Sudnji dan

Odbi sat samog vještičjeg doba noći, Kad grobovi otvoreni zijevaju,a sam pakao Iz ždrijela riga. Kugu na svijet… Te češ se hranit Smrču koja se ljudima hrani. A kad Smrt jednom umre,umiranja više Biti neće…

Stranac

Dođi i penji se na moje visine Gdje nebesko sunce zauvijek nestaje te zamjeni ga hlad jame i vlaga grobnice. Ondje gdje svete relikvije izdaleka blijede podno spomenika crnog mramora na stubama ukočeni mrtvi. Gorak okus krvavih suza, Niz tijelo salijeva se u kamenu dušu Mjesto straha tjelo drhti,puca. Pokaži mi stranče!Ti što Kroz turobne,mračne depresivne labirinte Pokazuješ put od Tame.

Prokleti

Ah,ti što iz vječnog mraka vrebaš da tijelo moje okusiš, Vjeru Boga zauvijek otjera,savladan od smrtnog grijeha. Iz pakla dolazi plamen poslanja,u zlu,sakrivaš tajnu saznanja, Nitko tako sa isturenih stijena ne prati moju Smrt sa groba. U tebi se ruše strasti,raskošna kretnja;Smrt se čudi molitve odrješenja dodir mi pruži,uokolo bezživotni ukočeni. Pogledom zaboravljeno u velu Tame,tražiš nebo tjeskobno mrklo Raspadaš se u grobu polako,a duša što očima prokletog odlazi daleko.

U vrijeme prije smrti

Oluja iznad oluje stvara-razara svijetove savršene u mraku u očima zla Tako superiorne sile,čiste mržnje kaosa, Neprekaljene ljepote uništenog-uzdignutog kraljestva gdje granice bedema u bezdan se spajaju. A tamo vječno daleko iznad Kraljestva Božjeg nezamislive horde ponosnih palih anđela vladaju beskrajem oluja mračnog neba I svojim krilima sjeku i paraju taj beskraj plavetnila; Ah,ti neprežaljeni stvaraoci krvavih kiša. Horde demona gaze mrtve,osakačene duše,Ti morbidni ratnici, vječni žeteoci zla prolaze u tutnjavi i potresu spaljenog tla gdje ih prate okom nemočne sluge Božje u agoniji Okrvavljenih očiju i tijela unakaženog dodirom Zla.…

Otac nosi mrtvo dijete

U naručju mi mrtvo milo dijete, Sniva svoj zadnji spokojni san. I nosim ga kroz mrklu šumu, Da iskopam mu jamu počinka crnu. On malen bezživotan,blijed i jadan Tijelo mu orošeno hladno,sav ukočen. Nepomične zjenice što prate nebeski svod U daljinu prate,moj nemiran hod. Nad crnom jamom pod drvetom Polažem u dubok ponor,sudbom grobnom, A mati što na grobu plače,kleči,stenje Otac suzom niz obraz nosi breme. U tuzi,samoči i nesreči samo je snivao O dalekoj starost samo je sne sanjao. Nad grobom tvojim nek zvijezde ti sjaje Pronađi svoj mir u…

Uveli cvijetovi

Nad vrtovima žalosti tuga nad život se nadvila Izraslo na tlu sivila i mraka bijaše cvijet u moru vrtova Pod žalosnim sjajem punog mjeseca Između procvjetalih krvavih ruža Latica što padne,život ugasne. Mrtvilo vlada nepomičnog tijela Tamo gdje nekoć život kola,nepomična sjena Smrti osta. Gorke kapi rose što niz tijelo njeno klizne Trnje sudbe da zaštite sad oštro…više nije. Bezizražajno tupo kao lahor grančica što uvene Zauvijek njen život postepeno nestane. U vrtu,u duši žalosti i tuge nemir u mislima me zove U stvarnosti umiranja i stvaranja život na koncu…

Pjesma anđelu

Osjećaš?…osjećaš li ikada Kao da hladna oštrica noža, Probija opnu tijela i svojom putanjom Zaustavlja meko toplo srce. U navali bezgrješne krvi Tvoje bijelo tijelo sad okrvavljeno je. Osjećaš?…osjećaš li sada Kako se tvoja životna snaga Polako i postepeno slama. Sjećanja naviru,suze anđeoske Osjeti ljubav i bol što zadajem ti Držim te u zagrljaju smrti. Osjećaš?…o Anđele voljeni da kraj je blizu Tijelo slabi,krila odumiru Sumaglica u pogledu navire, Jecaji patnje iz duše dopire U naručju svome držim te I svijet onaj sad napuštaš me. Osjećaš?…lagano padanje Nježno,nježnije na hladno…

