Tisina

kad tisina okupira dan ja joj se prvi predam kao najveca kukavica priznajem joj sve i jos mnogo toga dodam pustam je da se nada mnom izivljava ne pustam glasa trpim svaku njenu bol znam da cu vremenom zgasnuti kao potopljena ladja uzalud vices curo draga udaras batinama od siline tvoga daha cujem samo sum tvojih mekih koraka kad vise nema ptica na nebu i kad ih tisina oboji u sivo svi znaju da ce za malo otpocet oluja prve kapi kise vracaju svijest vjetar pocinje da pirka negdje ispred…

ja imam jednog andjela

imam jednog andjela nikad ga upoznao nisam nisam ga niti vidio ali znam da je tu uvijek kraj mene on me cuva kao pseto umiljava mi se nocima usmjerava moje misli on je moga zivota predator moji putevi su njegova zamisao malo je toga po mome moj anjdeo me voli osjecam to jer me uvjek postavi tamo gdje se ne bih sam zamisliti htio ujutro kad zora svane kad sve zarudi kad se sunce zivotu ponovo radja svatim da je on iz moje ulice da je sa mnom oduvjek bio…

svi me pitaju za tebe

svi me pitaju za tebe kao da smo nekad bili jedno svi me pitaju a ja lazem lazem kao nitko do sada o tebi o nama o danima iza nas lazem da te nikada volio nisam lazem kao pas i pretvaram se u noc bezdusnu koju osvjezavam sjevernim vjetrovima i ljutim usamljenim koktelima svi me pitaju za tebe gdje stanujes ne vidjaju te vise ni u prolazu svi bi zeljeli da znaju a nitko ne pita zasto cijelu noc svjetli soba moja kako sam ja ne pitaju kako mi svicu…

cura

kakav hod kakva stikla koje butkice koje se prelamaju kao morski valovi s desna na lijeva koji osmjeh kakva strujanja ne obecavaju nista dobro mogu te odvuc bez obzira kakav si plivac na drugu stranu otoka ne mozes u tim ocima otkriti ista mozes se samo nadati njena figura kao i njene noge dosezu do horizonta ona je kao sunce vidja se svaki dan grije te i kad si u sjeni pod mjesecevom krosnjom ponekad je oblaci kriju tu je ona negdje medju granama kakva zena cura bez pramca osjecam…

HRANA PALOG ANDJELA

kakvi su to oblaci koji ne nose kise kava je to rijeka u kojoj ne plivaju ribe kave su to rijeci koje ne nose poruke sve je tastina i sve je prazno sve je dokucivo sto nekad bilo nije djeca vise nisu djeca poslusnici zakona nijema generacija koja niti zivi niti dise kakvi su to momci sto se kriju iza misica napuhani providni baloni svu snagu pameti i moci skupilu su u fiziku u glavi ostale su samo oci kave su to cure blijede sto koracaju gradom svaka drugoj slicna…

EMOCIJE IZ KAVEZA

prodaj svoje misli metni ih u slova ako smijes ako mislis da si bolji imas muda nemoj da ih skitas pusti neka lebde tvoje misli jedinstvene nek ih svaka dusa cita poznaju te mnogi svima si drag i mio ali osim stidnog osmjeha i zara cigarete ne pamti te nitko ti si kao cvijet u noci zatvaras se kradljivac si lunama vracas se doma kad noc zazmuri zvijezde ti dodju kao egzoticno voce svoju srdjbu jedes suosjecas se s drugima budi jednom kao pjesma kao more u zalasku sunca budi…

ljubavi rodjene u vjetru

kako da te zaobidjem u luku kad si kao trava kao cvijece u proljece nastanjena si u svakom vrtu sve sto moji prsti taknu pretvara se u misao u zvuk koji budi moje zelje da ponovo na te zamislim se na kojoj smo noti u koji akord upadamo ne znam sve ovisi o tebi moja usta zedna od sna su puna propuha iz kojih samo pjesme tvoje ime bruje koliko dugo vremena trebas da zavolis me kako se hrane oci tvoje od cega bujaju zrele usne ove zasto da se…

