Stani

Stani. Ne donosi nam vrijeme ništa staro. Ne donosi kiša nove suze, ni novo vrijeme. Plovim osunčanim kulama svoga mjesta. To je bajka. A ja vjerujem. Stani. Nemoj reći. Nisi ljuljačka na vjetru. Samo trava. Ne boluj. Mudrost se sakrila u krilima neba. Jedno pero. Pada. Postoji. Kao nada…

VIDIŠ LI ME

Vidiš li me ikada. Pitam se vidiš li me ikada. Neprozirnu pored rijeke, nestrpljivu ispod plahte, izgužvanu iza zavjese, nesmirenu ispod stola. Vidiš li me ikada. Samu u pustinji sa zrncima pijeska u ustima. Borbenu. Tihu. Istrošenu. Iz ormara čujem kaput koji se nosi samo u zimi. Grebe po vratima. Čeka tvoje dolaske i odlaske. Vlak. Još jedan vlak s kartom za natrag. Vidiš li me ikada bez mučnine u grlu. U snijegu. Na peronu. U kaputu. Voljenu.

JA

Na nebu je raj, možda kraj, izmaštani samuraj, na licu je očaj, ispod oka sablja bez dragulja na dršci, katastrofa. Plišani medo je na rubu kreveta, zaboravljen od dječjih zagrljaja, uperio oko prema nebu… Na nebu je raj, kraj, veliki zmaj, treperi, radosna zvijezda sa sabljom samuraja izigrava kralja. Ja sam tu. Tako mala, tako mala.

GUBITAK

Ej, ja se gušim. Zato što je jesen, zato što je kesten pao, zato što si zaboravio moju tišinu. Ej, ja se topim. Zato što je jesen optočena suncem, tvojim imenom, tvojim uzdahom i tvojim teškim okom na mojoj cipeli. Sram. Život. Prebirem radosno po prošlosti otkinutog lista. Ej, jer ti suza blista, luta, zadržava smrt, kristali sjever i jug u istoj riječi, Ej, ja se spuštam. Ja se usporavam, mirno primićem kraju, a gdje si ti? Zar u raju? Ej, reci, šapni, šušti, mrmljaj, mrmori, samo nešto govori, da…

TEŠKA ZORA

Vrti se. Vrti se žlica u čaju. Lipa u gutljaju. Miris u srpnju prodro je u rujan. Neobično i teško. Nije to smijo. To je nedopušten prijelaz. Srpanj je srpanj. Zjenica plava poput dubokog mora hvata plimu. Čekaj je. Nemoj otići. Nemoj ni ostati. Nemoj se zahvaliti. Nemoj se osvrtati. Zavjesa se vjetrom probudila. Vrti se. Vrti se žlica u čaju. Lipa u gutljaju. Zora u nadanju.

RASTANAK

Mogu te voljeti, ali i ne moram. Opet sam sanjala lutke koje dišu. Učinilo mi se da žive skaču s prozora i nijedna nije skočila. Umorila se moja ulica od mojih pogleda, tamo, gle dolje, tamo, u parku, ispod klupe, u šahtu, tamo se sakrila. Mogu te i ubiti, ali i ne moram. Trebalo bi mi jutro. Plan. Drška. Tupost. Kompost. Lišće.

TI U JUTRU

Prema običaju, jutros zatvaram vrata… Ispijena kava, zadimljena prostorija ostaje sama. Ja hvatam prvi kesten, otpao i osamljen, na putu u krilo dana. Prema običaju, ostajem sama zagušena dnevnim svijetlom, a iskre, koje drobe zrak, ispuštaju svoje smirene zagrljaje pored moga ramena. Kao da su tvoji. Crveni i zagasiti. Kao da su tvoji. Tamni i prodorni. Kao da su tvoji. Tankoćutni i zamrli.

Frula

Opet sam ga čula. Lepet krila. Nešto božanstveno, osvijetljeno, tajno, lijepo. To su ljudske oči. Smirene staračke ruke pletu trsku. Luka u koju plovimo i sudaramo se o stijene. Vrište naše borbe. Samo naše. Opet sam ga čula. Lepet krila, slabašni zvuk kojeg stvara starčeva frula.