Znaš li?

Znaš li, putniče, kamo lete oblaci divlji? U sunčevu zagrljaju nadimaju se I bujaju, i kipe, i u jarkim vriju bojama I živi preskaču jedan preko drugoga Silovito žureći, trčeći za nebesima Oblaci divlji gomilaju se u kolonama Nadvikuju se, utrkuju, pobjede vode Oblaci divlji spajaju se i rastavljaju Suncu radeć’ vjetropirno nemira Oblaci divlji, oblaci živi, nesputani Potrče pa zastanu, nastanu i nestanu U igri se kovitlaju i guraju Oblaci divlji nikada ne prestaju…

Odlazak, odlazak

Užurbani, nespretni, glasni, šuškavi Koraci Ritmične potpetice, stroge cipele Klop, klop! Klop, klop! Preskaču masivni kotači vlaka Dječji hihot, veselo poskakivanje Vrećice, naprtnjače, putne torbe U rukama Novine, reklamni plakati, ogledi Umiljati vrapčići, komadići kruha Ljudi sami Ljudi s ljudima, drugima Gledam… Mislim… Misli samotne, umorne Bučni razgovori, pokoji cerek Dolazak, Odlazak Peron, kolosijek Kamo ćeš? Odlazak, odlazak. Na klupi srce ostavljeno

Zvijezda

Ploveć’ u suton visoko, visoko Ponad oblaka mekih, bijelih Ugasle izranjahu sunčeve zrake Plamteći nebom žarko, divno. Ljepotom ostadoh zanijemjela, I riječ postade ušućena, nestala. Tad ugledah gdje se u modroj postelji Prva zvijezda rađaše tiho, milo. Obavijena svjetlom, pojavi se Visoko na nebu poput boginje. Nakloni se svijetu plemenito I stade dozivati noć u naručje. Ploveć’ sutonu visoko, visoko Ponad oblaka mekih, bijelih Pred okom se nađe silna sreća Rasipajuć’ suze daleko, daleko.

Intimnost u našoj sobi

Dolazi u popodnevnim satima sa razbacanom odjećom i toplom posteljom. Predstavlja se mirisom bludnoga zraka koji podsjeća na besramne dodire, snažne stiskove, bolne ugrize, mokre poljupce i uzbuđeno disanje. Nagonska, divlja i pohlepna, njezina osobnost zavodljivo osvaja užitak, zbog kojega će kasnije ekstatično stenjati gužvajući toplu postelju… * Postoji trenutak kada blaga svjetlost prekrije naša naga tijela i u sobi se odjednom pronađe neka tajna tišina. Tad prsti počnu lutati tvojim kosama, dodirujući ti snene vjeđe i osmijeh na licu. U tišini osjetim iznenadnu sreću i emocionalni zanos, i na…

Igra kiše

Kiše na prozoru udaraju U tihome, hladnom jutru. Vidim gdje kapi cjelivaju stakla, Zanosno nestajuć’ jedna u drugoj. U igri se kiše moja misao otimlje Vremenu i, poput kapi, Ona se nađe u bujici slobode. Kaplju kap i misao zajedno, Živo jurišajuć’ jedna za drugom. I poput nebeske duge, Na prozoru se stvori Ljupka, sjetna divota. Kaplju kapi grleć’ misli Kišnim mokrim zagrljajima. I poput sretnih suza, Osjetim tajni spokoj u duši. Kaplju kapi padajuć’ na tlo, Rasipajuć’ se šapatima Tihih, snenih tajna. I poput zalutale uspomene, Osjetim ljepotu u…

Majci Prirodi

Divlji potoci žure mojim kosama, Moji su osmijesi u jutarnjim rosama. I ruke što su od tamne zemlje, Pružaju se visoko do Lune snene. U mojoj su haljini zlatne poljane, Visoka stabla i  njihovo granje. Na glavi mi vijenac od mrazova, Drevnih kiša i nemirnih vjetrova. Moji se dodiri igraju u zraku meko, Katkad unište sve pred sobom lako. Proljećem budim život iz duboka sna, Ljeti ga oblačim u neba prekrasna. Kad pokuca jesen, darujem životu boje, plodove i čari koje skriva srce moje. Zimi mu skraćujem svjetlost i dan,…

Zašto nismo…?

