Istina o Dori

  Dora se nikada nije Igrala lutkama, (tim silikonskim beštijama mrtvih trepavica), Ni podnosila miris Svježeg odlaženja.   Čudna je Dora, Režali su savremenici Očnjacima od nebrušenog stakla, Krojeći joj košulje Za gumene sobe I cipele za hod po rubu neba.   A Dora?   Dora je mirno sjedila  Pod klobukom muhare I sa Alisom iz zemlje čuda Pila slatki nektar Samospoznaje.     © Sandra BAKAJ  

Dante i tragovi odbačenog zvuka nevinosti

  u podzemnom dvorištu lajali su psi dok sam se lišavala osušenosti oka i (pa)mučne magle u glasnim žicama   (vrištanje je nekad ljepše od orgazma)   ne dam se molitvi luciferovoj a sve mi se čini da grijeh u sisama čuva previše mlijeka za usvojen mrak   na silovanoj kugli marcipan ima okus blata ali to nikada nije bila prepreka nezasitima da potrče još jedan deveti krug   i ne znam bi li se Dante u grobu okrenuo spoznavši da je stvorio scenario za ultimativni reality show ali znam…

PEČALBARENJE U SEZONI SLOVOSTAJA

Idi mi – dođi mi U ritmu srca Na privremenom radu U rudištu grudnog koša, Iscrpljujuće djeluje na cimera Sa kojim dijelim Pansion postojane praznine.   Škrte nadnice i Oskudni obroci predanosti   Deformišu me u masu gline Kojom se igraju Nezrele kisele jabuke i Prezrele klimakterične tikve, Praveći mi od srca novu bauštelu Za sljedeće pečalbarenje U sezoni slovostaja.   © Sandra BAKAJ

TRON

Ispod krinoline Vladarice sumraka Viri uštirkano ludilo.   U prstenu sa pečatom Neuravnoteženosti, Krije otrov Za umišljene rivale.   Lepeza od Bodljikavog cinizma.   Pogledom luta Po auli sa tronom Od stalagmita, Moleći se Nečastivom Da joj popusti korzet Nesuvislosti.   © Sandra BAKAJ

PANDORINA KUTIJA

Kroz žicu sam se provukla i Prešla Na drugu stranu jave.   Ne žalim za ključem Što ga izgubih Negdje na granici. Ionako je mogao Otvoriti samo Pandorinu kutiju,   A meni se ne da, Lijena sam i Teško mi je Ponovo zasukati rukave i Sa njenog dna Izvlačiti krpice nade.   Java sa ove strane I nije tako loša.   Ne osjećam ništa. Ne želim ništa.   Ne tražim nikog.   Samo sjedim na Pandorinoj kutiji Bez ključa…   © Sandra BAKAJ

ARS VIVENDI U SEPTIČKOJ JAMI SUJETE

Samoprozvano plemstvo Umjetnosti riječi Pozvalo na bal U septičku jamu Buđavih misli. Ocvale grofice ispale iz takta Đavoljeg madrigala, Trapavo skačući Po govnima sujete. Paževi zadihano trčkaraju, Brišu im znoj sa čela i Šminku razlivenu po Mlohavom dekolteu.   Višeglasno kreštanje Hora lakaja Zaglušuje i odvlači pažnju Od smrada umišljenog stila I gospodstva.   Odjekuje ledena pjesma O pravilnom voljenju, Iznuđenoj pažnji i Još poneka naredba za ljubav, Dok dvorska luda U uglu jame Začepljenog nosa pleše uz ” Lingua mendax et dolosa…”   © Sandra BAKAJ

PJESMA KOJA ĆE BITI

Istrgnuta stranica Slikovnice srca, Zgužvana i bačena Na pod Davnine.   Prljav je. Pod.   Pogrbljena Istina Tjera pacove Što kruže oko ucrvale Prošlosti. Pomoći ću joj, Oronuloj i istrošenoj Da ih otjera U rupetine osame.   Prosuću stih Po podu Davnine i Izribati rječju Sve sto je povratilo Zlo.   Pomoći ću Istini Pjesmom Koja će biti.     © Sandra BAKAJ

KLIMATSKA ANOMALIJA U REGIONU SRCA

Jutarnji čaj od Osušene kore nježnosti Gori u grlu i rastvara se u Čestice flegmatičnosti. Prija mi mazohisam Na gladan stomak, Dok na stolu leži Nepojedena kriška pokušaja, Debelo namazana Jeftinim izgovorom. Biće bolje, Reče kučka od Strpljenja. Negdje oko regiona srca Raširio se toplosnježni Januarski juli. Gode mi klimatske anomalije Ispod kože i Novo mjerenje vremena Bez godine Zmaja. Period Pacova i Koza ostade. Šta mogu… osim popiti još jedan Jutarnji čaj. © Sandra BAKAJ

