Autor: rijeka bez povratka

(K. SIMONOV: … Cekaj me , i ja cu sigurno doci…Cekaj i kada druge nitko ne bude cekao vise.Cekaj i kada cekanje dojadijer ja cu sigurno doci…) Bol kao teski kamensrce mi gnjeci,pomrcina crnja od nocina dusu mi se slegla;jesi li jos ziv , Prijateljuda li u mislima datum ispisujes,da li osluskujes zvizduk vlakakojim cu se u zavicaj vratitida se zagrlimoda se isplacemoda jos jednom u saku zrno srece stisnemoi ja sapnem: Ovdi je zivot najlipsi! Samo za taj dan zivimSamo taj tren cekama vrijeme cekanjakao vjecnost trajedan je kao…

Odlazis u El Dorado(Tuzno je ne znatina kojoj ces postaji stati?) Odnekuda redovitoteretnjak prolazi; zaustavitivlak, misao je koja palii zeze mozdane kao vrucica. Hrabrost i gnjev su bliznad,torturi je partner ravnosusnost.Krvnik i ludjak perfektno se slazu. Dvosmislenost je oruzje slabica,tajanstveni su samo misticiili mozda pjesnici? Mala stanica svijetli u mrakukao svjetiljka na domak ruke,mozda je posljednja, tako blizu,tako ubogo mala– SVE JE , I –NISTA ZNALA…? “Rijeka bez povratka”Iz neobjavljene zbirke “Nekazana ceznuca”

Nesto me neodoljivo k moru vukloi dok smo se spustaliu gradic gdje je Burai pricin i javamoje je srce sve jacesve uzurbanije tuklo… Opazih rivu, lukui sve tako poznatea opet strane kutkevoljenog gradicasve njegove vrlinei sve manesve bjelinesve crninei kriknuh–Grlim te ponovoSenju moj,grade Novaka, Kranjcevicai inih sretnika i patnika Neka te uvijek cuvajuandjeli i BuraPjesnici tvojii ljubav mojasimbolu neprolaznostivjecnostisa Nehaja se stoljecimatvoje stamenostioglasava ura Zato i moje srcejos uvijek za tebe tuceuzurbano, snaznokada sam ti blizui kada me zagrlis — kao svojua i onda kad sam dalekoti shvacas ljubav… zudnjui…

I.Po planinskim vrhuncimabezbroj krijesova gori,to su treptaji iz milijun dusakoje za Tebe disu, Hrvatska, Ljubavi…Ti si od postanka rapsodicni kutakjedinstven i caroban uz Jadran, u narucju Zemlje;Nepatvorena Ljepoto,Bajkovita Arkadijo,I san si, i java,snovidjenje i stvarnost, Ljepotice, Ljubavi moja, Hrvatska!Cim na Tebe pomislimsrce mi jace zakucadusa mi se u ceznju pretvarau ocima svjetlost zablista,vidim kako se zvijezde nad Tvojim krovovima i obzorjima rojeosvjetljujuci Tvoju zadivljujucu Ljepotu. Od Istre do BokeTvoje sume simfonije pjevajuTvoje rijeke se sumama pridruzujuOd Mirne do Dunavaod Drave do Neretveu simfonijskom orkestru se stapaju:Harfe i violine,gitare i flaute,lutnje…

Na sirokom sumskom proplanku dogadjalo se znakovito slavlje…Otkaceno, iskorijenjeno drustvance slavilo svoj Spomen-dan,nazvase ga “Oprostajni intermezzo”; jedan poznanik mirece– Dodji, citat ce se poezija Maje Perfiljeve… Dodjoh, tako je Petnaesti august postao – Dan za pamcenje,iz mnogo razloga… naokolo borovi… jele… poneka breza…U njihovim krosnjama, lahor je cijelu noc svirao Sonate Zaborava…Lica sjetna, sanjarska… oprastahu se s Tugom. Bez povratka je protjecala Rijeka pjevuseci Arije iz Traviate,uz njene obale vrbik se sa mjesecinom njezno grlio,svijece su dogorijevale na stolovima; s njima , gasile se uspomene… Odali smo pocast Pjesnikinji Ljubavi,…

(MOJOJ MAJCI UZ 10-tu GODISNJICU SMRTI) Ne, Ti nisi umrlaTi nikada ne ces umrijetiTi si se samo preselila na drugu PlanetuGore… medju zvijezde,s’ onkraj dohvata…Zato, oprostiti ces mi i za ovu pjesmuiz nje ces cuti saptaje i treptajezvijezda, lahora, kisa i –moje;u njoj ces osjetiti nase ispletene rukekoje su sada njezna uzgljavlja snovima. Ti sada hodas stazamakoje su obasjane tisucama zvjezdanih svjetiljki,prolazeci, Ti se smijesisTvoje lice je sretno i blago.Domahujes mi, znas da Te gledam,ma kuda da ides, ma gdje da je Tvoja destinacija–ona je i mojai s’ onkraj dohvata.Ovako…

