Jesenji san

Na jastucima satkanim od krošnji zaspalo je sunce. Oko nas miris kestena pod nama šapat probuđenog lišća u nama šumska uspavanka promrzla srca ispunja bojom crveno- žute melodije. Na vratima obzora šumska straža omamljena spokojem čuva naš jesenji san.

27

Već dugo ne udišeš zrak i nemaš snage da ispustiš glas. Tragaš za vrijednim davno izgubljenim, a ne možeš se sjetiti što je. Kroz noćnu moru propadaš odbijaš se o zidove vlastite tame utapaš se u moru izgubljenih snova od jutra do večeri čekaš kraj korak po korak nadam se da stići ćeš do mjesta gdje nećeš biti ranjiva ni sama. Gdje  pronaći ćeš to što tražiš ponovno ustati udahnuti i kao nekad zapjevati iz sveg glasa.   23.07.2011

Susreti

Bez nade da ću te vidjeti, pišem ti. Kad riječi ispune papir, nestane hladnoća što grize zlim slutnjama. I nakratko, ispuni me mir. Čekati ću. Ponovno ću čekati da ispadaju svi snjegovi, svaka pahulja pronađe svoje mjesto. Još ovu zimu ću toplim riječima grijati papir, odbijati zle slutnje od nas. U proljeće ću stati gdje samo ti znaš. Zamišljati susrete i čekati. Dok zatrpavaju me snijegovi pišem ti. Bez nade, da ću te ikada više vidjeti.    

Bajka

Ponovno će ti po tko zna koji put ispričati bajku u kojoj će sve biti drugačije, a opet isto kao prije u kojoj ćeš ti birati, a ona biti sve što poželiš. Kad ti iznova sve ispriča možeš joj vjerovati, a i ne moraš. Ponovno će te po tko zna koji put smjestiti u pažljivo biranu priču, uspavati te i probuditi baš u pravi tren ugurati stopala u tvoje cipele. Kad ti iznova podvali samu sebe možeš ju prihvatiti, a i ne moraš. Kao da sam u lošem filmu iz…

Crveni zaljev

Dok čeznem za daljinama kao molitvu valom šaljem glas. Ti koji imaš moć da odlučiš hoće li zasjati sunce ili će Crveni zaljev progutati mrak, ti koji vrijeme prije smrti sve više i više skraćuješ, ne oduzimaj život ovaj put. Dok čeznem za visinama valom ti vapaj šaljem i krik između dva uboda ne želiš čuti. Ponovno oduzimaš život mnoštvo nevidljivih žrtava, silom utišanih vapaja progutati će mrak. Dok tonem dubinama između ničega i svega izvor boli je neiscrpan i vlast u tvojim rukama. Kad napokon usnem, zaplovim svemirom, promatrat…

Postala si uspomena

i kad mi nedostaješ sve se tuge oko mene zapliću nevidljiva spona postaju nemam gdje poći dok čeznem sve čežnje ista postaju dok šutim sve tišine svemira u meni neizmjerno buče. Dok mi nedostaješ koraci se brišu iznova ispisuju svjetovi se ruše ponovno nastaju život kao rijeka bez prekida zapljuskuje pa miluje. Pratim trag sjećanja do djetinjstva utjeha do ponovnog susreta nedostaje mi uvijek isti osmijeh dodir i glas.

Ispod netaknutog neba

Zaljubila sam se u čovjeka kojeg sam upoznala kroz sadržaj njegova kofera. Ni manje, ni više, baš taman koliko treba informacija da se zaljubim u njega. Kofer pun uspomena, budućnosti i netaknutog neba. Zaljubili smo se baš taman koliko treba da se putevi spoje u jedan. Da zadrhtimo dok se prisjećamo prvog susreta i zamjene kofera ispod netaknutog neba.

Upoznajem te

Sve se oko nas iznenada mijenja. Smiješ se u bojama i  moj se osmijeh uz tvoj smiješi. Osluškujem dok pričaš pa ponovno čeznem kao što sam nekad davno čeznula i maštam kao djevojčica. Sve se oko nas neočekivano mijenja i sve si mi draži pa o tebi ispričane istine i laži ostavljam u gledalištu snova. I sve o tebi prepričane priče u loži uspomena odlažem. Nakon svega izmišljenog i stvarnog, iskrivljenog i pravog napokon te susrećem, ruku ti pružam i drago mi je, upoznajem te.