LOŠE DRUŠTVO

Vi, apostoli mraka Što dijelite slatkorječivost, Fino upakovanu U šuškave šarene laže, Vi, anđeli zalaska hrabrosti, Ljepljivi od nevine krvi i Smrdljivi na znoj neznanja, Vi, čuvari hladnih osmjeha, Što pljujete sebi u usta,   Ne zovite me na vaše orgije, Nudeći grožđe dvoličnosti I kiselo vino, što ga Zloba uzgoji U vinogradima ispod zemlje.   Prođite pored mene, Lajući, zavijajući, odvratno dahćući, Ne trebaju mi i ne želim osjetiti Vaše pipke pohlepe i Lažne naklonosti.   Manite me se, Vi, spodobe današnjice i Ne tražite da se skinem gola…

LEGENDA O AJŠI I NEZNANCU

Pred akšam niz sokak mali Lijepa Ajša korak pruža, Krotka, mila, mirisna je K’o najljepša majska ruža.   Krenu Ajša prema Bosni Da umije lice bijelo, Da joj vrelo bistre vode Pomiluje nježno čelo.   Dimije joj srebrom sjaje, K’o dukati sa jeleka I k’o ibrik što ga stišće Njena ruka mala, mehka.   Marama na glavi gordoj Krije kose duge, vrane Ljepše nego pjesma blaga Bulbula sa behar grane.   Dodje Ajša vodi bistroj Umi lice, čelo, stas, Kadli začu iza sebe Neznani joj muški glas:   Iz Dženneta…

BEZ NASLOVA

Prazna šoljica Ispijenog Dana, Prljav tanjir Sa mrvama plača.   Mutan pejzaž U oknu Srca, Rupa u čizmi Za hodanje po snu.   Haljina postojanja Umrljana Nečistom zorom.   Moje Ja. Gladno, Golo, boso.   © Sandra BAKAJ    

OGLEDALO

Šta želiš?! …upita grubo lik u ogledalu,   koga tražiš u odrazu stvarnosti?   Čekas na davnu sebe, gipku, glatku i čvrstu?!   Hahahaha…   Probudi se, ocvala ljepotice, izbroj linije ispod trepavica, srebrne niti u zlatnoj kosi. Ne bacaj Konačnost iz ostarjele ruke, od nje još niko pobjegao nije.   Okreni se, djevojko davna i produži dalje, stazom prolaznosti. Samo ti se ona prostrla pod umorne stope, samo na njoj svi stižu… negdje… na cilj.   © Sandra Bakaj    

ODLAZAK U SJEĆANJE

Još mi samo sitni sati Smiruju uzbuđena bedra, Samo prsti mraka Znaju još naći izvore Sokova želje. Ne gužva mi postelju niko Osim gole samoće, Što leži na meni teška I smrdljiva na ništavilo. Otišao si bez pozdrava U sjećanje.     © Sandra BAKAJ

NE BUDI ME DOK SANJAM JESEN

Ne budi me Dok sanjam snove O osmjehu jesenjeg dana, Gdje mi zlatno lišće Šuška pod koracima I mrvi se u prah utjehe Za pokopanom nadom.   Pusti da me san odnese U zlatne dane Na izmaku ljeta, Da okupam tijelo u moru, Toplom i slanom Kao suza, što osta Negdje u izmaglici oka.   Ne zaustavljaj me Dok ti šetam pjesmom i Ostavljam u njoj korake, Natopljene od kiše poljubaca Koje ti nisam dala.   Ne budi me Dok sanjam bršljan Od tvojih prstiju Kako mi obavija tijelo I…

ČEKAJUĆI BROD

Pijem vodu iz rijeke Sto ti u oku teče, Medom se hranim Sa tvojih usana. Tijelo grijem pijeskom, Što iz sata prosipa Zrnca topline Tvojih dodira.   Nezasita je duša Sokova tvojih riječi, Što kao melem leže Na rani otvorenoj, Gnojnoj od ustajalog čekanja Na mrvicu sreće.   Ali, još uvijek je srce mlado i Puno mirisa divljih ruža Što si ih prosipao Po brežuljcima moga tijela, Još uvijek u grudima gori Oganj vjere u beskonačnost Granica ljubavi.   Zato, I dalje živim od rijeke U tvojim očima, Meda na…