pjesma nad pjesmama

Salomonova pjesma kako si moja draga sretoh te u gluvoj zabiti seoskih visina sretoh te lijepu i nevinu opaljenu od suncavih zraka i zaljubih se u prvi tvoj djevojacki pogled punu zudnje i ljubavi punu krasote i iskrenosti moja mala cobanice moja mala iskro cuvarice vinograda izolovana od svih daljina ljubim te svim srcem svojim tebe koju sretoh iskrenu obecah ti vjernost jednog dana vratit cu se tebi molim te samo jedno ostani mi vjerna i spremah se da ti dodjem da te zaprosim trazila si me u snovima godinama…

nekako s proljeca

cvijece u proljece kao osmjesi zaljubljenih osmoskolaca stidni i nevini cvjetovi iz bajke kao da se boje novog rodjenja kao da nisu zivjeli prija nekog proslog proljeca ovo sto nice mirise ovo je cisto ovo ima izvor ovo moze da pokrije cijele zemlje sad ovo proljeljece nije obicno ovo je po ljepoti drugacije ovo je ljubavi posljednji dar prirodi u koji se svaki pjev ptica kao u izvor vode utice ovo proljece nosi novo vrijeme ono ce kao more izbaciti svoje osjecaje izbaciti otkucaje srca sto dolaze pod ruku u…

volim te Oce

moj Boze kako ja volim tebe tvoje nebo to plavetnilo cudesno tvoje more ravnice rijeke planine ja volim tvoju pravdu istinu ljutnju iznad svega ljubav po kojoj smo nalik tebi svi stvoreni ja ljubim prasinu ispod stopala tvojih za sve drugo dostojan nisam sve sto nam dade sve bijase od srca sve predrasude kise bjelinu snjeznu svako godisnje doba svaku pticu srcem ljubim i punim plucima disem ja osjecam tvoj dah u mirisu cvjeca u mirisu pokosenih trava u cempresima gdje se mjeseceve strune gnjezde volim te Boze u olujama…

otkrivenje

jednog dana doci ce vitez na bijelom konju ubit ce zmaja i oslobodit ce svoju djevu zarobljenu i njihovoj sreci nece biti kraja ubit ce zmiju to zlo od pantivijeka podstanara koji se nije predomislio koji se kao sluga u njegov dvor uselio sluge zmaja trazit ce rupe u zemlji glave da pokriju da se kao djeca od sama sebe skriju proklinjucu glavatu azdaju sto ih zavede kad im obeca vjecito blagostanje i ugodu kad vitez dojase zemlja ce zadrhtati sunce ce pomraciti nestat ce na nebu zvijezde princeza ce…

predrasudi

ja sam misao koja cesto kasni mozda zato jer hodim bos ljubim zemlju u jutarnjem plavetnulu sna osjecam se ponekad da letim pjevao bih vam o ljubavi koja je stvorila ovaj svijet o suzi kao rosi sto krv vrelu budi sto se budi i umire kao cvijet ja bih vam pjevao na sav glas o munji sto stvori bljesak pjesmi koje se bojim da otvorim svezao sam je u srce meko da ne odleti kao maslacak pamtim samo tuzne dane one kojima ucinih bol one koji su otekli kao rijeka…

ako me ne primjetis veceras novcic koji se dokotrljao niotkuda onda stvarno nisam ni za sta niti ova noc niti ovo nebo puno zvijezda nisu nista ako ih zbog mene nisi primjetila sve sam ti servirao moj najljepsi kosi osmjeh novo ruho kralja zbunjenosti i vjetric juzni sto samo moze jos vise stidnih tijela da zagrije kako bih volio da me mozes vidjet u tami svojim pogledom pogoditi oci moje kao pikadom u centar pogledom potvrditi sne one moje u kojima se radja sunce kad te ljubim u svitanju zore…

