Peko

  Malog  je Peka podigla baka, mališan rastao vezan za nju, otac i mati, zemlja im laka, sjene što blijede u sjećanju.   Na kraju grada, sa južne strane trošna, uboga kuća kraj pruge u njoj je sjetne brojio dane, zalogaj sreće uz gutljaj tuge.   Ostala djeca nemahu brige marili nisu ti za skupoću, da bi za školu kupio knjige radio dječak danju i noću.   I ovog ljeta, od rane zore, na građevini, crvenog lica, dok peče zvijezda da oči gore, prinosi cigle, gura kolica.   Noću, na…

Mama

                 Kada me groznica u krevet svali,            čelo mi gori, usta mi suva,            ona me tješi, ona me žali,    do zore budna mama me čuva.      Ako mi loše pođe u školi,   donesem slabu, blijed, u strahu,   mama mi šapne kako me voli ,   tatinu narav stišava plahu.    A kada ljubav učini svoje,  pa mrem zbog neke koja me neće,  crne se misli u meni roje  oluja tuge u duši kreće.   Tu mama tiho sjedne kraj mene  dok…

DRAGOLJUB

          Stiže čak iz Semberije novi profa iz hemije. ne slutismo vragolani da nam idu crni dani.   Za tri dana čudo svako,  „I sa ovim ćemo lako!“ , Šta nas čeka nismo znali  inače bi lelekali.   Gore nego šupalj zub  mučio nas Dragoljub.   Težak čovjek k’ olovo tražio nam svako slovo, sve što nam u knjizi piše,  mimo toga još i više.   Tri godine duge bile,  na nos su nam izlazile,  tri godine ratovali,  al’ hemiju savladali.   Pogled leden, a glas…

Utabanom stazom šetam,ja bih malo da avetam!

Svaki dan mi sličan prošlom danu, ničeg novog kò da se ne valja, živim život po preciznom planu utvrđenom do zadnjeg detalja…   Pored mene stalno face iste, mirne, fine , dosadne dobrice, nikog što bi imao tri čiste da me vodi preko stranputice…   Hoću neku da me mjerka drsko, na čelu joj romantika piše, onu kojoj ne bi bilo mrsko da plešemo usred ljetnje kiše…

Ne pitaj…

  Bolje da ne znaš sa čim se nosim sa kakvom mišlju sačekam jutra, kojim bijesom Bogu prkosim i kako krvarim za bolje sjutra…   Toliko toga krijem od tebe, neću da lomim tugu na pola, rađe ću ruku dići na sebe nego da budem uzrok tvog bola…   Srce mi pumpa čemer kroz vene, jezive kletve s usana krenu da se i zmija baci na mene od mog bi otrova pala u trenu…   Ti si Ljepotuška i moja duša, nisi za ovo dovoljno jaka, kada me đavo surovo…

To nisam ja

Tebi treba neko ko ne skače iz sna sav u hladnom znoju…a to nisam ja.   Tebi treba neko ko umije i zna da stane uz tebe…a to nisam ja.   Tebi treba neko da ti sebe da siguran u ljubav…a to nisam ja.   Tebi treba neko kao štit od zla tvoj anđeo – čuvar…a to nisam ja.

Pivopija

      Mala Milica ni kao beba nije voljela mlijeko, ali se ozari kada joj pivo slučajno ponudi neko.   Druga se djeca grabe za sokove ona Boga mi – jok! Ali,  ako joj daš gutljaj pivca dobićeš tri puta –  cmok!   Nikšićko,Valjevsko – nema problema može MB i BIP… Samo neka je hladnije malo svako je Milicin tip.   Jednom sa tatom u kafiću zasmijala je sve živo. Tišinu prekinu dječiji glasić: „Konobal,jedno pivo!“   Od tada Milicu poznaju svi i redom čudom se čude da dijete…

Šta ću jadan kad sam gladan…

                                                                                   Ma da mi je čega bilo,                                     suvog vrata jedno kilo!                                     Il pasulja s’ rebarcima,                                    mladog sira sa čvarcima!                                      Zasmočenog kačamaka,                                    vruća hljeba i kajmaka,                                    slaninice, al’ šarene,                                    ispržene i rumene!                                      Šta ću jadan kad sam gladan!                                      Koljenica i škembića,                                    ćevapčića i ražnjića,                                    a uz njih bi fino legla                                    feferona manja tegla!…

Novogodišnja noć

                                                                                                Nježno sa lakim velom sumrak pokriva selo.                Snijeg trpa od jutros i sve je potpuno bijelo.                Iz neke nebeske vreće bezbroj pahulja pada.                Dvorišta pusta ćute. Svuda tišina vlada.                 Iz garavih se odžaka dim u visine vije.               Kuće  su pune topline. Šporet vrijedno grije.               Na njemu lagano krčka jagnjeća…