(Joe Biden: “We choose hope over fearunity over division, truth over lies”) Zainatilo se Zlo, iz petnih se zila upinjecijeli svijet pokusava u okove Mrznje okovati,cijelom svijetu, mladima pogotovo, dusu i srce trujesvojim gnjevom i srdzbom kao strsljani posvuda zuje… Bas tako, zuje li zuje; Njihovo zujanje izaziva Mucninu.Prisebnima i razumnima pod morac namecu beznadje i strah.Prodaju maglu, nasilje, lazi i MODERNI NARCIZAM.Iz besmislenih parada paradira sirovi NACIZAM… Ali, necete sarlatani! Jos ima cvrstih neimara i sanjarakoji se umiju diviti Zagrebu, Dubrovniku… Parizu…Kada bi danasnji Neroni pokusali zapaliti mile nam…

( CIKLUS IZ ZBIRKE “PROSAPTANA SUTNJA” I. DJECAKSto stariji , to njeznijisto zreliji , to topliji,istinski sljedbenik Kristaiz njegove duseDobrota neiscrpna blista;Pri susretima, prijatelji mi govore:On je tako drag, dobar… posebana ja se sva pretvorimu Ponos, u Srecu, u Ljubav. Tako ljudi o mom velikom Djecaku mislekoji je izrastao u vitog jablanau cijim ce grudima uvijeksrce djeteta kucati.Njegova je dusa poeticna liras cijih se zica tople uspavanke cujui stapaju se u srcu s njeznoscukojom mu godinama zivot natapami njegovim stazama stihove–kao cvjetno sjemenje posipam…***Cesto me u zagrljaj stisne i smijeseci…

OLUJOtrebam tvoje suze da gorcinom mojihruzu i karanfil u zapustenu vrtu napojimstrepim da se necemo sprijateljitii u ljutnji te pljackasem nazivam. U tebi je obecanja kroz pustinje bez oazasvracas iznenada i ravnodusnost bunis u menii njeznosti je kroz bespuca, u tebia u mojoj molitvi je gnjevne svejednosti. Daj im naslutiti odakle dolazispoljubi prvi otkos jecma na djedovinina grobu moje bake vrelu suzu prolijzdruzi se s gromom i munjom u Slavoniji. OLUJOtrebam tvoju drskost da surovost ranasarenom maramom povezem prelomljenoj dugimoje su strepnje kao tvoji oblaci tmurnei case prepune razlivena pelina.…

Da li znas, voljeni Druzeda se ovih dana na dusu moju srucioTsunami Tuge?Bacena sam na pusti otoku nepoznatom moru,oko mene dzungla … sikarai ne znam kojim putem izicina cistinu… na raskrscu sam…Bila sam i prije mnogo putaali, sada mi u cijelom bicu — Biti ili ne biti– odzvanja… Da se rasplacem, da ocajavamda zovem Tebe ili bilo koga,nitko me nebi cuo,daleko si… daleko ste… Kako je u nasem G.-?Da li Ti pitanje donosi Bura s Velebita,da li znas da sam opet opustosena,opet sam izgubila jedno bice–blisko, drago– neprezaljeno… Valovi udaraju…

( Za J. S.) Digla se plimai sve dvorce u pijesku potopilai sve kule u zraku razorilaAli, jos je srca za tebe Ako se prepoznas u ovim stihovima, PjesniceDodji na prag rodne kuceTamo te ceka topli zagrljaji topli Dom: ceka te ljubav Tebi je poznato more kada pomahnitai u trenu razrusi sve sto si gradiou notama, na gitari, zagledan u Kriz bijeli Jos je srca za tebe, izgubljeniTvoja se gitara kraj toplog ognjista susiZnam, jos ima svjetlosti u tvojoj dusi “Rijeka bez povratka”

Divlja je sikara postao citav ljudski svijet.Pohlepne ajkule gutaju odreda ribe.Uvenule su na livadama tratincice i suncokret,a covjecje su ruke postale, na mrznji, uzarene sibe. Reze ljudi jedni na druge kao psi bijesni,kroz zile im tece krv otrovana jos u majcinu mlijeku.Zemaljski prostori ljudima postase uski… tijesni,ova napacena Zemlja , izdahnut ce jos u ovom vijeku. Moze li itko zaustaviti stramputicu kojom ljudski rod juri,Hoce li itko po livadama opet posijati cvijece i vlati trave,u skolskim dvoristima , da li ce se ikad ponovo igrati djeca??? Nitko ne odgovara, svima…

