MOLIĆU ZA TEBE

kad moju dušu odvagaju na kantaru nebeskom   anđeli kad mi krila pripnu i povedu do raja   tražiću da se prvo pomolim i sve Svece zamolim da ti grijehe oproste   ako mi molbu ne usliše u pakao ako te pošalju   vratiću krila anđelima i prkosna čekati te pred vratima pakla   Heerlen, 16. 05. 2011.

SAMAČKA SOBA U VELEGRADU

  u džungli betonskih baobaba na ostrvu samoće kormilarim i pratim vodene struje   meduze pod maskama u zabranjene dubine rone; tuđi intimni veš na žice steru i puštaju pehlivane da po njima gaze; usput, uz osmjehe aplauze beru   s ekrana se ne čiste tragovi sapunice, u Španiju se pet dana u tjednu na balonima leti   s mog gumenog broda kapetan je već odavno skočio u zagrljaj sireni,   kroz odlijepljene fleke voda nadire do grla mi je već i prijeti da me odvede u bezdan   odatle…

DO DNA

DO DNA Usadi svoj korijen Duboko u moju nutrinu Podno dojki Poviše koljena U raskrižje života I ljubavne pohote. Ukroti ženku mustanga U meni Rukom mi usta začepi Da ne njisnem Dok tvoje vatre U meni gasiš. Poberi maline zrele Na mojim brežuljcima. Oliži čanak Poslije zalogaja slasnog.   Obuci moje nago tijelo U zlatni kaftan mjesečine I pošalji me do zvijezda.   Heerlen, 06. 04. 2009.

ZA ZRELE GODINE

  Koliko sam trnja samo pogazio!, koprive ljute otrova osjetio, da bi do tvoje ruže stigao!   Bog mi je svjedok da sam oblake razgrtao; kiše da te ne skvase, da jesen nikada u duši ne osjetiš. Sunce sam želio da ti, Nezasjenjeno, Poklonim, da ga sa tvojim osmjehom lakše uporedim.   Anđele sam ti dovodio, nad uzglavljem tvjim ih postrojavao; sonate za tebe da sviraju da ti nježne snove u paperje ogrnu.   Sve sam učinio da bih te sačuvao, i moje zrele godine tvojom ljepotom ukrasio.   Heerlen,…

PSU NEVJERNOM

Kao psića ubogog kome su drugi odgrizli uho slomili nogu na koju šepa Ja sam te žalila i noću jecala zbog tebe jer znadoh da te niko volio nije.   Motao si se oko mene u korak pratio me svuda i uvukao se u moje misli. A onda si me ujeo oglodao mi kosti I opet nemadoh snage da te otjeram od sebe.   Ja sam te i dalje žalila i dozvolila ti da me ponovo ujedeš za dušu iako sam znala da nisi plemenit kao drugi da si ostao…

BLIJEDA SJEĆANJA

  Obješena o klin prošlosti Moja se sjećanja suše I kao zrelo sjeme koprive Raznosi ih vjetar I baca U neplodno tlo zaborava Iz kojeg nikada Ponovo nići neće Ono što samo jednom Životom zamiriše.   Opustošena poljana Na zgarište zaudara;   Iz pepela ovog Feniksi nikada ne polete!  

NE BRINI

  Ne, nije kliknulo među nama, iz inata sam ti se podala samo, gaseći čemer života u tvome uzimanju na brzinu. Činili smo osvetu bivšima s njihovim slikama pred sklopljenim očima. U tvome lažnom ubjeđenju da možda bi ti mogla značiti nešto više od uludo potrošenog trena, poklonio si mi samo tri kapljice jalovog sjemena. Ne brini nije oplođena ljubav, neće izrasti cvijet u pustinji, U Atakami samo kaktusi rastu. Mi ćemo i dalje biti samo stranci slučajno što su se u svemiru sreli.   Heerlen, 30. 03. 2011.