Zašto nismo imali priče za laku noć ni meke postelje od sna? Ni šetnja u parku ni igračaka koje bude radost? Zašto nismo imali očeve zagrljaje i majčine poljupce? Sretne fotografije i voljene uspomene? I dok su druga djeca bila nasmijana, mi smo se čuvali i ljudi i  zla.

Ponekad

Ponekad sam hodom trena Miris uspomene u zraku, Koračajući tvojim ulicama Tragom svjetla u mraku. Ponekad zastanem u tvojoj misli Kao spontan osmijeh ili uzdah. Tad poželim gledati te jutrima, Pronaći u tebi spokoj i predah. Ponekad se nadam previše I tad poželim do nebeske duge Moleći za spas i zaborav dana Kad su nas razdvojile tuge. Ponekad poželim previše Tad naglas viknem tvoje ime Ti ne okreneš se i to podsjeti da Na me čekaju samotne zime. Ponekad sam hodom trena Miris uspomene u zraku, Koračajući tvojim ulicama Ja…

Tetovaža

Tetovažu purpurne boje i crnih obruba Stavit ćeš jednom na nju. Tad bit ćeš ponosan i siguran U onu koju posjeduješ I Tvoja će Veličanstvenost U njenome oku postati vječna. Kad je skineš do gola, Sumnja i nesigurnosti Neće biti ni u tihome mraku. Znat ćeš da je ona Tvoja, Zahvalna i ponosna, Voljena.

Susret

Rodila se jednoga dana U tišini moje duše. Plaha, isprva je čučala I skrivala se pred Mojim ušutkivanjem. Mislila sam da će otići Ako je zaboravim. Ipak, nije odlazila. Čučala je u meni, Gledala moje ponore I hranila se Gorkim slutnjama, Mojim strahovima. Danima bi kopala rupe Duboko u meni. Katkad sam osjetila bol. U noćima je kovitlala Emocije i branila Mi sneni odmor. Vremenom sam postala Bolesnik, njezin pacijent. Vezana za krevet, Moja je neuhranjena duša Blijedila pred njom. Iz tijela je izvirala tmina I brisala moje bistvo U…

Vrtne ruže

Jutros pronađoh rastrgane ruže u svome vrtu. To se vjetar noćas silovito, nestašno dušicama igrao I njihove crvene haljine posvuda razbacao Lijep mi dar ostavio, al’ mrtav. Jer ni kapi neba, ni sunčev ogrjev, ni jutra rosna ne bude ih I one ne plešu u pjevu ptica, nit’ se srame vihora Što nekoć im je lakoćom haljine dizao.

Divna li si

Sunce ti loše stoji I svjetlost njegovu nosiš otrcanim tijelom Razvratna usta, spontan pogled, sjaj u krplju Draga, nadmašuješ samu Taštinu Hajde, uspravi se i izbaci plodne kukove Nasmiješi nam praznu dušu pohotno Poljubi nas smradom ljepote svoje I zaigraj sobom, zaigraj nakazno Ples svoj smrtni

Trenutna misao

Ruke što pružaju se granama, bole me, i Suza što krije se pod nepcem sanja, bolna je Ovu tminu što duša je nosi… Nada izbrisati neće Teški su sati spokoja, i minute su suci ovih otkucaja Nebesa padaju na moje čelo, ognjem se vije bol duboko Moje su stope tek huk u daljini

Poljane meke

Poljane sanjam, poljane meke u noćima tišine. Hodajuć’ mirisom poljskoga cvijeća, Sunce ljepotu preda mnom rađa; Orgulje krošanja u  koraku su vjetrenom Šapuću trave, viju se ponosito toplome dahu Ptica petlje u letu pletu finim tkanjem nebesa Ognjem nose miris spokoja cvjetovi zlaćani I sreća žuri potocima poljana, I prelijeva se preko sebe, I opija se pjenom divlje I žubor žubori pjevujuć’ Ime moje I čujem sreću gdje je sve bliže i bliže I osmjehnem se i zastanem – Ta ona nestaje u noći sve tiše i tiše…

U ljetnome vrtu

U ljetnome vrtu sjedimo i suncem okupane naranče leže kraj našeg razgovora. * Naslonjači od vreloga dana, udišemo tišinu hlada znana. Žarkim nebom razlivene su ljupke, rascvjetane ptice. * I hladan čaj, Tvoj i Moj. I miris njegov opor. I okus njegov gorak. Uzimamo kocku šećera –  čuje se leptira let – topeći gorčinu s usana.

