Pokidane niti

Možda noćas u tami nekog kutka zamišljena bdiješ u tišini kao odbačena, ostavljena lutka što samuje na praznoj bini   I ne osjćaš ništa osim tugu dok obasjava te samo mjesečina baš ko lutku u svjetlosnom krugu što je u vlastite konce zamršena   Možda samo želiš sve zaboraviti i za sve sudbinu svoju kriviš što neće da spoji pokidane niti i podari snagu da oživiš   Ti čekaš nečije ruke i glas da se sreća  nastavi i traje, da stara ljubav donese ti spas kao u predstavi sa sretnim…

Žena koju pišem

Ulaziš u moje pjesme, i u snove, sve više slobodno kao slobodan stih, nježna kao pero što bi da te piše   Da je tinta strast nikada je nestalo nebi, pisao bih stihove, zavodljive riječi tebi.   Po tijelu tvom bih pisao ja kao po hartiji bijeloj ti bi bila inspiracija svakoj pjesmi ljubavnoj.   A onda bih te čitao….i čitao dok žudnja kao vatra plamti, i cijelu bih te napamet znao kao pjesmu koja se pamti….

Ptica na ramenu

Mora da je negdje izgubila jato dok slomljena leži kraj puta na krilima joj prašina i blato, gleda u nebo i tužno cvrkuta   Pomjera se teško, pokušava da leti, podignute glave gleda u visine kiša na nju pada i oluja prijeti a tako silno želi u zrak da se vine   Odnio sam pticu da  odmori pustio je potom da odleti a ona se samo odnekud stvori skakuće, pjeva, na rame mi sleti    

Jesenja pjesma

Prolazi ponoć nijema i mjesec po nebu tamnom samo on je uvijek sa mnom kada više nikog nema.   Jato ptica kroz noć leti i lišće koje počinje da pada s njim sve vene al`neće nada jer jesen me na tebe sjeti.   I ova pjesma koju pišem dok mislima u prošlost bježim dušu dira i sav se ježim dok se sjećam i uzdišem.   Noćas bol u pjesmu pretačem da bi u duši lakše bilo, da sve što mi se nakupilo presječem perom kao mačem…   A vjetar cvili…

Sjenke prošlosti

Završila je zadnja pjesma igla škripi, struže po ploči, negdje između jave i sna ja bdijem u zagrljaju noći.   Dok u mraku dogorijeva svijeća i plamen sve slabije plamti pitam se – zar mora da se sjeća nekoga ko više i ne pamti   Gledam čašu poluispijenu kao da u njoj odgovor leži, na zidu vidim samo svoju sjenu dok misao svaka u prošlost bježi   A prošlost je završena pjesma mada uvijek iznova se vrati da dušu dira kada nema sna baš onda kad prestane da pati

Slike djetinjstva

U mislima se drven konjić njiše i plišani medo bez jednoga oka, u praznoj duši budi se sve više i tuga i sreća, nostalgija duboka.   Na tavanu starom punom prašine zaboravljene uspomene ćame; dječji glasovi usred tišine sve jače dopiru odnekud iz tame   Dok koračam po škripavom podu slike djetinjstva kao sjene prate što uvijek iznova dođu i odu da jedno bezbrižno vrijeme vrate…   I napuštam tu daleku ljepotu prepun čežnje i sreće  i sjete, a kad sve vene i `mre u životu u meni se probudi…

U sjenovitoj noći

Crkvenog zvona teški bat otkucao je kasni sat u gluho doba noći   po zidovima sjena leti poput neke crne aveti i otvara mi oči.   Kao da nešto reći hoće usred zujanja samoće, a sve me vuče san   dok sjedim sam pored svijeće a sjena mi na rame slijeće treperava ko plam.   Pokušavam u noćnom miru dok pero škripi po papiru da zapišem riječi sve   I slušam:”Odem kad hoću i vratim se kad hoću u dušu tvoju i u sne;     Ako s tobom nisam…

U tamnom oknu

Dok se plave zore cik nazire u oknu tamnom u njemu nekakav lik kao sjena bdije sa mnom.   Vidno blijed i odsutan zamišljeno gleda u me, mislio sam da je san samo varka zlatne lune.   Tišina je trajala dugo kao i kod svakog samca gledali smo jedno drugo ko dva gosta, ko dva stranca.   ” Ja sam onaj bez kog te nema i teško ti je sa mnom biti, bez mene si pustoš nijema jar ti si ja, a ja sam ti”   Još mi nešto potom…