SVIMA JE JASNO

Od bola Ili iz inata Ti samo lažni osmjeh stavljaš I lažno grliš drugu ženu U našem mimoilaženju. Ipak ti hvala Iako skot si za mene samo Što si me Nenadno doveo do trona Šaljući otvoreno poziv Mladoj, nepoznatoj ženi Jer svakom je jasna nakana Da se na vikend Javno poziva samo kurva Ili amizir-dama.   Svakom, pa i meni Poruka je jasna: Ja ostajem tvoja kraljica! Ona je ponižena Iako se pravda svima (Kao da je cijeli svijet Naivan tako Da ne shvata Šta znači tvoja riječ Javno izrečena)…

OSTAVLJENA

Sinoć sam S pola srca I nožem u srcu Otišla leći. Dugo sam u mraku Molila Boga Da mi bilo koje Drugo osjećanje za tebe (sve osim ljubavi) Na jastuk spusti. Ali ni On Za mene hajao nije. Zgažena čežnjom Smorena ljubavi lažnom Kucala sam na vrata smrti I ona su ostala zatvorena   Kao vlat pokošena Tek u zoru sam zaspala Na podu Klečeći.   Heerlen, 23. 03. 2011.  

NA MARGINAMA ŽIVOTA

Moje ime će ostati samo na marginama tvoga života u prikrajku usput napisano kao bilješka ili podsjetnik pomoći ako bi ti nekad krenulo po zlu Za mene mjesta nema među glumicama pjevačicama i manekenkama jer ja sam samo obična žena Dok one žurno se mijenjajući na sceni pune stranice tvoga života ja te nečujno pratim i živim u njihovoj sjeni. No, ipak, računaj na mene barem u času preteškom kad ti sreća okrene leđa i napuste te voljene žene S margina spustiću se u tvoju priču i zajedno ćemo ispisivati…

U NESNU SAN

U nesnu San Rastrgan Razbijen kao ogledalo dana Kratak kao pahulje let Ali dovoljan Da u njega uletiš I kao vjetar porušiš Moje tišine svijet I zauzmeš mjesto Na tronu mog nesna

ZBOG LJUBAVI OSUĐENA

Razgolićena Na stubu srama okačena Kamenovana Riječima ljubavnih ateista Osmjehom prkosim U nutrini mojoj Duboko zakopanu Amforu ljubavnog užitka nosim Nahuškavam Amora i Erosa Da rulji ljubavnih bezbožnika Srca mržnjom otrovana Iz prsa povade Na ljubavnu infuziju da ih priključe S krvi očišćenom od mržnje Znaće i oni da vole I umjesto na zidu srama Ja biću boginja Vladarica ljubavnog hrama Heerlen, 07. 12. 2010.

BOJIM SE

Bojim se da me ne prođe ova strast, i plamen ljubavi u čežnji mi sagori; neka je prokleta daljina i vrijeme koje mi bez tebe prolazi! Bojim se, kada se dodirnemo pogledima, da više neće iskriti sjaj u našim očima, i da ćemo se samo, kao dvije blijede sjenke, na putu života mimoići. Bojim se, oh, stvarno se bojim ove daljine, i vremena što mi prolazi bez tebe!

CIGANI LETE U NEBO

Zarzali su konji ciganski I pojurili u nebesa S čergama načičkanim. Truba i tarabuka Kosmos prelamaju i drobe. Trbušna plesačica Bibave grudi razbacuje U ritmu muzike; Rojevi kričavih ruža I lišća boje žabokrečine Na suknji ciganskoj, Drhte u ritmu defa Koji o butine puca! Na čelu joj lažni dukati zveče. Iskrom što joj iz očiju frca Kumovu slamu zapalila. Svici po čergi popadali Kao zvjezdana prašina. Balada suzama orošena I zvuk plačnih violina… Ciganin krezbi na konja povikuje: Jiha, rago, ji-haaa! Požuri u nebesa, Odnesi nas do zvijezda! Ogrij se…

ISKRVARILA JE LJUBAV

Putevi što ka tebi vode Presječeni su Ko krvne žile Samoubice Moji koraci ne idu više U tvome smjeru Nego se steru U neka nova Praskozorja I tuđe zagrljaje Zaboravi me Jer ti se nikada Vratiti neću Kao ni krv samoubice Što lipti unaokolo I ne stiže do svoga utočišta Ni od nas Ništa  nije ostalo Heerlen, 16. 11. 2010.