Starost

Lice naborano,mladošću što nesta sijeda kosa što na vjetru se njiše I laganim,teškim sumornim koracima Samoća što prolazi kraj kamenih spomenika Sjećajući se ne tako davne prošlosti. Ruka što miluje hladnu stijenu groba A suza što niz staro lice jedva klizne Tešku sjetu i breme što duša nosi Misli zaokupiše,u jedno sjedini. Breme starosti sad nosi me daleko Iznad granica i iluzija stvarnosti. Sa starošću dosegnuo samsamo nebo Dosegnuo sam zvijezde il’ sam pakao.

Tjeskoba

Na obzorju magle snene teške,hladne mrtve sjene Što prostiru se iznad sjećanja neprekidne. Žalosti muke poput utvare koracima lakim,tihim Nečujnim u stopu me zavedeno prate. Ta bol suočenja između četiri zida Uokolo mene umiruća mrkla tišina . I nema nikog da pruži mi ruku,da Dodirne mi tijelo,osjeti me radošću smjelo. U kutu mraka gdje granica nema više Tražeći u mislima izlaz i utjehu a izlaza nema. Nema više radosti u životu,dobrih nada I svih nastojanja da ovo će proći, Taj sam,takav sam,samo patnja i nezamislive boli. Osta samo jutarnja rosa…

Pjesnikova ispovijed

Taj kamen teški što na grudi mi postave Nerazumne misli potpuno me obezvrijedile U grudima i duši bol je neizreciva Prezir i gađenje u srce me najviše pogađa. Ljudi ne vidjeh kako htjedoh nešto reći Već uzeše mi prostranstvo,govor jadan Baciše mi tijelo i dušu u bezdan mračan. Taj pjesnik-taj sam,u mrtvoj boli O svi zli dusi najmračniji vrazi Na ovom mjestu kao proklet jesam Njihovom nerazumlju predah se nisam Na najviše gore izdržati moram Vječan plamen iskre što tinja u meni Dolijeva mi snage i hrabrosti.

Kraj

Te gorke suze što niz obraz klize Tjeskoba u duši me zavede Nejasan osjećaj prohuji mi tijelom kao da letim blažesnim vjetrom Oštrica što iz dlana mi padne Niz dlan topla gusta krv klizne Zamučen pogled,crne slike prohujale Život kroz dlan zauvijek nestane.

Odlazak

Mislima okružen patnjom bolnom Promatrao sam nebo krvavo crveno. Svod što plamen svjetla nestaje Strah se u tijelo uvlači;pobjeđuje. Razlog više da život moj Kroz pješćani sat sporo izmiće. Mjesto što u tmini ugledah To grob stoji hladan,prazan Na kamenoj ploči vidjeh teško strašno Isklesano ime u mraku moje,a oči Što vid ionako poluslijep u tmini Neopisivim tragom plavim me bode. I dah tijela mog napušta me vječno U daljinu hladnu postupno nestaje, S vjetrom u daljinu kroz livade Miješa se s okolinom i isčezne.

Daleko od ljubavi

Sjedim na rivi i promatram tmurno nebo Gdje sivila i hladni vjetrovi šta sa sjevera Prostruje mi kroz tijelo,kao nekakva tmina Kraj mene…mjesto je prazno Jer ti daleko si od mene. valovi što zapljuskuju kamene obale Slabije,pa sve jače i jače tako moje srce kuca čim sjetih se tebe I kroz hladno more,daleko na pučini Kroz tisuču otoka daleko na obzorju U sumaglici što vidjeh jest lice tvoje. Poput kamena u moru tako blizu,a opet daleko. Ljubavni žar što tinja u meni Na trenutak srce i dušu razveseli. Ali,kraj mene…mjesto…

Svjedoci

Svjedoci zla što na svijetu ovome Bezčutnom,razjedinjenom poput obale Upijaju bezličnost sadašnjosti,utopiju sutrašnjosti Zavezani bodljikavom žicom utjehu ne donosi. Promatram svijet što iz raja se stvori Osvetom,oružjem,mržnjom u pakao pretvori. Ruke i tijela natopljene pune krvi Svjedoka što na ukletom mjestu,mrtvi Sada netko drugi njihov život i sudbu kroji. Na ovom gnjusnom svijetu sami preostali Promatraju mržnju,rat,glad…smrt u oči Čekajuči u redovima holokausta tanku liniju sudbe Dok se oko vrata napinje uže.