Largo Vivaldijeve zime

Voljela bih da imam nesto lijepo, svima drago za reci, ostaviti trenutke, mirise i zvukove, i na mjestu samo teci…i teci… Nesto kao, slatke jagode u zdjeli pred Simpsonima, poza u fotelji, zlica u kavi, smijeh iz kuhinje, i nije zima… sporo budjenje subotom bez pijace, alarma… vucem pokrivac…koja lijena dama… znas, imam svo vrijeme svijeta, postoji samo sada, i veceras, na Poloju mozda, bajkerijada… i naravno, largo Vivaldijeve zime u 1 u noci, nekad u 2, 3, 4 puta nekad u sada…satima do jutra… jednostavno taj osjecaj koji budi…

Na vrhu svijeta

pustila sam suzu da klizne niz obraz. malu suzu sjecanja… i sakrila sam oci pred tudjim mislima i uspela se na najvisu goru boli da udahnem milijun pustinja, ugledam kap zivota, kap zivota bez soli… samo da ju taknem