Ne zaslužuješ pročitati pjesmu na koju ti je oko bacilo pogled

Bez riječi sjediti. Misliti. Užasnuta. A u vjeri da ću prestati. Ti vjeruješ u mene jer si glupa, i jer si lošija, i nedosljedna, Ali biti svetiji nego će itko ikad smjeti htjeti zaslužiti biti, ja sam svetiji i svjetliji! I možeš se pokloniti onome koji jest ponavljajući petsto molitvi: Njega neće biti briga za maloumna bezumlja. Dok se krak mog kostrijeta vuče – Odan žaru, strasti, životu, smrti, bahatosti, oholosti, bezobraznosti, sujeti (sve u izazivanju gnjeva, bez milosti, krckaju kosti, nabost ću dušu na osti) Razonodi bez granica. Psovci,…

Jebena rima

Jebena se kratkosilazna ne rimuje rima s jebenom klimom i zimom, već oblakom dima, kao što se jebene patetične prepjevane, i duša i ljubav, fuj! bljuj!, ne plivaju s labavom gubavom skušom ni sušom, puj! čuj! I koliko je jebeno teško nagaska primijeniti četiri Pa si jebenim identičnim slogovima put utiri. Ali kad bi zanaglasna duljina izišla iz paklenih muka, Valjda bi se jebeno onesvijestili od staklenih štuka, Pa bi vam jebene uši čule koliko je ovo bolje od vaših pjesama i rima, što se ne rimuje s jebenim klimama…

Želiš li joj dati naslov?

Kapam kao djetinjasti viskozni katran: lijek protiv bronhitisa ili jastuka koji me je pokušavao ugušiti nježno kao što guši anemična patnica.   Stiskao bih košćatim prstima svaku žilu dok ne bi bila pariški plava, a usne poput dobrobiti dudova svilca, bijele popuut hladnoga snijega što čisti blagoslovljenije od ispovijedi.   Pomislio sam da je šaš, da je medvjed, a bili su samo posjetitelji noći kojih se duša nje plašila kao nekad, kad su zaogrtali oštrim kostrijetom i posipali gorkim pepelom.   Predstavi se! – razglednice, pismo, gošćo! Nije se vrijeme…

Neoprostivo (ili ‘kad zasjaju tri zvijezde korijena’)

Kratak i glasan uzdah kojim si hrapavo zastenjala Prepolovi tijelo poput tupe giljotine (da potakne žuč) Ostavljajući tvrdoglavost tvrde bademove ljuske i gorčinu onoga što ne htjedoh ubrati kao kad sam ga gotovo hotimice ugrizao.   Malo tko bi dopustio stezanje konopa jako poput oranja plugom s neudobnim jarmom gdje ti se, koji mirišu po štali, iveri zabijaju između vlasi brade. Malo tko bi stenjao toliko jako da vrata pokucaju izdajnički triput kao na klanjanju presvetom oltarskom Sakramentu.   Mol je zasvirao jezom velikog nesretnog Petka, a tvoja je crvena…

Sonet II. Stakleni umor

Nožem ću svjetla prerezati staklo, Purpuran veo skinut ovlaš s leđa. Da do svijeta tvog stotinu je međa Neću dati, makar se srce maklo.   Časom prvim veselim se: radujem! Pa sreća dok probada oblak tmurni Iznutra se raspe trinaest urni Mir je na koncu dok raku žalujem.   Kao med teška, ta pak ne otiče Sve i da se samo sunce smješilo: Trnci oštri, nek patnja se potiče.   Potok i rijeka: sve se ogriješilo! Kako da okus pokvarena kruha Uspijem probdjeti stamenog duha?  

Sonet I. Usamljeni Styx [Ή δυσέρημη Στύξ]

‘Larpurlartistički sonet – talijansko-francuskog okteta (abba), arapsog sesteta (ccc/ddd) – ni kao forma, a ni kao tema neće i ne može biti pri-/s-/-hvaćen od uma opijenog nasladama malograđanskog stiha: protunaglasne silazno-uzlazne (fuj!) rime, nepravilne stanke – što za sobom deduktivno vuče nerazumijevanje (da ne kažem glupost) duljine istoga (ima li smisla osloviti pojam metrikom), umorne (okovane?) slobode. Budući da vam nije dana /a priori/ niti prirođena metričnost i ćutnja akcenta, didaktički neka vam larpurlartizam zatamni ‘presvijetle’ umove, s(a)vijest i snizi visočanstvo što ga rugobnik običava zaogrnuti purpurnim plaštem.’   Sìvilo…

Iz ležaja naslade

Okrijepljen makom motrim okno očišćeno snovima, – k sjeni mi svijetli pokazuje prst – Na crvenom pokrivaču, uz mašne, uz spirale – u kojima ili se od smrti odmotava, u kojima ili se u smrt zamotava – Pogled na sliku godišnjeg doba: – isto ono mjesto putovanja i pročišćenja što poklonio sam prijatelju nasumično(sti) da sjeti ga slika na prolaznosti lice i ljepotu nepobjedivih ozeblina, gdje pitali smo se kakvu narisati sliku, tko dostojnim se čini nasuprotnog mjesta, gdje prolijevala se čarolija krvi – Bršljan oplakan lavande velom I polumjesec…

O plitkosti jedne dame

Niti ti je bilo dano da osjetiš Ljutnju neba jasnu – kako iscrtanu tako i odraženu – u trenutnosti lokve što prolaznička ju noga gazi kao da  biva otiračem vječnosti, niti da omirišeš povijest vjetrova, doline i klisure što su ih oplakali brzim, ponekad agresivnim, klasični romantičari bi se odvažili upotrijebiti riječ nježnim, dodirima, miris latica badema što uskovitlani od oblaka do mora plešu plesove od lagane draži do opora indoličnosti – sve samo trenutnost, slatka trenutnost. Lagoda magle. Da dala ti je osjet, da dala ti je smisao, riječ…

Gubavac, pjesnik

U hladno jutro (ablativnom mišlju) u kojem probudila me mutna sunčana zraka što probila se kroz sivopurpurne oblake zore: izlazim iz kuće; cigara u ruci; šećem ulicama ovog betonskog grada bez jedne misli (ili pokušaja slične) u glavi, potpuno bezbrižan i rastresen, udaram u ljude i umjesto isprike samo se na skoro bijesan način okrećem kao da su udarali o mene i okaljali mi svojom pojavom crnilo kaputa. I povjetarac puše u lice mameći suze (za koje opet krivim povjetarac). Ulazim u knjižaru i na pozdrav ne uzvraćam riječju već…