Između jave i opsjene

Otkucavaju sa tornja sitni sati na zidu trepere svjetlost i sjene vjetar njiše grane i trave vlati isprepliću se stvarnost i opsjene   Ulične lampe u magli zuje i svijetle u tišini puste noći, crkveno zvono opet se čuje čini se da jutro nikad neće doći   Prazan papir, prazna duša, misli lutaju ni same ne znaju kuda više, riječi  kao mrtve ptice plutaju u močvari dok padaju kiše   Negdje u duši vrzma se stih dok noć prolazi kasna jedna od onih prokletih kad nema ni pjesme ni sna….…

Stvarnost snova

Ako bismo opet skupa bili nestao bi, možda, očekivani čar i sve ono o čemu smo snili izgubilo draž kao otvoreni dar   Možda je zabluda to što spaja zbog koje se u maštanje sklanja stvarnost je nekad početak kraja i ljepše bude ono što se sanja   Jer  nije sve u dostignutoj sreći neizvjesnost nekad ima veću draž i sve one tajne i prešućene riječi pa makar bile samo slatka laž

Svjetlost u mraku

Dok put se gubi u magli i memli i sve je više stranputica u ponor padam kao ptica što teži ka nebu a leži na zemlji   Nekad se ništa neda i neće i čini se poput ružnog sna a valja naći put do sreće, put do vrha ili do dna   A kako naći svjetlo u mraku i slijediti snove i kada se ruše kao kad zemlja pada u raku, a ničeg nema do ovo malo duše   I kako biti jak u ovom opstanku a biti od snova…

Samo pusti snovi

Ako vrijeme liječi sve zašto onda zaborav ne dođe, zašto neko rasanjuje sne skupa s lunom kada noću prođe   Stare slike u albumu vraćaju u sretnija vremena i opet je neko u srcu i umu a dalek ko mjesečeva mijena   I sjećanja naviru u trenutcima tim i na licu ostavljaju trag pa se pitaš gdje li je i s kim neko ko još uvijek je drag   A ničeg nema osim pustih snova i ništa sreću ne može da vrati ni pjesma, ni vino niti ljubav nova ne…

Ruža u kosi

Zaborav tvoj mač je usred srca podijelio ga zauvijek na dvoje jedan dio još za tebe kuca vrijeme nikako da učini svoje….   A kad krene lijes sa tijelom mi u tami na škripavim kolima što se sporo kreću hoćeš li bar tada stojati po strani kad svi odu da zapališ mi svijeću   Dođi makar kad se tijelo nosi da zauvijek bude u vječnome mraku i samo jednu ružu položi  u raku, ružu što nekad nosiš u kosi   Zemlja će uzgajati, zalijevati će kiše crvenu ružu koja ljubav…

Sjeta

Dođe nekad tuga, sjeta, šta li je pa se negdje u dnu duše skrasi kroz oči bi htjela da se izlije a ništa neće da utješi, da spasi   I baš tada sve utihne, blijedi tek klatno sata otkucava u tami samo me sopstvena sjena slijedi i samoća ko u grobnoj jami   O kako tada sve zaboli srce, duša, tijelo….sve i kako treba neko ko se voli a dođe samo i jedino u sne   U snove dođe da budi, dušu dira i čežnju samo još više poveća a…

Utjeha jedne noći

Koračamo polako ulicom mokrom osjećam na sebi pogled tvoj dok je lišće nošeno vjetrom padalo u noći prohladnoj   Iznenada, u jednome trenu uz fenjer što blijedu svjetlost lije u tebi vidjeh neku drugu ženu koju sam volio davno prije   I ja sam tebi jedan od mnogih kojima pričaš priče iste, koliko si samo ljubila ih onako, iz navike čiste   Sad ničeg nema sem potrebe puke i utjehe koju dijelimo u samoći, dok me grliš gledam tuđe ruke u očima tvojim vidim druge oči   I odlazim potom…

Staze sudbine

Tvoja je mladost sreća, blagostanje okruživali te oduvijek pažnja i mir a ja gledah  svijet kroz maglu i sanje i nisam zamišljao  svatove i pir   Ti čezneš za srećom i toplom domom a na mome srcu leže daljine nije za me život pod staklenim zvonom moja duša vapi pustopoljine   Druge nam je puteve bog odabrao tebi je osmijeh stavio na lice, u meni je pupoljak tuge prolistao što ga vjetar nosi niz ulice   Al` ne žalim se na neizvjesnu kob i s njom kao s drugom lutam…

Ne traži me

Ne zamišljam te više kada sklopim oči nit`se pitam gdje si i s kim sada, dobro se osjećam u svojoj samoći dok lutam pustim ulicama grada   Ni pjesme ti ne posvećujem više ni kad liju kiše, ni kad sija luna, ništa dušu u zanos da zanjiše tek ponekad mašta samotnoga uma   Ti ostani hladna i daleka nedostižna poput sjeverne lire nemoj slijedit` iskušenja neka i ne budi stare želje i nemire   Ne traži me i da je čežnja do neba uzalud se za prošlošću žali evo, zamolit…