Ponijeli smo iz pretinaca sanjeiz oblaka snagu proljecai majcin blagoslov usmrcen sumrakom;sve sto magija nije ostavili smo Crvena kao radjanje pradavnokrv cista tece kroz zile djedovine;posli smo u potragu za magicnim stapicimada bismo njima vodu u krv pretvarali Uz puteljak jagode su raslei sjenokose pjevale na svadbi zrikavacapridruzili smo se u pustinji fata-morgania tamo ostavili sve sto magija nije Ja sam hrid mrtva od planine odlomljenaa ti ojadjeni pjesnik u sikarama “Lijepe Nase”;s krilima sam vila a letjeti ne moguzasto nisam ptica sto nad zavicajem kruzi? Zasto nisi vodenica na…

(SONJI) Ispod rusevina srca moganocas bezimenu spasavam rijekui kaskade slomljene , izranjenena ostrom bridu vremena Kasni je sat, Premilaa u srcu mome tutnjave,u dubinu se ruse slapoviCigani sviraju Lorkini Nosile smo haljine bojemaslinika, i u njima, voljelesmo u njima — mangupakavkadziju moskovskog Spasavam nocas rijekuizvlacim je ispod zidinaobale ranjene zavijamu dusi mi sumore masline i sviraju violine Lorkine.Bosonogo djetinjstvo u galopunapaja se na vodopadu zelenomljepotom iz ociju kosute. Kasna je noc, Najdrazaa u srcu mome vlakovi–spomenari, pisma, zakletvena relaciji “Gospic-Sibenik”. Da violine njezne ne utihnuda smaragdni slapovi pjevaju,vremenu prkosim, Bezimenanocas…

I. TODAYWould like to forget defeats and griefswould like to erase past and yesterday from my memorywould like to be happy on a sunny dayfor the peaceful momentsfor the joy of reading poetry of the Greats: Neruda…Tagore…Ujevic…Parun…TodayDesire nothing but the blue sky… and a breezewhich brings my thoughts and hugsto my beloved but lost land of NEDODJIJA–there, I still have a few hearts and soulswho remember and love me…TodayFeeling so blessed… II. MY HEART The largest part of my heartI had given long, long, long agoto the boy who is…

Iz svoje duse izlijevasslike nekih dalekih, otislih svjetova,nekih idilicnih Arkadijai rajskih pasnjaka na kojima su se nekad voljelicobani i cobanice…Ima u tome bajkovitog cara i ljepoteali nemoj, nemoj molim teozivljavati te carobne prizore… vizije,to je jedan nepovratni svijetjedan davno umrli svijetu svima nama tako ziv ali sjetan, ranjiv;sjecanja ga rezu kao ostri nozevii zato nemoj, nemoj molim teodvise je bolno sjecati se… vracati se… odvise je tuzno znati da je nemoguce–Kuci doci ponovo… Isjecci i crtice iz nasih bivsih zivotabude davna vremena, njezno dobadjetinjsta i mladostimastovite dane o vjecnoj ljubavikoja…

Ona je bila kao Snjeguljica snjezna,oko Mirjane su se okupljali — kao pcele i leptiri,a ona je voljela mene, bas menekao i ja nju…Bilo je to nesvakidasnje prijateljstvoBrinete i Crnejedna smo drugoj tajne nase otkrivale(Nitko ih drugi nije smio doznati!) Ona je mastala o svome lijepom “C-ku”a ja o svom fakinu “C-nom”…Ah, kakve su to Ljubavi bile–kada se ne spava; samo se sanja…Beznadno smo obje voljelejer su nasi momci drugacije muze birali(mi smo bile -” sanjalice- neznalice”).Odosmo u zivot, i cesto samo u sjecanjimao neuzvracenim ljubavima mastasmo… Rastasmo se… zasto…

Jos jedan odlazak a vani lipe mirisu…mirisu…Jos jedan gubitak a srce mi gubicima vec ispunjenoJos jedan nepodnosljivo tezak rastanak–Majko moja, DRUGA!o, kad bi mogla vidjetikako je zemlju sa nebom spojilapoput sjajnog vatrometa duga… U tvojim ocima sjaja nema visetvoj se osmijeh izgubio u borama tvoga licatvoj glas je slabasni i nemocni dasak koji se iz grudi otimatvoja mi patnja srce slama i dusu kao orkanska oluja krsi. Nepodnosljivo boli i tvoj odlazak moja Sveta Jeleno,zaista je nepravedno da ti je dosudjenovako strm i mucan put, na kraju!Tebi–Dobroto, Cednosti, Svetosti–Hvata me…

