dosta je!

Dosta je. Danas nije moj dan. Nijedan dan više nije kakav treba biti. Odlazim. Daleko. U amazonska plemena. Daleko od svijeta modernog društva, Svijeta kojem više ne želim biti dio. Ljudi više nisu ljudi. Nisu ni životinje. Zvijeri možda. Ne želim biti dio praznovjernog društva Koje se klanja svojem bogu, novcu. Od rođenja do smrti. Ne želim živjeti u svijetu koji uzima od planeta I daje dalje da bi od toga imao koristi. Ne želim živjeti u društvu Koje se vodi markama, Gdje svatko želi biti drugačiji od drugog Gdje…

San

Usnuo sam, Jedan prekrasan san, Na ovaj prekrasan dan. Da sam te sreo, i Da sam te upoznao. Pružila si mi ruku, Nježniju od pahulje snijega, Dvije, tri riječi, i Ime. Ime, koje odzvanja, U mojim ušima, Jeka sveg prostora, Odzvanja. Tvoje oči. Te plave, bistre oči. Oči koje govore, Koje šute, Misterija dva. Tvoje pravilno lice, Tanka, nježna, Zapletena kosa Crvenkasto, smeđa. Meki glas, Savršenih usana. Boginjo! Osijek, 2002.

Ponekad

Nekada, samo nekada Pomislim kako je lako Živjeti Pretvarati se da ništa Može biti svašta Da je sve kako treba biti Iako ništa nije Ponekad samo, pomislim, Da sve je sa razlogom Često pomislim Da baš tako treba biti Ponekad, zastanem Protresem se, i, Progledam

Hladno je

Ljubav grije Kad smo zaljubljeni Nismo gladni, žedni. Samo smo euforični Sve nam je dobro Toplo nam je Raspoloženi smo, i Veseli Sretni Oči nam sjaje srećom I sreća grije Biti zaljubljen Voljeti nekoga ljubavno Osjećaji Hladno mi je Stvarno je hladno Niti sunce više ne grije

Neke riječi zauvijek će ostati neizrečene

Noćas, dok je vjetar lomio grane Čuo se jek mojih alata. Dok je magla prikrivala tragove i grijehove Čuo se tupi, čas glasan, čas tihi zvuk Moje sjekire, motike, krampa Dok sam na vrhu brda Između dva ničega Kopao svoj grob Tvrda zemlja, smrznuta Samo je otežavala stvar Neka je i plitak Poslužit će umornom tijelu Da legne i da se odmori Jer mrtvom, ukočenom tijelu Ionako je svejedno.

Loši snovi

Oh kako nije dobro Probuditi se ujutro I vidjeti da sam snove Posvetio drugima San težak kao penjanje Planinom, strmim putem Dok oko ruku, nogu, vrata i struka Nosim zavezano kamenje, Koje sam si vezao godinama Svakim grijehom jedan više U maramu bijelu pa oko ruke, Noge, vrata, struka. Ako padnem ginem, Ako stanem umirem, A maknuti se ne mogu. Zašto sam san posvetio Ljudima kojih više nema I onima kojih nikada neće biti. Zašto sam patio još jednom, U suhim suzama se probudio. Zar će te mi i snove…

Ponedjeljak

Jedan od onih dana, Kao gumicom obrisan sa kalendara, Jučer isto, danas isto. Kao da se nije dogodio Samo proleti Bez ičeg, Bez ikoga, I već je slijedeći U ovom slučaju ponedjeljak Mrzim ponedjeljak

Želim budan sanjati

Snovi su pristup našoj podsvijesti Sanjam često i sanjam moćno Čitati snove već polako razumijem Puno mi govore o meni i drugima Volio bi probati ayahuascu Razgovarati sa svojim drugim ja Otvoriti um nečem većem od samog sebe. Volio bi provesti dane sanjajući U razgovorima samim sa sobom Mjesec dana među amazonskim plemenima Želim budan sanjati i vidjeti, vidjeti puno toga.

Vrijeme

Vrijeme neće zaustaviti Kotačiće svijeta koji se okreću Vrijeme nas neće zaustaviti. Vrijeme je sad, baš ovoga trenutka. Baš sad je pravo vrijeme za pravu stvar. Vrijeme ne možemo zaustaviti Niti fotografijom niti filmom. Možemo samo ukrasti sliku vremena. No i slika će ostariti, vrijeme će ju proći. Ne premišljajmo se. Djelujmo sad. Jer sad je vrijeme. Kasnije ga neće biti. Bar ne za nas.

Gone with the wind

Danas je nešto vjetrovito, zar ne. Znam, ne troši riječi. Odnio ih je vjetar prema sjeveru Ja stojim na jugu Nisu bitne više riječi, Niti su to bile moje misli. Mislila si da ne ispadne neugodna situacija. Koja situacija? Nema situacije. Stavit ću suptilno naočale Dok ne ishlapi suza u stvaranju. Danas je nešto vjetrovito. Sutra bi mogla pasti kiša. Zar ne?