UBIJA ME OVO ČEKANJE

Ubija me čekanje, i kao paučinu između dva stuba razapetu, ostavlja moju dušu da se na vjetru suši. Presahla od čekanja gledam u oblake nebeske čekajući bar kap kiše da mi dušu razgali. A oni se na me samo iscere i otplove u tuđe daljine plodne. Heerlen, 29. 03. 2008.

UKOLIKO POŽELIŠ

Ukoliko poželiš Da odeš Ne libi se Slobodno kaži Spakuj svoje stvari I nestani Bez obećanja Da ćeš mi se javiti ponekad Nema potrebe lagati nas Obadvoje U tom svečanom činu Opraštanja Nemoj ni zbogom da mi kažeš Sve ću prepoznati U oku Pokretu U nijemom grču i Unutrašnjih drhtanja Mlitava ruka u ruci I čvrsta odluka o odlasku Ostaće u dovratku Nepovratku Heerlen, 22. 10. 2010.

CESTE ŽIVOTA

Žurila sam cestama života Makadamskim Padala i dizala se hitro Poglede bacala ne livade cvjetne Rijetko imala priliku Da na njima zastanem Ili nekog sretnem Al’ sad to nije ni bitno Hodajuć jela sendviče Namazane svim mastima života Sa samo pokadšto nečeg konkretnog Između dvoje ništa Ili susrela nekog skota Koljena krvavih jurila sam dalje Cvjetove kradući između dva padanja Sa srcem punim otvorenih I zaraslih rana A sada sam sasvim svjesna Da si ti bio Najveći kamen moga spoticanja. Heerlen, 28. 09. 2010.

A TEBE NIOTKUDA

Od čežnje topla, od čekanja sagorena, rasipam poglede po poljima žitnim, i čekam kad će tvoja glava da se pojavi među cvjetovima maka, … a tebe niotkuda. Samo se dvije zmije uporedne vijugajuć’ negdje na horizontu spajaju. Heerlen, 31. 03. 2008.

ONDA, KAD SE MORALO SLUŠATI OCA

Eh, bila su to sasvim druga vremena; Onda kad se moralo slušati oca I kad je tri kućna stuba bila žena. Drugačija tada bijahu i djeca; S topovima od blata Frulom od zovine šuplje grane, Obraza rumenih od jabuka iz stare bašče I žuti od debele prašine iz sokaka. Znali smo šta znači Kad mati „dva puta rukama klepi“ Da je vrijeme od sunčanice pobjeći I u zamračenoj kući provesti Dva debela sata, A igra na nas čeka! I dok bi spavali slatko Dolazio bi otac s gradilišta Huktao od…

SAMO SU BREZE ZNALE

Svu noć bogovjetnu šaputale su breze Umrla je ljubav A jutros ni pomena o tome: među čituljama nema njenog imena niti u smrtovnicam izlijepljenim po gradu Samo će grobari tiho bez ičijeg znanja sahraniti moje slomljeno srce Heerlen, 14.08.2010.

MOJ SUMBULE

(Ibrahimu, mome babi, majstoru, merakliji i cugi) Dirlijo, deder, dolazi za hastal, ‘vamo! Zadirlikaj onu moju …Moj sumbule što si uvehnuo… A ti, sazlijo, pridodaj, udari u te žice Neka zadrhte, k’o  moje srce! Gurbete Meho, pusti tu glasinu, Da se mehana ispuni sevdahom! Ne pitam koliko košta… Bogda od moga uzalud potrošenog života! Marsela, ne brini, večeras plaćam sve! Zalivam danas sazidanu kuću A sutra će Ibrahim opet na skele Krovište da krojim, crepove da redam, Neka rode imaju gdje da spuštaju bebe …A, bogme, i da para zaradim…