krilana sve strane sputava je žicapolomljena u tamu se svila. Letjeti bi htjela između modrinapustiti da nose je olujne strujekružiti ponad sedam planinadok u daljini morski vali bruje. Taj albatros slomljenih krilazgurio se na dnu moje sjenekudagod krene zaustavi ga silaoko njega samo zidovi i stijene. Htio bi još jednom da se vinenek’ ga vjetar u oblake odnesestruna harfe nebom nek’ sinei njegov krik svijetom ponese.

MEGAGROB

U zaboravu kamenapostoji megagrobu kojem su sahranjeni svi Snovi izdahnuliu jednoj jedinoj noćidok je svjetleći bodež paraotek narođeni bijeli mozakšto jezivo je rezao prostor s prvim nemirnim vriskom. Nesigurni koracijoš i sad tragajuza izgubljenim Snovimada okite latima put reinkarnacije,al’ s viđenjem nedjela zvjeradisami tonu dublje u nepovratcrne rupe autističnog univerzuma. Možda levitiraju u gravitacijskomprostorvremenu između zvijezdačekajuć’ novo rađanje boga Višne,neki manje bolan parajući krikkoji nikada neće spoznatiubode oštrica uzaludnihSmrti ovozemaljskih.

VLAK BEZ POVRATKA

                     Lei Deutsch, 1927-1943                     i žrtvama holokausta Beskonačan crni dim kružinema Mjeseca, ni Sunca nema,ni svjetala reflektora nema više; još samo se čuje moć tmineu kojoj stenju ispucale usneprepune samrtnih hropacaispunjavajući jezivu tišinu. Lokomotiva u beskraj vučete žalobne vagone smrti sve dalje od rodnoga grada.Priklještena između mnogih tijela(bez mrve hrane i kapljice vode)život se gasio kao svijeća.Pored tebe nevidljivo su bdjeliPriska, Točkica, Gita, Cedric;svi tvoji divni i dobri likoviiz predstava Dječjega carstva,jer prokleta je stvarnostbila crnja i od najcrnjeg mraka.Umrla su i sva nadahnuća,snovi i nada u toj stravičnoj noći(i…

SAMA S NOĆI

Noć polagano guta danulicama tihost se širi;iz mene samo očaj virikradući mi s očiju san. Sve jačim stiskom me grlii teret mi pritišće grudi;neke prošle zanose budidok noć sigurno jutru hrli. Palim u tmini cigaretuživot s dimom se prostre;davni polet mi podastrei skrši u zadnjem letu. U mraku tišina i ja, samitonem u čudnovatu sjetu;još jednu palim cigaretutražim tvoje ruke u tami.