zemaljska splacina

imamo velike potrebe mnogo nas je o milostinji ovisimo od zemlje zivimo ne znajuci za bolje prihvatamo laz kao istinu kao svagdasnji dar izmisljenog svemira kao utjehu propalom danu i nasim buducim ciljevima i mislimo da posteno zivimo imamo sunca kad sistem pozeli daju nam kisu kad vec zaoluji nemamo vise nikoga osim dragoga Boga i on bjezi od nas jer ga ne razumijemo ukrali su ga i skrili u svoje skute ovi sveti sto nas prestavljaju sakrili su nam ga od svega mi smo stado bez cilja hodimo kao…

LJUBAVI MOJA

ljubavi mojaneces ti umrijeti nikadtebi je mjesto u mojem srcu u mojim skrivenim kutevima duseu mojoj ulici koja je jednosmjerna tvoj kraj zavrsava tamo gdje pocinju pusta krizanja a tu je moj pocetak suprotno od smjera ulice jer od prvih semafora bas tu na raskrzju ugledah te ja sve dalje iza je glavne ulice ludnica tamo ako udjes nestaje svijet ljubavi tu nastaje djungla hladna bezizlazna na smrt izazovna djungla homosapiensa ako u nju upadnes ispadas iz moga srca iz moje ulice iz moje ljubavi tamo te cekaju lazne carolije…

666

imam toliko rijeci da mogu u vjecnost govoriti mogu se s njima kao barjaktar zastavom razbacivati rijeci koje jos nitko izgovorio nije iz ovih usta cuti mozes imam misli za stotine zatvorenika u mraku tamnice kad svjetlost otidje u neke druge dimenzije da spava mogao bih s njima kao lopov otvarati svaka vrata moje rijeci jedu misli misli sade rijeci one su moje grane plod za njima uzdisu zene zbog njih cvijece radja samo za zaljubljene imam toliko toga sto bih vam mogao kazati ali se bojim broja u jednom…

BOZE MOJ

Boze moj opet sam ti tuzan prazan kao stol isflekan i ruzan nemam snage nemam volje a bit ce mi zivjet tako Isuse dragi ja ti nemam puta gresnik sam na kilo izgubljeni vijernik umoran od snova vise nista ne umijem nisam slike vrijedan Boze moj ovog me zivota strah strah me ovih ljudi otupile im zelje od prividjenja vide utvare lice meko postalo im kameno klesarsko djelo Isuse dragi umrjet cu ti mlad od ti istih snova od ljubavi koju ne nadjoh lutajuci dvoristima oslikane maste

Jadni mali covjece

jadni mali covjecekoji se uzdizes do nebesamislis da tvome zivotu nema krajamislis da naspram tebe nema nista da si izuzetanda si se nakupio znanjem da si nedohvatljiv i pametanjadni mali covjecesto ces kad s nebesa zagrmigdje ces se jadan skritiu koju rupu ces svinutida mozes isplakati jad svojjadni mali covjecesto ces onda kad sezemlja zatresekad ti planine kao morski valovi skoceravno u krilohoces li tada pomisliti na svoju lisnicuna bogastvo kojem si cijeli zivot robovaoili ces mozda recikoje taj sto mi nesto mozejadna mala ljudska strukturokoje danas ima zivis trbuhoma…

ti si ona moja ti

svaki mi dan pocinja sa ti svaka ulica ulaz ili izlaz svaki centimetar tebe imam u mislima u ocima kroz izloge u reklamama ti si mi uvijek tu kao pahulja kao kap kise ti i samo ti i poslije tebe poneki zarez i ponovo ti kao most sto spaja kao skela na rijeci ti kao najbliza obala suncem obasjana ti kao imenica nikad zamjenica ti moja prosto prosirena zivotna saputnica u mojoj svijesti istetovirana kad lisce jesenjsko pada padas ti do proljeca osjecam te u zagrljaju ljeta gdje me ceka…