Sam

Kao kamen nasred puta odolijevao sam koracima izgažen tragovima užaren bljescima izmučen. Govorio si ustani, sjedio si. Stajao si, govorio mi kreni. Smijao se snovima, suzi, smijehu. Kao gospodar svih svijetova nad nebom vikao si kada ćeš, kada napokon? Kao kamen u nizini vjetrom šiban obučen bukom utišan tišinama bio sam dok si vikao kada ćeš, kada napokon? Ušutjeti u utisi utihnuti šaputao sam tiho, tiše, najtiše prešao most što tišinu tišinom spaja.. Kamen nisam niti lava vriska niti bura daha. Ničija sjena nisam. Kao dijete smijem se i plačem…

Elegija

Ponovno ti dolazim. Jer nitko nakon tebe nije znao da me voli, nitko nije znao kao ti da me gleda. Dolazim ti nakon par beskrajnih godina bez našeg preglasnog smijeha. Sada izbrisati bih htjela sve besmislene rasprave, svađe ni oko čega. Ti u očaju zadržavaš dah, miluješ mi grudi, tebi najdraže od svega. Fotografija moga tijela, u tužnim očima pohranjena. Pričaš mi priču o prelijepoj kraljici što odsjekla je dojku da bi brže streljala, a i bez nje ostala je i dalje lijepa. Promatram te sneno. Bojiš se više od…

Tišina

Ne možeš mi reći. Promatraš. Riječi na klupi, ploči, zidu. Trudim se da ti objasnim i mašem rukama, a ne čujem. Bezbroj misli što luta ti u glavi i bolno šumi. Iznenada, plačeš i vičeš. I ponovno šutiš. Osluškujem tišinu. Odzvanja od tvojih usana. Tišina, od klupe, ploče, zida. Promatraš nestvarno. U očima ti sva čuda svijeta vidim. Gledaš me. I ne možeš mi reći. ***autizam***

Prepričavam se

Prepričavam se. Od prvog do posljednjeg dana. Prepričavam brata, sestru, oca, majku. Prepričavam okuse, mirise, asocijacije što uz prošlost vežu me. Prepričavam otočje, šume, gradove, u meni pohranjene, što iznenada pojavljuju se. Prepričavam se od izgubljenog do nađenog, od mutnog do sjaja. Od početka do kraja. I darujem ti sve što imam. Do posljednjeg daha.

Afrika

Donosiš mi pozdrav iz dubine izgubljene domovine. Drhtim, dok izgovaraš riječi uspavanke, zapisane na mutnom licu majke. Dok novom jutru upućuješ molitve za sve nas, otete, iskorištene, zaboravljene, izgubljene. U prijevodu, u vremenu, na nekom nepoznatom mjestu, za sve nas. Drhtim, dok me dodiruješ bezgraničnim prostranstvima djetinjstva. Dok sastavljaš me svojom toplinom, prihvaćam zaborav nad patnjama, nad mržnjom, pomirena nadanja. Novi život pružaš mi na dlanu. Gorim, dok ga dodirujem.

Savršen dar

Poklonio si mi dar u kojem smo, zagrljeni pod kišom, proveli noć. Dodirnuli mirnoću svitanja, slušali kako utišava kišu, pred zoru, za nas, uspavljuje grad. Mirnoću kojom smo letjeli iznad sna, dočekali buđenje bez buđenja i savršeno jutro, uz nas. Poklonio si mi dar, da otvorim ga u nekom, malo manje, našem gradu. Kad u nepoznatom jutru, uz prvu kavu, zamiriše sjeta. Kad shvatim, nema više naše kiše, nema mirnoće, ni buđenja bez buđenja, nema ni tebe, ni nas. Poklonio si mi dar, da popuni prazninu kad poželim te. Dar…

Šangaj

Čovjek s fotoaparatom u ruci, u predgrađu Šangaja. I stablo staro sedamsto godina, trag prošlosti na njegovoj fotografiji. Zasučite rukave, udarite sjekirama, trag prošlosti mora nestati. Stablo staro sedamsto godina, kao relikvija prošlosti, kao sjećanje što će nestati. Zasučite rukave, s motornim pilama, zadatak će biti lakši, trag prošlosti mora nestati. Sagradit ćemo grad ispod zemlje, jer prenapučenim ulicama koračamo. Sudaramo se rukama, sudaramo se pogledima i mislima. Izmislit ćemo svjetlost, istu kao svjetlost sunca. Iskrižat ćemo biljke, toj svjetlosti ih dati. Posaditi nova stabla, što opstati će uz umjetan…

Vrapčić

Podari me toplom riječi, ogrni sigurnošću. Utopli jutarnjim osmjehom, ljubavnom izmaglicom napoji. Otvori prozor, isprati me. I promatraj. Kako plešem, kako pjevam. I život ti ružičastim bojam. Isprati me, ne zatvaraj prozor dok skakućem i pjevam. Pjevam, samo za tebe. … La Vie En Rose …

Dva svijeta

Dva se susreću lica, dvije se isprepliću sjene. Promatram kako, ruke bez mog nadzora pišu, usta izgovaraju potisnute riječi. Noge me razdvajaju, svaka svome putu bježi. To je samo trenutak, tješim se. I on će proći. I nestati će i ostati će, u isto vrijeme, onaj zbog kojeg se od susreta do susreta od uzbuđenja ježim. Onaj što je učinio da se moje lice neprestano smiješi. I nestati će i ostati će, zauvijek, onaj koji je svojim postojanjem spojio dvije predaleke obale u meni i dopustio mi da po njemu…

Kad sam sanjala daljine

Tijelom mi prodrhti more, dušu mi začini sol. Da oživi sjećanje, uspomena kad me vrati, na kamen i žal. Da zaboli, ponovno, ista bol. Gdje sam ih žudjela, gdje sam ih sanjala, daljine. Daljine nek mi sada ožive sjećanje, uspomenu nek mi vrate. Srce mi zapljusni more, ustima da kušam sol. Kad oživi sjećanje, uspomena nek me vrati, da zaboli, ponovno, ista bol.

