Žena od laži i čežnje

Uz stihove Kurta Kobejna o čovjeku što prodao je svijet, njeno srce blago tuče, čekajući neki novi grijeh.   Došla je iznenedno bez ikakve najave. Sjela je zbunjeno i piljila u nedogled.   Željela je da joj kažem kako svijet nije prodano mjesto. Ne želeći da joj lažem, pokazah joj strah koji sretala je često.   Jadnice mila, otvori oći. Nemoj dopustiti zlotvoru da mori ti griješne noći, u neznanom gradu čežnje.   Utopijski se nosiš sa mislima bludnim dok bora se tvoje nježno lice. Uz nevolje silne što čine…

Pohlepna lica

Dok u čudu ležim, ne znajući ni svoje ime. Lebde kraj mene silni ljudi čije će duše jednom, mojoj da se dive.   I dok se lica krive u uskom prolazu kraj rijeke. Dozivaju me glasom tužnim, punim slabosti i grižnje.   Da im kažem bar neki stih, il možda neki dinar da im dam? Dok god im grijesi lutaju po kiši shvatiti neće da sam i ja sada sam.   Prokleta lica što vire iz snopova kiše tjeraju mi žal na lice. Pustite me na miru više da odbolujem…

Povratak sebi

Tako sam star, a još više mlad. Vidim da sam slab, a tek želim da osjetim života čar.   O toj želji bez postanka I teškoj duši od nestanka Gorim od želje za nebeskim, a možda sam proizveo san.   Snovi blijedi, sagledani U daljini pukoj nestaju. Eh da mi je tračak njihov da ponovo budem u sebi sam.       Duša je više no što će svijet ikada biti!

Iluzija

O slici na zidu i pjesmi u krilu Slikom koju nemam Pjesmom sada živim   Dok magije crne Dušu njenu more Kraj srca joj tiho Strofe mile zbore   Pjesmom najljepšom sam rekao Da vječna tuga bi nestala Od sumornih misli mojih   Dok me blijedo gleda I traži spas u meni Nije još ni svjesna Da nebo piše tebi