Ona

K’o čarobna bajka tiho iz prikrajka, leprša se pramen žut dodirnut vjetrom u oku mi obasjava put. Najtiše što može, dok se slike množe, zagledam se u nju, pred očima mi stoji kao u snu. A u mojoj glavi ona pravi ordenje, postoji li to Sunce bez nje? Vrijeme u trku, tiho sprema mi zbrku…Nestade jedan sat. Kako to? S njom vrijeme se vremenom ne može zvat’. A stari zid betona akter starog fazona, kredom napisan stih… Posebna posebnih? Hmmm ne… iznad njih! A u mojoj glavi ona jedra prostire,…

Priznat ću ti zašto volim subote

Uvijek kada tišina prošaputa sjetim se jednog šarenog puta, izmrvim sitnicu što se po glavi mota, pa znam zašto je bitna subota. Da li ste već tu priču čuli? Bio je dvadeset i osmi juli, san nije slušao noć… Gradacu, izvini ja morao sam poć’ Zato tebi dajem sad stihove ove ipak nije mala svar preskočiti snove, a da, ona ih je preskočila na balkončiću budna prenoćila. Tako je krenuo taj dan, sunčan, muzikalan i rasčupan. Ti si grade bio mali kraj svijeta, dok razglednica u oku ranim jutrom šeta.…

Nedostaješ

Toliko puta sam pokušavao stvoriti neku ljubav, al na pola puta bih poželio neuspjeh jer godinama život je bio poprilično grbav, noseći na leđima težak pleh. Onda valjda sa vremenom i nestane magija, izgube se riječi baš onda kad trebaju usne šaputati, ali sa tobom je ipak java malo drugačija, dok ne savladam riječi barem ću ti pažnju dati. Tako nenadano unijela si osvježenje baš onakvo kakvo sam sanjao da ću sresti, ti si baš neko jako posebno stvorenje, konačno zbog nekog ne mogu ni jesti. Nedostaješ, a iz misli…

Dvije duše

Bilo je to sasvim slučajno, sve iz neke šale, Na gradski kolodvor noge su došetale. Ne bi to bilo Bog zna šta, da subota nije bila… Subota, kakva bi se teško snila. Veliki grad se blistao pod nježnim koracima, I vrijeme se čak odhrvalo oblacima…. Kao slika, dva lica sa osmijesima, Dvije duše, vesele, i ja sa njima. Pod sijenkom strašnog bana fotoaparat je blicao, Ne naprasno, tek stidljivo, samo da bi duše isticao. A Ilica se mazila, lukavo zavodila, Samo da bi njihove korake svojim putem vodila. Sunce je…

Nad posebnim posebnija

Pitat ću nekad sva mora svijeta od kojih si to zvijezda satkana i laticu po laticu svakog cvijeta da li je srela nekad takvog velikana. A velika si, još kako si velika. Dovoljno je u oči da ti pogledam već vidim ikonu od tvoga lika tako lako vih tvojoj toploti da se predam. Od mnogih ljudi koje sretoh u životu malo gdje pronađoh takvu dobrotu. Kod tebe oči čudnom energijom sjaju srca tvog otkucaji drugima nekad i previše daju. Sve riječi koje znam da iskoristim, ne bih te mogao opisati…

Obraćanje satu

Na rađanju jutra sat je stao, postavih mu pitanje al odgovor nije znao… Zašto nije dozvolio svitanje? Ti dani su bili sumnjiva bitka, vjetar je opet svoju pjesmu svirao. U tom ratu bez ijednog gubitka ništa ja nisam birao. Tiho je rekla… bio si moj mali miš al nekako ti je istekao rok. Pa ipak… Suza je tekla… njen mali jastuk – ofucan pliš i terapija – elektrošok. E moj dragi satu, sada mi je jasno tvoje ćutanje. Priznat ću ti ko bratu, mnogo mi nedostaje ono šaputanje. Nedostaju mi…

