Nestali u vihoru vjetra

Daleko su sva naša ljeta, daleke su jeseni, a jos dalje su nam zime… Nestali smo u vihoru vjetra. Godinama ljetne topline ne donose onaj stari žar, jesenske kiše samo gase ostali zadnji plam, a zimske hladnoće odnose sjećanje na posljednji topli zagrljaj. Nestali smo u vihoru vjetra. Na suncu izgorise sve nase nade, jesenje lišće prekriše posljednje tragove ljubavi nase… A zima, zime ko zime odnesose sve sa sobom … Ostavise tek smrznuta tijela,nijeme usne, gluho srce i promrzle ruke… Nitko ne ceka proljeca jer prekasno je da okopni…

Vrijeme

Nesvjesni vremena koje odlazi u nepovrat poput bijele pamučne loptice maslačka nošene vjetrom. Gubimo ga, čekajući promjene, tuđe i svoje zrelosti… Gubimo i prihvaćajući manje od onoga što zaslužujemo. Gubimo i sebe u kolotečini života zarobljeni između neuzvraćenih ljubavi, nedovoljno plaćenih poslova, zaglibljenih u nižim društvenim slojevima i nemogućnošću za reći DOSTA! A vrijeme ne čeka na nikoga od nas, nesmiljeno, sebično prolazi pored nas otimajući nam kormilo života, izmičući nam tlo pod nogama. Vrijeme je poput kazne za nas vođene srcem, niskim strastima i besciljnim putnicima. Stoga, već danas…

Žrtva ljubavi

Kad vrijeme počne ti curiti kroz prste, strpljenje izgubiš i otrgnuto pada niz liticu. Kad sve što do jučer je vrijedilo padne u zaborav i proguta ga ponor ponosa. Tad shvatiš da je kraj ne izbježan… Polagano zaboravljaš sva jutra u kojima si se kupao u zagrljajima… I sve noći u kojima te grijao dah… Zaboraviš dodir,glas i riječ kojom si se hranio… Nepokretno ležiš ondje gdje si pao, tvoja tišina odzvanja… Tvoj vapaj, ipak ne čuje više nitko i sve manje je nade… Pao si niz liticu,a u ponor…

Teško je

Teško je.. Iako mi je netko nekad rekao da je ljubav dragocijena, ne smiljena, nježna i ne boli. Teško je… Život je težak i na početku nje i na samome kraju… Teško je… Dati sebe, a biti prisiljen istrgnut se iz pogrešnih ruku. Teško je… I zato ne, nemoj me pitati volim li te? I ne, neću te slagati kad ti kažem da te više ne volim. Teško je… Ne mogu ponovno voljeti, ne mogu ni zavoljeti novog tebe. I ne, ne fališ mi tek ponekad u hladnim noćima usfališ…

Jesenja balada

Znam da više nikad nećeš biti moj Znam da ne vrijedi ni potiskivati ovu bol, koja razdire,kola venama, miješa i prolazi kroz klijetke, šalje sve impulse na jedno mjesto i jedina percepcija svega je nesnošljiva,teško podnošljiva bol. Ako pustim suzu pred tobom ili svijetom, tko će razumjeti? Ako odlučim život podrediti životnoj boli zbog jednog lošeg leta, zbog slomljena krila, hoću li više ikada poletjeti? Znaš moje srce te pamti kao najnježniji dodir,najtopliji zagrljaj,najljepši pogled, a tvoje rame kao najmekši jastuk. Znaš nije prestalo, osjećam te još svuda po sebi…

Sto ostane poslije ljubavi

Sto ostane poslije ljubavi Praznina u grudima Bol jedna golema Tuga na srcu velika Kao ocean duboka. Utapas se u njoj Dok ne izgubis dah… Dises i dalje ali nisi ziv. Sto ostaje poslije ljubavi osim slika Prolaznih zivota, laznih osmjeha i vjere u zaborav… Sto ostane poslije ljubavi osim mene same i tebe… Sto ostane poslije ljubavi koje vise nema tek dim cigarete koja je davno izgorjela. Sto ostane poslije ljubavi osim kise kad ne dolazi duga, a spremas se na put dug kao juzna pruga.. Sto ostane poslije…

Pirova pobjeda

Tvoje slabe ruke grle mlako, usahle usne ljube druge tajno, dok vječnost cijelu traje ovaj bol… Ne mogu se pomiriti s tim da više nisam netko tvoj… Boli me ovo sve, a ne bih priznala, možda sam nekada i ja povrijeđivala. Sada kad osjetim na svojoj koži sve zaboli me, zaboli me… I ruke bi opet grlile, usne bi opet ljubile i ispočetka ponovila bih sve, al’ ne mogu ne voliš me… Pomirit se trebam sa svim čekati da srce se umiri suze oči da nakvase i nek’ ide do…