Djevojčica sa suncokretima

( Sneškina pjesma… ) Pjesma djetinjstva, umilni zvuci, Sneška i tata, ruka u ruci, očevi drugi za poslom lete njoj tata sadio suncokrete. Zavoljela je Sneška iz cuga ponosnu biljku, sunčevog druga, provela svoja najljepša ljeta u bašti prepunoj suncokreta. Baš život čudne zakone piše puno ti daje, uzme još više. Sneškinu dušu okova mrazom, odvede tatu nebeskom stazom. Nema početka bez nekog kraja radost je našla kraj štafelaja, ono što vidi kad sklopi oči bojama Sneška po platnu toči. Četkica hitra u ruci pleše vraća sve ono što nekad…

Smiraj dana

  Kad predveče sunce na svom putu klone i umorno lice skrije za planinu tad poljima sjetno čaktari zazvone i gašnjače lampe u kućama sinu.   Popale se zvijezde. Sa sjevera dune. Oblače se košulje i džemperi pride. Šumarkom odjekuje zadnji kliktaj žune što sluteći kišu na počinak ide.   Pjevaju čobani od tora do kuće. Do na vrh planine razliježe se jeka. Na pragu ih dočeka miris pite vruće i svježe razlivenog, pomuženog mlijeka.   Noć prekrila selo. Čuje se huk sove. Povrh kuće Šarov lavežom se javlja. Idu…

Moj ćale

Moj ćale kad hrče ja se prosto stravim čepove u uši obavezno stavim.   Kao kada „Formule “ motore  upale e, tako otprilike zvuči i moj ćale.   Vukovi se mudro drže dalje od mog sela glasniji je ćalac nego deset vuvuzela. Ni  miševa u blizini mi nemamo više ne prija im kako noću ćale testeriše. Da ekstremno hrkanje kao sport postoji mogao bi bez po muke zlato da osvoji.   Na TV – u da ga gledam, himnu našu slušam zbog hrkanja da se dičim mjesto što se gnušam.…

Spavaj maleni brate…

  Spavaj maleni brate, slatka kapljice meda seka uživa da te dira, sluša i gleda.   Spavaj maleni brate, tvoja te seka pazi i lako kolijevku ljulja dok ti kosicu mazi.   Spavaj maleni brate, dragi prćasti nosu seka ti pjevuši tiho i ljubi nogicu bosu.   Spavaj maleni brate, rasti mi kao iz vode pa da idemo skupa od jedne do druge zgode.

Goca

  Zbog jedne Goce, da vam se žalim dok kažeš keks ja pobudalim.   Kada me pogleda očima plavim ja se skroz izgubim i poblesavim.   U mome pravcu kad Goca krene nema smotanijeg stvora od mene.   Sav se ukočim i udrvenim u licu planem i pocrvenim.   Juče uz osmijeh reče mi : “Ćao!“ Zamalo nisam u nesvijest pao. Pitam se s kojim pravom te žene od muškaraca prave kretene?  

Zamisli…

  Zamisli…junsko veče u predgrađu i miris lipe što opija. Staru krčmu, zvuke harmonike, pjesmu vječito žednih pivopija.   Zamisli…tu, na kraju iste ulice dvorište, bor, na njemu pticu. Pod borom mali sto i klupicu i tu na klupici nju – djevojčicu.   Zamisli…prćast nosić, kosicu plavu, sandalice, svilenu bluzu i tek u samome uglu oka malenu, skrivenu, odbjeglu suzu.   Zamisli…tu b’ješe svikla da sluša, nalik na malu šumsku vilu tatinim glasom pričane priče u gnijezdu toplom – njegovom krilu.   Zamisli…da tata najednom kaže: „Moram na put. Posao…

Kabanica

                                               Kabanica                                Nju u školu dovozio tata,                              mirisala slatko na vanilu,                              ja pravio kolače od blata                                                        i pušio kukuruznu svilu…                               Nosila je broščić na lančiću,                             uspomena na pokojnu baku,                             ja igrao pokera u siću                             i lovio zmije po vrbaku…                               Svirala je divno violinu,                             govorila francuski bez greške,                             ja rastao uz luk i slaninu,                              u tučnjave upadao teške…                               Drugarice imala je krotke,                             s njima išla u Grčku na more,                             ja…

San ljetnje noći

  Neke stvari ove noći  prosto vape da se dese, daj da okusim ti usne pa nek đavo nas odnese… Da u tami istražujem te predjele natenane, tvoja brda i doline, daleko je dok ne svane… Da se predaš i osjetiš čvrst a nježan muški stisak, da te volim i razbolim, izmamim ti slatki vrisak… Dok uz mene pripijena, ležiš sretna, snena, vrela  da ti nježno poljupcima kupim kapi znoja s čela… Da nam noćnik tijela hladi donoseći dah svježine dok u kosu uplićem ti srebrn – niti mjesečine…