Kad odem da odem…

Ne nisam stao da bih pao, da bih ostavio sve, čuo sam samo kako oluje sijevaju. Mrak u sobi bitku dobi, da bih ostavio sne, pustio neka sada sami pjevaju. Ove ruke pune muke, dukat bi dale, samo da mogu same sebe da isčupaju. Nek je blam nek je sram, al nije za anale, ako se jedne grudi sad uspavaju. Kad odem da odem… Kad odem na bal…. Kad odem da odem… Kad odem na žal…. Nisam stao da bih pao, da bih ostavio sve, čuo sam samo kako zime…

Zelen i u neznanju

Kako reagirati u stanju neznanja, neznanja u ono što se dešavalo dugo vremena, i previše, a opet doslovno preko noći promjeniti stanja, stanja svijesti u sebi, o sebi, životu i onom što jedva diše? Kuda krenuti, kojim putem, kakvim postupkom jedni savjetuju jedno, drugi drugo..a ja, još zelena vreća neznanja! Odrasti 40ak godina preko noći, je li to ikom pošlo za rukom???? Život će postati jedna turbulencija sranja!!! U ratu na tri fronta, teško će se vojnik snaći, ali iz sva tri, po pitanju života, rješenje mora naći! Pa opet…

Magičnost jednog lica

Jedna noć, slična kao ona prošla ili sutrašnja, ali sa jednom na prvi pogled neznatnom razlikom. Lutanje mojih očiju i njihova potražnja za još neshvaćenom magijom nad tvojim likom. Svo cvijeće, poljane, šume i njihove staze sva mora, zrnca soli i koloritni koralji svi mitovi koji još uvijek Zemljom gaze ne mogu učiniti da srce zataji…. kao tvoje lice. Jedna napisana pjesma, uglazbljena i nagrađena može odvesti u određene visine, no dva oka, kod dvije hitre srne zavađene kad se zagledaš u njih, vode u neopisive širine. Svi satovi svijeta…

Koraci

Na glavnom trgu sjedim, pletem riječi milioni kombinacija kroz glavu ko rijeka teku, mnoge cipelice udaraju po platou, al samo jedne imaju jeku, sve grubo gaze po plačama, samo jedna ih ne gniječi. Pogledom pratim raspuštenice, dame, uspaljenice… Toliko njih, spremne da postanu plijen, jedan korak plešući, razigran…hmm..ne nije njen. Samo njen ide u ritmu odsanjane pjesmice. Duga plava kosa, u rep svezana ko bi primjetio da ta jednostavnost nije neznana, samo neprimjetne minute brižljivo probiru koji su snovi upregnuti u konje vrane koji nikad ne umiru. Sjedeći uvijek na…

Prolazi vrijeme

Na tapetu došle su neke čudne dileme, polako se gase ulični lampioni… iz zemlje sad raste neko novo sjeme, gdje su nestali nekadašnji šampioni? Prolazi vrijeme… Opet sjedim za starim stolom, pitanja su ista no odgovora i dalje nema… opet me sati napraviše volom a nove hodalice su neprolazna tema. Prolazi vrijeme… Gdje su prošli moji stari dani, par godina i nekoliko sijedih na glavi… stalno pričaju da isto je ko i lani, možda je samo isto nebo koje se plavi. Prolazi vrijeme… Koliko su se promjenile nove generacije u…

Sanjao sam …

Sanjao sam miris trešanja… Jednu klupu ispod krošanja… Sanjao sam usne njene trešnjama prelivene… Kako je samo nježno šaputala. Sanjao sam  vrelo sunce ljeta… Sa rukom u ruci ona pored mene šeta… Sanjao sam oči njene slatkom tajnom sakrivene, tako jednostavno je u daljine gledala. Sanjao sam gradske ulice… Sve neke iste dame il curice… Sanjao sam vlasi njene duge kose, niz vjetar kako bijele bisere nose. Sve su iste samo ona ni slična im nije. Sanjao sam njeno ime na papiru dvije-tri rime, sanjao sam tijelo njeno bijelo plahtom…

Kao krv mojim venam protičeš…

Kao krv mojim venama protičeš.. Reći ću ti jednom zašto volim poglede. Kad počneš o moje sjenke da se spotičeš, jedna tajna u putovanja će nas da povede. Kad se desi to kupit ću dvije karte za spas i razbit ću sat da zaustavim vrijeme, u mraku sobe počet će era za nas, tišina će vladati jer usne će postati nijeme. Naručene pjesme uz novoizgrađene pruge, razne sitnice na tvojim i mojim dlanovima… Jedna priča koja nije za druge, priča za nas, ispisana nevidljivim slovima. Kao krv mojim venama protičeš..…

