Jednom bio je san

Jednom bio je san njezina zvijezda vodilja, ona krala je dan beskrajnoj tuzi svemira. Ovaj život je noć, prepun je ljudskih nemira. Jednom bio je san, sad samo prazan je stih koji nikog ne dira. Samo slutiš kroz noć virtualna blijeda lica, a zvijezda vodilja posta zvijezda padalica. Jednom bio je san… (C) Nancy B.

PROSJAK SUDBINE

Dan po dan, noć po noć, on se penje, opet pada i za sobom Tvoja vrata zatvara. O, sudbino! On poznaje bol i jad, u riječi tugu pretvara. Slavi život, a smrt oplakuje i sam na putu ostaje. Vuče se ko pseto umorno, prevareno vremenom od postaje do postaje. Zbog ljubavi on je sanjar spreman za nju u svom svijetu i da pogine. On je prosjak sudbine.    

Preobražaj

Kad probudim proljeće u sebi ispod snijega uspavano godinama, hoćeš li mi biti blizu da otopiš led na srcu i otjeraš mrak u očima? Kad razbistre se potoci i nabujaju rijeke, hoćeš li mi biti blizu da razgrnemo sjeme sreće o kojem mislili smo da nikada više proklijati neće. Sjedni tada pored mene i uživaj u plodovima, ljubavi.

Predaja

Ne pišem više… Samo se duša u snu zlati, a sporo teku sati… Misli se tope u bezdan ko lava. Puštam srce na miru, nek’ spava, umorno je. Vjetrenjače su konačno pobijedile. Nensi B.,2012 (C)

Kasno je

Oluja je bjesnila nad gradom. Munje gorkih sjećanja parale su nebo, kao krhotine stakla raspuknute ljubavi. Ožiljke, na njenim dlanovima, kaplje krvi na njegovoj bijeloj košulji vrijeme isprat ne može. Uzalud kišni oblaci. U duši umiru koraci i ostavljaju trag. Kasno je i spava grad. B. Nensi, (C), 2011

Brodolom

Drhturim na vjetru, novi Val se diže. Kopno je daleko, a čini se sve bliže. Sol mi grize oči, usne pakleno peku. U bunilu svijesti, nazirem svjetlost neku. Treperi…treperi…treperi… A suze teku, teku…. Da mogu sutra roditi se opet, bi’ li, oh bi’ li ovo more svojim zvala, bi’ li ovu zvijezdu što se rađa, slijedila slijepo ova ista lađa. B. Nensi, (C), 2011

Ne miruj večeras

Ne miruj večeras, pomiluj mi kose, dodirni mi obraze. Ne miruj večeras, hladna jutra dolaze. Zapali luč, neka mi noćas tijelo gori. Pronađi ključ srca usnulog, njegove dveri ti otvori. Za misli kasno je, ne razmišljaj ništa više. Ne govori, ne čujem te, tvoje riječi sve su tiše. Nensi B. (C), 2011.

Mjene

Kap po kap, dan po dan, drhtaj u grudima… Jedna suza, treptaj oka, huk sove kroz noć. Divlji zov zvijeri u praskozorju, odnose daljine…. Dan obojan rumenilom, optočen zlatom, ovjenčan sonatom slavuja, zelen, mlad, lahorast, pjenušav ko šampanj… Maestralan maestral igra se njegovim haljinama svečanim. Ponosna i sretna klizim u ovu noć posutu zvijezdama. (C) Nensi B. , 2011.  

PAUKOVA MREŽA

Tvoj život bijedni visi o paukovoj niti, iako lebdiš, ti si uhvaćen u biti. Kroz bespuća vremena on uporno svoju mrežu plete, a ti si samo nestašno, zabludjelo dijete. Uzalud se nadaš da će možda sutra drugačije biti. Smotat će te opet, zarobit u trenu, njegove duge, bijele, ljepljive niti. Ne, ne tvrdim ja vama da neće nekad, negdje i pukotina biti. No, kolo se vrti. Boriti se moraš, ustrajati moraš, nažalost do smrti.