Moja jedina

Zar hoćeš kraj prije početka? Ma ti si stvarno ptičica rijetka… Začaran dragulj u moru sivila, ti samo slijepog ne bi zadivila… U tvome oku prevara spava, moj skriven san – tvoja tajna java… Osmijeh ti ima opaku draž dok ti niz usne slatko curi laž… K`o god te učio, loše te naučio da kad se voli, mora da zaboli… Rima ti kaže, ali rima laže da kada ljubiš obavezno gubiš… A ja bih s tobom dijelio sve, noć, vino, pjesmu i duge poljupce… Je li to zlo? E, pa…

Raširi krila

                                                              Oproštaj     Raširi krila, malena ptico počinje tvoj veliki let. Nad tobom nebo prepuno zvijezda  a ispred tebe čitavi svijet.   To tako mora oboje znamo  pa zato ponosno podigni čelo. Na tome putu nek ti je samo  glavica hladna a srce vrelo.   Raširi krila, malena ptico  potraži sama svoj put ka sreći.  Pratim te osmijehom a kako mi je…  …e, to ti nikada neću reći.    

Proljećne skice

                                Lahor prstima nestašno šara                             praveći haos u mojoj kosi,                             na dlan mi slijeće bubamara.                             Kakvu mi tajnu poruku nosi?…                               Opojno mirišu rumene ruže,                             mjesec se igra, za oblak krije,                             dok snovo nebom lagano kruže                             sve ima prizvuk čarolije…                               Volim proljeće u sam cik zore                              kad slavuj pjeva pjesmu na bis                              a sunce skriveno tu iza gore                              čeka da naglo đipi u vis…   

Dolazak u selo

                        Dolazak u selo            Ko pijan mornar vijuga cesta      između zelenih brda i dolova,      pozdrav ti šalju pijetlova kresta      i rika pitomih, dokonih volova.        Nogu pred nogu, pa preko polja      tog mekog, travnatog i cvjetnog bespuća,      pa kroz ograde od trošnog kolja      a nasred doline – đedova kuća.        Dok sa kapije skidamo žice      Garo zalaje i rosu stresa,      a đedu osmijeh ozari lice      dok pali pušku put nebesa.      …

Pod ciganskom čergom

                                   Pod ciganskom čergom                                Kraj vatre nekako se stisnu                            tih šest čupavih glavica                            gledaju kako napolju kisnu                            pas Šarov i kobila Slavica.                                                      Okolo čerge bare i blato,                            ptice nebeske Bog dragi čuva                            na njima dronjci al’ im je zato                            osmijeh – od uva do uva.   .                          Konačno tajo iz grada stiže                            radosti njihovoj nikada kraja                            smješka se,ponosno kesu podiže,                            u njoj vruć ljebac i  nešto jaja!                              Dok u tiganju…

Č v a r c i

          Čvarci                            Pozna je  jesen.Jutarnja slana.                        Mene od sjećanja podiđu žmarci.                        Odlutam mislima do onih dana                         kad su se spremali domaći  čvarci…                          …Kasapin klao iza kuće,                        ja bih  komšiluk zvao na čast.                        Tata prisip’o rakije vruće,                        majka u kazanu topila mast.                                                                                A mi bi mali, uz vatru klekli,                       naboli  meso na prutiće                       kratko ga, ovlaš,  nad žarom pekli                       pa dugo mljackali sočne ražnjiće.                          Merak! Ko je ikada shvatio…

Zlojed

            Zlojed                             Mene je moja rodila mama                        prilično malenog, žgoljavog pritom                        s cirka dva kila i stotak grama                        već posvađanog sa apetitom.                           Teško ga onome ko me je hranio                         zalud se znoji, brzo bi shvatio                        od svakog sam se uspješno branio,                                                  što bih i progut’o  ja bih povratio.                          Tek reda radi za sto bih sjeo                        otac mi prijetio,a majka grdila                        kako porastoh kad nisam jeo                        još uvijek nauka nije utvrdila.                          I na roštilj me…

Cipele moga tate

Kad tata naveče ka poslu krene on uniformu svoju navuče, prvo nježno zagrli mene, seki kroz kosu prste provuče. Mami daruje poljubac lak tako se redom oprosti s nama, pa hrabro zamakne u mrkli mrak u starim, pohabanim cipelama. Do posla puno, on ide pješke, bije ga vjetar, kiša ga kvasi, neke su noći njemu baš teške nigdje zaklona da tatu spasi. U mom je krevetu toplo i meko dok munja cijepa crnilo noći, a meni misli blude daleko – kako će tata do posla doći? Ključ u  bravi me…