u nasim godinama

u nasim godinama uvijek postoje dva goluba na toplom krovu gdje gugucu oslikavaju nas ljubav dobro u paket upakovana vjecito jedno na drugog naslonjena u nasim godinama ljubavi se usire i kise sve dok ih ne oprobas u nasim godinama ljubavi su kao dvije zice na muzickom instrumentu razlicito zvuce ali stvaraju istu pjesmu od jutra do sutra sviraju za uho lijepu serenadu u nasim godinama ne postoje rijeci koje se ne poznaju niti srame u nasim godinama zarastaju sve rane oprastamo mladosti sve grijehe nekad smo zivjeli kao gusjenice…

anam onaj

 opet me je napao anam  onajcvrsto sam sebi rekao da cu ga drzati podaljei da cu se odbraniti svim silamau samom pocetku bio je tako ljubazan i finponudio mi je jedno pice i postavio svoje vatrene zamke oko meneljepotice u suknjicamaoskudno odjevenedao mi je i pice broj dvai tri i cetriposlije ih nisam vise brojaojer me je zavrtiou uho mi je cijelo vrijeme saputaoda sam najbolji da sam jedino sunce sto sjada svi gledaju u menekao u odojak s raznjai da im odvlacim paznjujer ja sam ja velike scene vladari…

zelis li da pisem pjesmu o tebi

  zelis li da pisem pjesmu o tebi ne bih bila prva mnoge sam prije tebe kao zvijezde u sazvjezdju ljubavi skinu sa nebesa ako zelis u stihove moje raspleti kose svoje da ih kao tkalac istkam kao svilu mekanu metnem nit po nit u njedra vrela otvorit cu ti vrata da udjes kao kraljica da svaki korak tvoj cvijece put ukrasi i medeno lice kad ga stipnem da se ozari napisat cu jednu pjesmu nek bude samo tvoja kao spomen kad si mi dala od svog tijela najdrazi pupoljak…

zivot bez smisla

ne prepoznajem vise zivot oko sebe niti ovo sunce ove kise hladne i prljave ne prepoznajem sebe u ovom svijetu seste brzine kad svi jure da se slavom okite preko noci da se obogate ne prepoznajem ni tebe ni vas gospodjo sa petog sprata koja si nekad imala andjeoski korak i imala vremena za pozdrav ne prepoznajem jutra buntovna od mrzovoljnih glava sto trube na semaforima koja zure da preskoce dan predaju se pohlepi velikim ekranima kao da su hipnotisani od velikog brata djeca im odrastaju izgubljena na pola degenerisana…

moj cvijet s polja

brati cvijece od srca mirisati ga pozudom ili ubrati da ti kucu ozari pitanje je sad kako god se postavis ljubavi mu daj svakog proljeca nicu ne dodirnute latice raznih boja svaka ima svoje mjesto kao markice na pismu ali niti jedna nije kao moja ovaj cvijet mirisni sto ubrah u poljima iz ljubavi izdvojih ga medju milijone drugih ne izgubi miris ali ni izgled jer ga ne presova u herbar  

OPROSTI NAM BOZE

  oprosti nam Boze jer stvarno ne znamo sto cinimo zavedeni smo i ti dobro znas iz kojeg roda pade kiseli plod zavedeni smo u svim smjerovima nemamo vise kontrolu duha mnogi su vec mrtvi mada nisu svjesni zaslugom palog andjela koji nam uzima tvojih rijeci dah oprosti nam Boze on nam je zamutio vid pa sve vidimo okruglo kao da smo u ekstazi opcinjenosti kao da nam je zlo putokaz koji bira koji svijetli ne prirodno pa sve vidimo beskonacno kao izmisljeni svemir pomozi nam Boze samo u tebi…