BIJEG

Iz ludog sna se budim, ustajem i bježim, odjednom svjesna da predugo tu ležim. U ovoju zlatnom usred svih divota, ja glumila sam svjesno, taoca života. Dubine modre umivaju kamen, na škrtoj zemlji uspavan stoji stoljetni bor, ko znamen. Ne čujem više što mi želi reći, odrišila sam sidro, tražim put ka sreći. Napinju se idra, vjetar tugu nosi, naljutilo se more, vremenu prkosi. Pukle su kadene, završila je igra. U oku sjaje neke nove zore. (C) Nensi Buble, 2011.

IDI…

Idi… Ovo je neko drugo vrijeme. Idi… Ne otvaraj više stare teme, što me u dnu srca muče. Idi… Noć je tiha i ponoć već tuče. Idi… U ovo gluho doba nitko neće znati kako se sporo vuku sati, kad rastanak slute. Idi… Ljeto već nova otvara vrata, osmjesi novi lelujaju zrakom, čuje se žamor na našem trgu, ispod starog sata. Ne, to više nismo mi. Odavno ti više nisi ti. Odavno ja više nisam ja. Ovo je neko drugo vrijeme i zato, IDI…    

Mornaru zauvijek

Noćas opet umiru valovi dok tiho huči pobješnjelo more. U meni polako nestaju glasovi i opet plaču nedosanjane zore. U tvojoj duši zaborav se skrio, a nisi znao, nisi htio. Tvoje srce ti si moru dao, a nisi smio, nisi smio. Onoga dana naš je život stao i nikad više isto nije. Možda je moglo sretnije biti, nikad neću znati. Samo još more tajnu krije.

Zarobljeni

Dok dosadna kiša uporno sipi, rominja, glavinja, duboko u našim dušama, a zvijezde su daleko, mi čamimo opasani zidinama prošlosti i čekamo da poruši ih drugi neko. Lutamo utabanim stazama, zavarani lažnim oazama ko fatamorganom sred pustinje što obećava spas i uvijek ostaje visoko, visoko iznad nas. Polako postajemo svjesni da ruši sve pred sobom nahranjen  tjeskobom samo jedan gromki GLAS.        

Sjeta

  Pustit ću neka teče vrijeme i neću pisati ništa više, možda i ove posljednje riječi obrišu neke proljetne kiše. Pustit ću nek’ mi misli bježe u daljine, tiho, tiše… Možda se jednom vrate, a možda nikad više. Nastavljam lutati sama, ovim ludim svemirom, srca okrunjena nemirom. Možda i pronađem put, a možda nikad više.

Moj otoče

Kamen po kamen, zrno po zrno, znamen. Na škrtoj zemlji žuljave ruke, na škrtomu moru, prozne mriže ča konopi stiežu. Ovu dušu čistu na tvrdoj cimi, zauvik za otok viežu. I neka prolazu jeseni i zime, neka prkosu svi vitri i plime, zvizdan usahne zanju kapju ulja, zanje suze slone. Zauvik ću znati di je moje tilo oćutilo prvu kapju znoja, di je procvitala prva mladost moja. Zauvik ću znati oni sritni doni I svu lipost tvoju, moj otoče. I kad mi život zašijo u krmu, a stori leroj zanju…

Buđenje

Hladno jutro. Blijedo-ružičaste čipke drhture na vjetru u krošnjama ranog voća što miriše na proljeće. Mlado poljsko cvijeće podiglo je glave prevareno vremenom. Opijeno tobom prolazi polako i ovo stoljeće. Godina za godinom, prevarena vremenom. Teški su dani, za snove snage nemamo. Naslanjam glavu na  tvoje rame, tvoji prsti u mojoj kosi, ne pričaj ništa, samo me čvrsto ogrni tijelom, rastopi toplinom, utješi tišinom i pusti vjetru nek’ nas nosi.