Sjena

Zarobljena između ljubavi i želje, prepuštena vihorima ludim ponekad lebdim. Oblacima prstima svojim mrsim bijele brade onda me zbaci u prostranstva daleka, oluja silna, nemila. Ne znam gdje mi je početak, a gdje kraj… Dok tražim izgubljenu sebe, dok tjeskoba u venama teče dok ljubav osjećam kao trnce, a ljutnja me proganja kao prpošni leptirić. Dok vrištim tišinom i ubijam u sebi gnjev želim mudro ostati sabrana… U noći gdje kap iz oka je vidljiva u oceanu tuge, gdje svaka riječ je zadnji trzaj, a udah čini ne smiljeno zadovoljstvo.…

S gnjevom mome Umjetniku

Ne mogu biti dobra jer lošu si me htio, Ne mogu se smijati jer moj osmijeh nikad nisi volio. Ne mogu ni plakati jer oplakala sam već nas Ne mogu ni prestat misliti na tebe i sebe jer to je sve bilo dio mene. Ne mogu živjeti s tim da zaista me nikada volio nisi Ne mogu sebi ni objasniti što zapravo htio ti si. I tako iz dana u dan, pomalo venem, nestajem i gledam samo sjene Odlazim u bespuća gdje sam sama, godi mi samo hladna soba i…

Neka bude kraj

Ti nikada nećeš biti ono što bih ja htjela, a ni ja neću biti ispunjenje tvojih želja.. Toliki skup različitosti ne ide skupa, nema smisla… Hajde pustimo sve niz provaliju, neka tu nemoguću i ne postojeću ljubav odnese nemirno more, nek` putuje svijetom kad nismo mogli nas dvoje. Neka nam ne bude žao jer nanosimo si samo bol, jasno je da ja nikada neću biti tvoja, a ni ti moj. Ne gubimo vrijeme više jer tišine među nama sve su tiše, a vrijeme ionako sve briše i nove stranice život…

Savršeno moje nesavršenstvo

Koliko god puta sve sabirem koliko god puta te proklinjem svaki puta iznova sve više volim te. Iz dana u dan sve više postajem tvoja. Bezuvjetno ti se dajem zar ne vidiš to,Nesretniče? pa barem mi se nasmiješi i ponekad zagrli me. Koliko još godina biti će ove hladnoće? Koliko još mjeseci tuge i samoće? Kada će hrabrost biti u tvom rangu? I hoću li te ikada sa cvijećem u ruci vidjeti na svome pragu? Toliko te volim to čak i nebo zna i dok ti ovo pišem svako slovo…

Ljubav

Iako ne prolazi ni jedan dan da ne pomislim na tebe, iako bih htjela jos jednom vidjeti te, cuti ti glas, zapravo htjela bih samo znati da si dobro i da si sretan. Makar to znaci da se vise neces vratiti, niti se vise osvrnuti nas i makar to znaci da si u zagrljaju druge zene i nikada vise kraj mene… Voljela sam iskreni osmijeh tvoj i onu iskru iz oka tvoga… Oprosti toliko sam te voljela da nisam mogla postedjet te tuge i bola… Nisam mogla izdrzati da ne…

Tvoje ime je zaborav

Mogla bih možda u zaborav sve baciti i za koji dan se ničega i ne sjećati. Možda već u zoru po mladom mjesecu šetati, na sunce se smijati, u potoku se ogledati, u životu uživati. I ne sjećati se… …jednoga tebe. Ne čekati svoj novi poraz, novu oluju i uragan. U noćima hladnim strepiti, drhtati popust srne na zvukove vjetra. Skidati u tišini ruževe s košulje i zanemarivati mirise ženskog parfema. Ne biti ponovno druga ili prva i vjerovati da poslije kiša dolazi duga… I sada kad se prisjetim svega…

Kraj

Reci mi kako ti je, boli li te ova tišina? Bole li te misli koje lete u nepoznato? Boli li te ovo beznađe u kojem si se našao? – Znam da boli i boljet će još dugo, ne jako dugo no dovoljno dugo da shvatiš da nije vrijedno bilo ničega. Da shvatiš to kao dragocjen gubitak vremena, vulkan nesmiljene strasti i uragan ljubavi. Dok to budeš shvaćao vrijeme će prolaziti… na neki način kliziti baš poput toga pijeska u tvojoj šaci, baš poput njega kojega stežeš sve jače u boli……