U tvojim ocima, djecacedobrota kao jezero gorsko sja,to i nisam mozda znalado onog svecanog, posebnog dana.Otada sam i racunalo zavoljela,raduju me sada E-porukei sve neizmjerno bogatstvokoje mi u virtualnom svijetuotkrivas, Hvala ti , najdraze moje! Zlatnim sam slovimau srce upisala, taj posebniza mene — najsretniji dan. S neba se one noci u gorsko jezerood srece skotrljalo tisuce zvijezda…Tvoje oci jos jacim sjajem sjaju…Dosanjan je moj dugo snivani san. Sada, ti si , djecace lukau koju moj brod plovi,ti si najdrazi vodic —u zivot si me poveo novi. “Rijeka bez povratka”5.lipnja,…

Krka se danas sa morem cvrsto grlia moj brod nakon svih brodolomau sigurnu je uplovio luku.Sibenik kao Prijatelj vjerniruke mi rasirio i toplo kazao: Dobro nam dosla!Ozivjela mi u cijelom bicujedna zakletva davnadok se cijelim gradom razlijegla ona pjesma slavna:“Samo sam bregima dragim obecalda vrnul se bum nazaj…da vrnul se bum nazaj…” Zbog dolaska nazajsa svih zvonika, danas, zvona svecano brujea sume na Velebitu sumore… sumore…sa galebovima klikce i pjeva cijeli kraj. Krka, Sibenik, galebovi i morevratise radost u moju dusuu srce polet, snagu i mir,u ocima mi blista neizmjerne…

( ANNI AKHMATOVOJ) Paslo je bijelo stado u visinamaEh, da mi je posuditi uciteljevu ruku!Bilo je prijateljstvo, ne– obicnoi ljubav je bila tajna, skrita. Kako je zavrsila Crnokosaizgleda da nitko ne zna nit’ mari, Plavojku je otac tiho oplakaozelja se utopila s njome i — slikarstvo. Ucitelj je moj idolstudirat cu umjetnost, znam zasigurno–Eh, ovo mi janje zadaje mukua ucitelj bi ga nacrtao jednim potezom… Bilo je prijateljstvo i stada nebeskai razlicak rascvjetan na tratinama,u livadi su satima risale, brisalestado na ispasi, gore– u visinama. Razlicak nasmijan, razigran, nestasanznao je…

(12. svibnja, 2010.) Kroz proplanke bruje proljetne elegije, slavuji ih pjevaju Majkama na dar;svim Majkama kojih vise nemai koje su sada draga uspomena. Bjezim u sume, k pjesmama hrlimPomisljam da milu Majku grlim,Nju, s kojom se lakse podnosila tuga,Nju, koja je hrabrila, uvijek sa mnom bilapogotovo kada zivot prevari i smrvipa grubo dovikuje– Hej, nisi vise prvi! Kada nas zivot oprzi i zgnjecisve druge ljubavi nestaju, izgube se,ne poznaju nas vise, okrecu nam ledja–Jedino MAJKAi u Dolinu ce Gubavaca zbog nas siciza Nju nema zapreka ni medja. Bruje elegije kroz…

“Ljubav je tako kratka a zaborav tako dug”P. Neruda. Bili su desetkovani, vodjeni na stratiste… strijeljani…zacudo, u polju prezivjelih nadjose samo –Njih Dvoje!Na proplancima su zaplesale ciklame, tek procvaleu zagrljaju sunca radosne… razigrane… Rijetko (ako ikad?) na gubilistu se nadju srodne duse dvije.Da li se zbilo cudo ili je sve prlijepa bajka?Prije nego usne, svaku vecer, djetetu je prica majkaa ono bezbrizno sniva i u snu se smije… smije… Dugo je trebalo da se oporave od dubokih ranai da se navracaju na proplanke rascvalih ciklama– izlijeceni!Dive se cvijecu u plesu…

U svakom velegradu covjek je otudjen i sam.Tu se ne stvara lako topli i sigurni dom;Bez obzira koliko se trudis i pokusavasna kraju uvijek prozivljavas samo bolni slom. U velegradu nasilje i okrutnost vladai perfidni zov sirena u raskos i sjaj…Snovi, ideali, dostojanstvo u glib duboki padasve sto zelis i cijenis u velegradu dozivljava kraj. Velegrad je jazbina crna i labirint mraka.Njezni su u velegradu uvijek posljednji, nikada prvi…Tu se ljudsko srce melje i dusa se ljudska lomi. Tu se zbilja u varku pretvara, gubi se vrijednost svaka.Ne daj se…