Zdravica

Večeras, nazdravljam životu. Ljubavi dajem još jednu notu. Podižem čašu toplih misli, umjesto vina i šaljem vam pjesmom, blagoslov tih neka ga nosi daljina. Večeras, nazdravljam vama, prijatelji moji. Neka vam ljubav sudbinu kroji, neka vam radost sve dane broji. A vi, ostajte zdravo i budite svoji. (C) Nensi B. 2011. (svim mojim prijateljima s ovog portala i koji se tako osjećaju)

Ko si ti?

Ko si ti što hodaš tamnom stranom ulice? S kojim pravom siješ moć, a žanješ strah, cvijeće zla poklanjaš u rano proljeće. Ko si ti što crnim prahom posipaš krila dobrih anđela i prekidaš im let iz gnijezda ljubavi? S kojim pravom glumiš proroka, a ne odričeš se poroka, sanjaš zlatne tronove, stvaraš svoje klonove i ponireš do dna. Zar ti nitko nije rekao da to što si čekao, cijelo vrijeme živi tu, u staroj kući na kraju grada, u majčinom krilu, na rodnom kamenu.

Lanterna na školju

Ko lanterna u noćima, ona čuva svitlost u očima. Svitlost ljubavi, viru i blagost, muore joj tuga, a dica, sva radost. Tvrda i joka kad nevolje krienu, u magli života, put u spasienju. Ka ‘ vidiš srid muora storu lanternu ča muoru prkosi, u mislima znaćeš otočku ženu i poznati svo tieško brime ča nosi. Nensi Buble, (C), 2011.

Maske

Magla, ledena magla prekriva tragove na cesti. Na putu, kolona. Prodiru maske, maske, maske… U rukama im sjekire, pera, osti… U očima jeza što prodire do kosti. Sporo se kreću pognute glave, tražeći dvore onih što slave. Ne znaju jadni da naći će samo mrvice pod stolom i prazne glave. Glave što zvone ali snage nemaju jer “njihove” maske zauvijek su tu, skinuti se ne daju. (C) Nensi Buble, 2011.

Ognjište života

Bijela paperjasta zavjesa spušta se nad morem dok jutro se okupano suncem pretvara u dan. Umorna od olujnih svitanja, ja  uranjam u san. Na ognjištu života dugo već, dugo tinjaju pa gasnu neke stare vatre. U pepelu ljubavi žeravice strasti tiho snatre. Sanjam, tvoje ruke. Prstima raspreću pepeo. Sanjam, da toplim dahom budim novi život obavijen njima. Samo njima. U tvojim očima, u mojoj duši, u našim kostima, do srži, zauvijek nestala je zima. (C) Nensi B., 2011.

Maslina mati

Ma gdje god bio u tuđem kraju, hladnoj tuđini, maslina mati težaškog sina u mislima prati. U noćima dugim, dok misli se roje, zove ga, zove u krilo svoje. Ko svjetionik života, svitli, kroz pusto polje, preko mora. I pričama svojim dušu kripi, o hrabrosti, pismi i snazi školja što prkosi svakoj buri i svakom vrimenu, stoljećima burnim i maslina na njemu. (C) Nensi Buble, 2011.

Zamišljeni grad

Lutam polako zamišljenim gradom, nevidljiva, tiha kao sjena. U grudima srce ko gitara jeca, srce puno starih, divnih uspomena. I sve je isto ko i prije, a ništa isto nije. Iste su ulice, trgovi, zgrade, ljudi, samo što im lica ne poznajem više. I zgrade i lica novo vrijeme krade, prekriše ih nove, umjetne fasade. Sanjala sam dugo o povratku nekom u moj stari zamišljeni grad. Mislila da loše sudbine sam talac. Al’ na kraju priče, u svom rodnom gradu, postala sam stranac. I ništa manje i ništa više.

Večeras mjesec je žut

Večeras mjesec je žut, noć je prekrasna. Samo su zvijezde iznad nas, vrijeme da krenemo na put. Samo u tebi tražim spas, traženja, nadanja… Samo je nebo iznad nas, večeras mjesec je žut. Odavno ti si mi u krvi, odavno ja sam ti u krvi i nismo zadnji niti prvi, što nam se to dogodilo. Večeras krenimo na put, ti budi moje kormilo. Noć je prekrasna. Ti budi moje kormilo.