Rujan

Sunce blješće granicom između tebe i mene. Prohladne dlanove što se dodiruju, ne uspjeva ugrijati ni osunčani rujan. To su samo dijelovi moga tijela, to više nisam ja. Prebrojavam dječja lica u pokretu. Rujansko sunce zabranjuje mi, da te previše gledam. Po nijemom filmu lutam i ne znam što bih ti rekla. Ti spominješ more i plaže, sva mjesta gdje ćemo se sresti. Kada? Jesi li razmišljao o tome? Mokri kamenčići pod nogama koje više ne prepoznajem. Odšetale su u tvoj san. A kamenčića mi je sada prepuna glava. I…

Djetinjstvo

Gađaj me nakupljenom gorčinom, bacaj na me bol. Pitaj koliko mogu izdržati. Čini što želiš, samo ne traži mjesto, koje nikad nećeš upoznati, što ga samo uspomena probudi. Mjesto gdje su me jutra rađala, gdje sam kule djetinjstva rušila i gradila, uz kornjače se zemljom povlačila. Drvo života tu zasadila, kako me zeleni i u meni raste, ga promatrala. Ne traži mjesto, koje nikad nećeš dotaći, koje najdublje u meni postoji. Mjesto gdje sam svoje priče iz davnine stvarala, gdje sam s ježevima usnulo lišće budila, bojama proljeća ga ispunjavala.…

Odlasci

Otac me pronašao da bi me pozdravio. Iz njegovih ukočenih dlanova vadim kamen, neočekivan, hrapavo prijatan, ugodno neugodan, kao nešto što mora da se desi. Opipavam kamen bojom djetinjstva obojan, koji je on davno iz mnoštva sličnih odabrao, meni ga predao. I odlučio njime pozdraviti naš dan. I obećao to činiti svaki dan, iz dana u dan. Pa s kamenom u ruci nestao i svaki dan, iz dana u dan do danas mi postao stranac. Opipavam kamen, neočekivan, hrapavo prijatan, ugodno neugodan, kao susret naš, kao ponovni odlazak i pozdrav,…

Put

Put me prati dok idem. Put me nosi kad stanem. Pokazuje mi sebe, sve dalje i dalje od svega što znam. Na putu ona i ja. Još nosim jaknu i hlače duge da nas štite od nemira. A ljeto već grije i jutro i nas. Unjenom oku svitanje što sneno me gleda. Nasmiješi se i kaže: tako mi je lijepo, tako sam daleko od svega što znam. Kamo krenuti, pitam srce. Pogledam cipele, kao kartu puta, cipele što vode nas, sve dalje i dalje od svega što znam. Osjećam ju…

Nečija žena

Utisnuo si mi žig, pečat nasred čela. Da možeš mirno spavati, da ne mogu nigdje pobjeći, zarobljena u vlastitoj nemoći. Samo mi oči blješću dok udaram glavom o zidove tame. Više me nitko ne vidi. U noći slušam krikove, obilježenih žena. Ne raspoznajem glasove, pa niti svoj vlastiti. Čuje se samo vapaj, smjesa od krivnje, boli i nemoći. Od nekud smrde izudarana tjela. Kao prijetnja, tako bi mogla završiti svaka od nas. Stope uplašenih žena ne postoje, one nigdje ne uspjevaju ostaviti trag. Budim se u bunilu, pomislim tiho, a…

Ljubav

Kad zasja mi u oku ono nešto, nedokučivo, beskrajno, a sjetno.. Kad zasja ti u oku ono nešto, nepromišljeno, borbeno i strasno.. I kad znam, a ne znam. I kad ne znaš, a znaš, u isto vrijeme. To ljubav u nama bi, u trenu i zauvijek.

Raznosač novina

U Švedskoj su noći hladne, zamijetio sam, čim sam započeo radit kao raznosač novina. Svake noći, bezbroj ulaza, bezbroj stepenica i uvježbanih koraka. Ne uspjeva me ugrijati ni bezbroj toplih misli, zamišljenih susreta. U dalekoj domovini, nekad mojoj, plače usamljena žena, nekad moja. Znam, od njenih mi je suza otežala torba. Nije to zbog bezbroj novina. Zamišljam ih jutrom kada ih pronađu. Netko zna gdje mu je domovina. I zna kome pripada. Zaboravljam što su jutra. Bezbroj ulaza, bezbroj stepenica i uvježbanih koraka. U Švedskoj radim kao raznosač novina.