Pisma

Toga jutra dan je stigao sporo, mislim samo zato što je baš mor’o. Činilo se da to ovaj put planirao nije. A na radiju su puštali dobre vijesti, u nekom sportu završili smo šesti. Kažu dobar plasman kao nikada prije. Začuh lupanje na vratima. Ko to u ovim ranim satima takvim tonom dobar dan poručuje. Zvuk je bio strašno oštar, otvorih vrata i vidjeh da je poštar. Crnu kovertu mi uručuje. U pismu velikim slovima piše da ona od sinoć više ne diše. Kao iz tuša poteče ni mene hladan…

Vaše vrijeme prolazi

Sit sam ovo gorkog nemira, dana crnog, prostranstva svemira. Puna mi je kapa prezira, napunjena puška starih vezira. Kuda ovo društvo odlazi? Pitanje teško ne prolazi, istina i budućnost zalazi a svima su nam loši nalazi. Sve bi bilo dobro da nema racije, čudno dolaze ko migracije, samo ti kažu “Pusti, baci je.”, zar smo ponos takve nacije. A onda nastane priča gluposti beskrajna prizivanja prošlosti. Oni nam pričaju neke žalosti, a pjevaju dok mi glođemo kosti. Ko je mogao da predpostavi da će ovo ludilo da se postavi i…

Note

Sapleti dvije note u jednu plašljivu pjesmu čednu i zavedi lagano kao na izdisaju magle, zavedi tango ne praveći pokrete nagle. Nemoj stati, neka me tvoj dah što mi niz vrat klizi pretvori u prah, pa da poletim visoko ili još više i poslušam tu notu kako diše. Zavedi me u igru svjetla i mraka, da mi ti postaneš želja svaka i ne staj ni tada, izbriši svaki kraj, jer svaka pjesma tvoje note put je u raj. Nosi, nosi…nosi dalje, nosi daleko, do čudnih planina, oblaka, nosi me preko,…

Minijatura pod koracima

Tokom svjedočenja rađanja dana, na obzoru ukazaše mi se tvoje oči i onda ona melodija tako znana osvježenje je počela da toči. Sad kada čujem tu pjesmu zanosnu, sve što trebam je sklopiti oči i utonuti u novu dimenziju, nepojmljivu i u snu, jer pored riječi toliko toga još mogu čuti. Prateći te sanjive svilene niti pridružujem se nebu ploveći oblacima i onda znam, mogu bilo gdje biti uvijek ću čuti pjesmu pod tvojim koracima.  

Sumorno sutra

Svi mi se osmjehuju, svima sam duhovit, navodna kuća pjesama i osmijeha. No presušilo je more i ne može se plovit, drže me konci prošlih uspjeha. I svi su tu, a nikako nema, noć nosi puteve dugih lutanja. Ofucana maska i blještava krema kriju sliku promuklih ćutanja. Onda u mraku, na stolu upali se svijeća, Bože, je li to svjetlost novih nadanja? Al’ puhne vjetar i oduva se sreća, budućnost je ponor dugih padanja. Svi se javljaju, prave se da postoje, velike glave ovog ništavila. Na obzoru prelijevaju se boje,…

Kostim dječaka

Vjetar opet glasno pjeva, kapi kiše plešu iznad Sarajeva, jasno je zašto se nenaspavan budim. Jutro nosi nove slike, malčice zatvorene vidike, zahvaljujući oblacima ludim. A kad pred ogledalo stanem, krenem da vrisnem, pa zastanem. Spriječe me nove bore na licu. Sve bi to mnogo lakše bilo, kad bih još jednom osjetio ono krilo, tu mekoću, stvorenu kao pjesmicu. I sad mi se ti dani vrate, pokucaju, pa misli skrate, no sve su to vremena prošla. Opet kiše po prozoru liju, ne znam da li plaču il se smiju. Još…