One

I dok  ležim u zanosnom mrtvilu, jedna po jedna spuštaju se na me i taknu me svojom svjetlošću. One su žubor vode, i cvrkut ptica; i sunce što slama se na oknu. Pa ipak, ne umijem okovati ih slovima, riječima i baciti ih u tamnicu papira. Tako jure jedna za drugom cjelivajuć’ moje slomljene prste, bockajući  moje tijelo poput proljetnoga vjetra. I dolaze, i kucaju, i naglo sinu, pa nestanu…I sad ih ima, i nema ih već… I poput mora što koketno se talasa pred jutro, one su i silina…

Sjetiti se

Ni netko ni nešto ni lijevo ni desno ni odavno ni odatle kao ni možda, ali sigurno i posve zvijezda se užarila i odletjela preko tužne praznine života, što čini se kao stablo bez goluba. Ako korakom idem, i ako korakom prođem naprijed, ako ostanem gdje središnjega trga svako mirno biva mjesto, neka mi se zavrti melodija s cvjetnih krovova i onda učini da imam tvoju zvijezdu na dlanu: Izuzetno lice i slobodan sonet kao vatreni Shakespeare

Pokraj čempresa

Pokrivena korijenjem i pomazana lunom, spavala sam noćas pokraj stabla čempresa. Poput anđela ono me je zakrililo, pustilo spokoj na me. Odagnalo je kiše u kojima sam dugo ležala. I moje usne postale su ukočena radost. Stablo je postalo moj otac i moja majka; Grlilo me zelenim granama, Cjelivalo me svojim mirom, Njegovalo me mirisom svetosti. Ono me je čuvalo od zemlje hladne i tišine teške. Šaputalo mi je u postelji mračnoj glasom anđela. I kupalo me smolom vječnosti * Moj me anđeo ispraćao na počinak kada usnuh zauvijek.

Stajala sam na vrhu svijeta

Stajala sam na vrhu svijeta. Podao se veličanstveno mojim djetinjim stopama. I oči su dotakle njegove najintimnije proplanke. Držala sam na dlanu njegove staklene zemlje, drevne vjetrove vijugave trave, ognjene kanjone. I bistre vode što ljubile su se podno božanskih stijena. Jakim bujicama nosili su se masivni oblaci u daljinu. Stajala sam na vrhu svijeta. Tako malena, krhka… Ispunjena. Jedna je kapljica udarila moj obraz.

U hladnome jutru

U hladnome jutru probudih se pokrivena žalosnim vrbama, jesenjim lišćem, mirisnim borovim iglicama. Okupana zemljom, hladnom i mokrom. Njezin se miris poigravao mojim kosama, i gušio moje misli u svojoj sakralnoj truleži. Ležala sam nepomično u toj ljupkoj smrti gledajući svoje raspadnute emocije pred sobom. Teške kapi padale su na čelo i razbijale se o pukotine moje uvenule tuge. Svaki put… Skrivam na dlanu izrezana slova sreće, skrivam naša imena. Ponekad krvare u tišini umorno. Ponekad čujem njihov krik I plač svojih mrtvih snova. Tad okrenem se na drugu stranu Svoje hladne postelje. I pustim otkucaje srca Da isplaču moje izgubljene sreće I…

Tvoje spasenje

Isperi bol. Isplači tugu. Izgrebi tjeskobu. Jer i ja umirem. Vrisni! Neka tvoje rane plaču. Skini sa sebe ogrtač izgubljenosti. Nisi sam. Nikada. Odagnaj strah. Baci deluzije. Stani. Osuši svoje oko. Uspavaj svoje greške. Utopi svoje muke. Obriši znoj s vjeđa. Tama će izblijediti. Ne boj se. Ne boj se. Zagrli svitanje svoga proljeća. Upij svjetlost u okno svoje duše. Otpjevaj svoju vječnost. Podaj mi svoju ruku. Zaboravi. Tvoje oslobođenje. I tvoje… Spasenje.