Bezimena bića

Na napaćenim stijenama života brojali smo valove što udaraju o mol između svih svjetova, unutar svih sorta jedina smo vrsta što voli svoju bol   Tako besmisleni, a sebi važni piljili smo besciljno u nevidljive zrake očajnički slabi, a opet tako snažni prisjećali se svake samozadane tlake   Obuzdaj me još jednom, zareži mi u dušu osjećaš li vrućinu što dopire iznutra? Daj mi nešto novo, ustavi užeglu sušu daj mi novu misao za neko novo sutra   Ubijeni dosadom vlastitih uloga prestali smo igrati predstave stare u svakoj je…

Majko

Majko, dosta je bilo boli, dosta kada nitko ne voli ono jedino što uvijek imaš uz sebe   Dosta pustih riječi i priča protkanih od laži i kića ne trebam ničije ruke da me grle kada ni vlastitim ne umijem pridržati se   Majko, ne, neću nikada otići jer sve moje negdje drugdje već je pošlo po mene sunce još uvijek nije došlo da me grije i obasja   Dosta je bilo sažaljenja, nemirnih noći, uzaludnih bdijenja moje srce ne kuca kad dan se iskrada, nego lupa o bedem izgubljena…

Krah

Sve zidine mog samoopstajućeg grada gledam kako ruše se i dok svaki dio polako propada nepresušiv izvor ipak suši se ne znam gdje otići, gdje pobjeć’ mi je sada sve već vidim u plamenu postoji li izlaz ili barem neka nada il’ ću propast u svom kamenu   Ne mogu ti reći što me prožima sve neke neobjašnjive vizije kao da se prisilno napajam njima kao da su dio moje misije i ne znam jel’ zatvaram il’ otvaram dušu dok se nadam to prebroditi priželjkujem kišu, al’ gledam u sušu…