Pogrešan izbor

Mogla sam biti sretna svaki dan s osmijehom od uha do uha Mogla sam živjeti bez trunke u srcu gnjeva i bola Mogla sam hodati uspravljene glave i iskričavih očiju punih radosti i sreće Mogla sam držati svijet na dlanu i ogledati se u njemu kao u zrcalu Eh da mogla sam… Ali tada ti ne bi bio tu, ja ne bi bila ovdje i sve oko nas nebi bilo ništavilo. Sve oko nas tada bi imalo cijenu i moglo se kupiti novcem. Život bi tada bio idila nešto poput…

Gori nada

Kažeš ne možemo biti sretni danas ni sada, kažeš nikada se nećemo sresti,al ipak gori nada. Možda okopnu moje suze, možda moje srce prestane kucati, možda moje vijeđe već postanu umorne, možda usne mi usahnu i ruke poprime bore, možda će do tada ugasnut plamen u nama al opet gorijet će nada. Hoćemo li naći svoju srodnu dušu ili ćemo maštati i dalje o nama? Hoće li opet gorijeti prokleta nada? Koliko velika bit će naša patnja? Koliko ćemo pretrpjeti čemera i jada? I koliko dugo postelja će biti hladna?…

Otok Ljubavi

Tko zna kad ćeš skupit snage da mi kažeš da me voliš i tko zna kad prestat ćeš da se za mene boriš? Hoće li ikada ugasnut ova vatra u meni? Hoću li biti ikada dio u tebi? Možeš li sklopiti oči da ne pomisliš na mene? Možeš li ispod vjeđa gledat nas kao zagrljene oceane ? Trebaš li me za sebe ili samo za svoj nagon ? Trebaš li me zaista, kreni zamnom. Kad sve prođe i sretnemo se na kamenu hladnom Kad vjetar zahuči svojim jadom Bit ćemo…

Prvi ples

Zaplešimo na Mjesecu naš prvi ples ljuljajmo se u ritmu glazbe, hej! Broji  u sebi 1,2,2,2,3,2 i sad prikloni se meni. Lagano ljujaj bokove zaboravimo ispitne rokove krvožilne i riječne tokove srušimo danas mostove koji hoće da nas razdvoje,hej! Sad prisloni usne svoje na moje ti prestni korake brojati oprostit ću prste mi nagazi ovo vrijeme neka sporo prolazi,hej! Dokad ćemo tako ja i ti na Mjesecu plesati po Mliječnoj stazi zagrljeni šetati u svemiru nestati… Pa u galaksiju ponovno ušetati nikad se prestat kretati u ritmu glazbe te pod…

Ja i ti ispod duge

Ako odeš prije mene u daljine udaljene. Ako čuješ labuđi pjev ako poželiš vidjet onaj lijepi svijet. Ako odeš prije mene ispod duge u nadi me čuvaj da srest ćemo se opet. Ruke svoje sklopi u dlan poželi da tu sam ja. Dok držiš goluba u ruci prošapći nježno u svojoj muci. Ne dozvoli da te pokolebaju tuge i ne predaj se nikad jer ispod duge ima mjesta za dvoje i dozvoli barem tada da te grle ruke moje.

Kad se gasi zadnja svijeća

Kad se gasi zadnja svijeća naša ljubav tad je veća. U svijetlosti plamena do zadnjega udisaja, do zadnje suze iz oka moga. Kraj dolazi bliži se u visinama nebu divim se zahvaljujem Svemogućem Ocu koji te prima u taj dan kada se bliži smrtni čas. Hvala ti na svemu tom žalosna sam u trenutku tom. Rastavljaš se od života svog iako nisi bio bog za ‘ko.

Žena bezimena

Sjećam se toga dana nebo je plakalo, a ja sam beznadno šetala ulicama grada. Pogled mi je bio hladan i izgubljen, nisam bila dobro, ali tada je to bilo najmanje važno. Bilo me je stid, pitala sam se što ću,kamo ću, ali stalno sam smišljala kako nestat ću. Htjela sam da me progutaju Dunavske dubine, da se u nebesa moja duša vine i da sve ljepote gledam sa visine. Jedino tada ne bi povrijedila niti jednog više i sada dok ovo pišem MISLIM NA TEBE žalim zbog svega, ali iskreno…

Mladenačka ljubav

  Dok mjesečina sije Naša srca neka mlada ljubav grije. Pitam se samo gledajuć’ na sat jeli kasno, Kako ću kašnjenje objasniti mami i hoće li joj biti jasno? Postavljam si milijun pitanja dok gledam u tebe, A tvoje oči kao reflektori svjetle. Moliš me da ostanem još koji sat Govoriš da se to događa samo  sad. Ja to ne želim ,a ti me pitaš volim li te? Kroz tišinu odzvanja sve možda da, možda ne… Ostaješ ukočen sa suzom u oku Klizi mi ruka iz tvoje, ostavljam te da…