Očajni otac

Koracima teškim sad briga stupa srce u beznađu boji se al lupa, lupa. Pita se kakvim će danom sutra doći iako zna, tužno i dugo biti će do noći. A kad istigne, tamni se snovi muče dok sa tornja čak zvono bez nade tuče, tuče. Kako se može tješit i hrabrit najdraže svoje kad tmurne već misli lice zasjenjuju tvoje. Bespomoćno se šake u srdžbi stežu, čija je krivnja za patnju sutra još težu. Važna, znana mu lica s ekrana lažu i nedaće niječu dok neki očajni otac krasti mora…

Oprost

  Tužno mrakom tišina ječi, samotne misli prošlošću kruže, um u tami pokajnički kleči. Sa trnjem u ruci stežuć tri ruže grijeh se duše mukom ne liječi. Nada neka ipak polagano puže tuga krivnje ustupa mjesto sreći. Sa snom će noći sad postati duže lako je suzi kajanja niz sreću teći. Po oprostu lice uz lice sniva, u ljubavi opet ruka drugu ruku steže, vraćenu sreću sad tmina skriva, nevidljiva al dublja vjera iznova nas veže.