Neugašen krijes

Puno sam puta dočekivao zore i noći što beskrajno traju spaljivao pjesme da izgore kao oni što cijelog sebe daju   Rušio sam zidove koji nas dijele riječima i perom na papiru dok se magla i inje po cestama bijele i blijede zvijezde na nebu  umiru   O kako tada duša budna sniva i čežnja lije ko mjesečina žuta, sjećanja na tebe još su tako živa a nada je stigla do kraja puta   Ipak, ostane u duši neugašen krijes i kad se čini da ljubavi nema, kad samuje kao…

Pored stare kapije

Dok ulične lampe u kišnoj noći blijedu svjetlost liju poželjeh njenom ulicom proći i vidjet` staru kapiju   U prozoru njenom što gleda na cestu samo mrkli mrak je bio o koliko sam puta na tome mjestu čekao je,  ljubio   Nismo marili ni za kog tada k`o  da smo bili samo na svijetu sad čeznem,  ljubim ko nekada samo njenu siluetu…   Odjednom vjetar zapuše, ko da cvili i kapija stara lupa, škripi, njiše kao da su u tami demoni neki bili, sa tornja zvona zazvoniše   U gluhoj…

Lutajuće duše

U snovima se vide stvari čudne pa tako u grobu ugledah sebe tijelo mrtvo a misli mi budne, pored humke sam prepoznao tebe.   Stavila si cvijeće, zapalila svijeću, sve ne vjerujem svjestan da je san, a blijede ruke sve se više kreću da te uzmu, da ne budem sam.   Jer mračno je  i hladno bez tebe tu tek ponekad čujem vjetar kako puše biti ćemo opet zajedno na svijetu ako poslije smrti lutaju duše.   A potom se naglo iz sna prenu` u mislima negdje u magli, daljini…

Snovi starog mlina

Na rubu šume, uz kamenje pored vode koja huči stari mlin škripi, stenje kao da ga nešto muči.   A u njemu mlinar sijedi sa brašnom na rukama i licu svoje snove smjerno slijedi zagledan u žrvanj i pšenicu.   Točak tiho cvili, već je truo mahovina prekrila ga svud pod vodom kao da je usnuo dok lijeno vrti se u krug.   Stari mlin trune sve više nekog nema da ga pokreće a mlado se klasje njiše i voda pjeni, huči, teče …    

Do zadnjeg dana

S vremena na vrijeme dođe neko veče kad sjećanja pred očima lebde kao dim, a kroz vene sjeta skupa s vinom teče jer neko nedostaje u trenutcima tim.   Eh da je violina da svira mi na uho i u mojoj duši bolno cvili, ječi, noćas tugu nosim kao staro ruho koju vrijeme tako sporo liječi.   Odavno više ništa isto nije tek, probude se uspomene stare i neka pjesma da me ubije dok srce drhti sa žicama gitare.   A  utjehu ne donosi ništa , zalud klizi po struni…

Svrha življenja

Od prvog praskozorja i grijeha počinjenom u vrtovima rajskim, od prvog pokreta, plača i smijeha lutamo životom ovozemaljskim.   Odgovor tražih u knjigama svetim kao neki isposnik što luta, padao i prije nego počeh da letim svijet mi se rušio bezbroj puta.   Često ostavljah kućni prag u želji da nađem smisao i spas a treba, kažu, ostaviti trag pokoljenjima što dođu iza nas.   Slušao sam mnoge mudre savjete ali mi niko nikad  rakao nije kako se slušaju pahulje kad lete žubor rijeke, mećava kad vije.   Naučih čuti…

Slijepa ljubav

Sjećam se , ko da gledam sad tvoje oči mile, snene, ja sam tada  bio mlad a ti si  bio štene.   I bio si tako krhko biće usamljeno i bez sreće, život često isprepliće sudbine ljudske i pseće.   Dao si mi ljubav čistu onako kako može pas i dijelimo sudbinu istu koja baš i ne mazi nas.   Već smo dva stara druga lagano nam dlaka sijedi, počesto nas  stigne tuga pa nas onda dugo slijedi.   A tuga boli kao rana ljuta i veća je od naše…

Besmrtni pjesnik

Kada ode pjesnik,  on živi i dalje, jer pjesma se uvijek iznova vraća da stihom opominje i utjehu šalje  perom koje je oštrije od mača.   Pjesma se rađa u dubini duše a duša je besmrtna u svome letu, pjesnici snovima zidove ruše i mrtvi oživljavaju savjest svijetu.   A tamo gdje su riječi od oružja tiše utihnu slavuji a graktaju vrane nad humkama koji je sve više i više, i predugo ostaju svježe rane….   Kada ode pjesnik, traje njegov glas da ispuni srca ljubavlju i vjerom, da ranjenim…