Najmilija moja…

Ponekad..slušam je kako diše,i pomislim…kad bi mogla disati tiše,da ne osjetim u uzdahu svaku joj brigu..i čitam to lice kao naboranu knjigu…Najmilija moja…Gledam te oči,djetinjstva svog oazu..ne govore ništa,a tako puno kažu. I poželim..ko’ nekad slupčat se u njeno krilo..i dodirom ruke odagnati sve loše sto je pogodilo…Najmilija moja…Ponekad gledam u te smežurane ruke..i pomislim..kako nema te muke koju nije njima ublažila…a ništa nije zauzvrat tražila…Najmilija moja… Ponekad..slušam je kako diše..i strah me probode do kosti i više..kad pomislim da ću je jednom izgubiti…Najmilija moja,sve je lakše dok me bodre…

Kula od mrva

Hodao je ulicama zedan i gladan..pogled mu je bio sum0ran i jadan..Jedina sreca u toj bijedi i muci bio je zveket novcica u ruci…Crte bola na tom umornom licu..tipican izgled za jednog lutalicu..bijeli stap u ruci i bezbojne oci..govorili su sve o njegovoj samoci…Na klupu u parku spustio je tjelo,polako otresao prasnjavo odjelo..culo se samo kako tiho dise,a onda sve tise i tise…A po jedna mrvica kruha od swiju nas je dovoljna da se izgradi kula brašnena..za one gladne,sjetne i manje sretne..