U kandžama pjesme

Lagano se primičeš, uvlačiš u uši, tvoja igra granice ovog svijeta ruši. Plovim sad nekim nepoznatim vodama, čarolijo tona, ti si prava dama. Zanosiš, odnosiš, uzdižeš, zavodiš. Note ti igraju, radiš sve što zamisliš, mermer, kamen, dijamante u prah pretvaraš, nove dimenzije svega postojećeg stvaraš. Pjesmo, djevo veličanstva tonova rađaš ljudima neka osjetila nova, šta dušama radiš toga svjesna nisi, blaženi ti bili notni zapisi. Mirnoća, spokoj, strast, uzbuđenost, nespojive stvari pretapaš u ujedinjenost. Kad te slušam, svi uzdasi i pokreti drhtaja vode moje tijelo na putu beskraja. Pjesmo, piće…

Sad

Sad kad svi putujemo snovima, sad idemo u taj mali grad ispraćeni prošlim koracima zatvaramo vrata i već spavamo sad. Sad je vrijeme da tu budem sad sa tobom, sad kad su nam misli lakše i kad su snovi okruženi sobom. Sad vrijeme počinje za mene. Taj sat kao čitava prošlost, sad se rađaju uspomene a sadašnjost se pretapa u budućnost. Kako će ljudi koji pričaju u tišini opisati osjećaje sad kad tišine tišina traju i noć iz tišine snove daje. Kako da ljudi pamte muziku sad u ovoj tišini,…

Leptir

Na proljetnom vjetru raširit ću svoja krila, pustiti zrakama sunca da mi ugriju tijelo, pa odletjeti do cvijeta na kom je leptirica snila i tu ću provesti popodne cijelo. Reci mi ljubavi, gdje ti krila zlatna lete gdje si skrila srca svog blistavi sjaj? Da odletim tamo, da ne budem više dijete, lutanju mom jednom da bude kraj. Leptiru moj, leptir tvoj nečujno sanja sve one livade, svaki posjećeni cvijet i svaka riječ od naredne izgovorene je manja kad tvoj let opisuje ovaj svijet. Uživat ću u kratkom živutu leptira…

Sretan vam 8. Mart :))))

Kad uzmete jedan bokal nježnosti Prekrijete ga plaštom privlačnosti, Pospete sve to prahom umiljatosti I stavite tu smjesu na povjetarac lepršavosti Dogodit će se jedna magija. K’o u onim starim crtanim filmovima Tiho sa emocionalnim klavirskim tonovima, Ali i sa snagom skrivenom u slapovima Izvit će se pred vašim očima Silueta kojoj se divimo i ti i ja. Zamislite savršen potez kista, Nekog vrhunskog slikara, na platnu, Uberite onu kapljicu rose što se blista I dodajte joj boju srebrenasto zlatnu. Lijepa slika zar ne? No opet nije dovoljno to sve.…

Ma daj…

Rašire se zvijezde po čitavom svodu svake noći u nekom drugom ruhu, a kad padne kap piše pa uzbudi mirnu vodu zapjeva vjetar hladan, ali često mio uhu. Jutrom Sunce kad iza brda skoči razbude se ptice a cvijeće će ljepotu piti. Ti tad u krevetu nečujno otvoriš oči… Ma daj…šta se sa time može porediti? Tokom dana sa radija čut će se pjesma među najljepšima ikad napisanim, za njom, podno brda poteći će kao česma, potok bistre vode, hlađen stijenama planinskim. Kad podigneš pogled vidjet će se plavetni svod…

Uz pomoć prijatelja

Svakog dana molim ptice sa grana, jedino pazim da izbjegavam gavrana. Gavran i ja ne stojimo baš dobro, ljut sam na njega, kukuruz mi je obr´o. Molim vrapca, lastu ili kosa, da dolete do tvoga nosa, da ti pjevaju tiho, tiho tiše, jer ja te volim sve više i više! Zatim ću u šumu gdje sam gljive brao i dobro ću gledati ne bi li vjevericu ugledao. Ona će na rame da ti skoči i nježno će te pogledati u oči. U očima njenim vidjet ćeš mene i znati ćeš…