MAGLA

Spustila se gusta magla U dvoriste uspomena. Ulazi polako Ispod vrata Iza kojih je zakljucana Podsvijest i Siri se brzinom Docekanog usuda.   Uzalud je tjeram Kroz prozore staklene sobe.   Prsti se lijepe na smrznuto okno, Ostavljajuci krvave otiske Tudjeg neprozivljenog kikota i Mojih prozivljenih jecaja, Dok se u ocima gasi Posljednja iskra zemaljske vatre.   Lebdim u staklenoj sobi, Cekajuci Svjetlost Da otvori vrata i podigne mi dusu U plavetnilo svemocne Ljepote.   © Sandra BAKAJ

SONET KONACNOSTI

Ne boli me ova suza Sto niz lice sporo tece, Vec me boli tvoja sutnja I tisina koja gori, pece.   Ne more me uspomene, Sakrivene na dnu srca, Mene mori zadnja nada Sto na izdisaju srece grca.   Ne bojim se polja tuge Nit’ jezera crne vode, Ja bojim se mrtve strasti Sto u Nijemost s tobom ode.   Ne klecim pred srcem lednim I ne zovem ti pjesmom ime, Nece ono da uslisi Srce tuzno, moje rime.   © Sandra BAKAJ        

KAKO MIRISE CEKANJE

Kako se osjeca cekanje, pitas… Da li to stvarno zelis znati? Da? Znas, cekanje je kao kad drzis Grumen suhe i tvrde noci U rukama, nesposoban odlomiti Bar jednu mrvu vremena I baciti prah prolaznosti U daljine svemira. Cekanje, to je kao kad se Potpuno go sklupcas U ugao nedorecenog, A susnjezica precutalog Volim te Pada ti na usne i kaznjava ih Hladnocom i drhtanjem. A miris cekanja? Zelis i to da znas? Ehhh… Cekanje mirise na jutarnju rosu Koja ce tek da padne i Umije mi lice svjezinom buducnosti,…

NA GRADSKOM TRGU

Na Gradskom trgu, Tek postala djevojka Uzbudjeno ceka Na prvi randevu U haljinici, Prozracnoj kao poljupci Koje ce dati momcicu Sto joj u susret ide, Noseci u ruci Buket nevinosti i Cistote prve ljubavi. Na Gradskom trgu, Starac spokojno sjedi Na stepenici pored sata, Osluskujuci kako vrijeme Otkucava minute  Koje se nemilosrdno tope U posljednjim predvecerjima Njegovog zivota. Na Gradskom trgu, Bezbrizno dijete skakuce I pjevusi pjesmu o suncu, Pozdravljajuci Radost Sto mu se useli u oci, Dajuci im sjaj Gorskog kristala. Na Gradskom trgu, Ocvala dama Sa pretjeranom sminkom…

BAJKA O JEDNOROGU I STAKLENIM CIPELICAMA

Ah, opet mi pricas bajke O princezama, Zarobljenim u dvorcu Na vrhu planina Koje jos niko ne osvoji. Opet iste pjesme pjevas… O staklenim cipelicama, Kocijama od papira i Bijelom jednorogu srebrne krvi. Kazes, postoje vilenjaci Koji cuvaju snove U carstvu pjesama. Bajkovit je svijet u kojem zivis, Zacaran i meni dalek. Jer… jos nisi shvatio… Staklene cipelice zuljaju, Kocije od papira izgore U vrelini neisplakanih suza, A na bijelom jednorogu, Krvi srebrne, Jos nijedan princ dojahao nije. Nisi shvatio. Ne zelim cipelice od stakla… Uvijek cu radije hodati bosa,…

MENUET

Nosila je haljinu bijelu, Cistu kao suza novorodjenceta, Na tijelu netaknutom, Zeljnom budjenja strasti. Bacala je novcice U fontane zelja, Kupujuci od neba Nesto nalik na nadu. Molila je odraz u ogledalu Da ne bude okrutan i Vrati joj sliku djevojke Pod bisernim sesirom mladosti. Sa starih ploca slusala je muziku Orkestra lutajucih snova i Plesala izbezumljeno Menuet praznine.     © Sandra DZANANOVIC      

KAD BOLJE RAZMISLIM…

Kad bolje razmislim… Cemu pjevam sonete o Ljubavi? Nije mi ona pruzila utociste U vrijeme kad umorna trazih zaklon Od mecave ravnodusja onih, Koje prijateljima nazivah. Kad bolje razmislim… Zasto i cemu poeme o Nadi? Gdje je bila ona, kad teturah Ulicama rodnog grada Trazeci pogledom draga lica prohujalog? Kad bolje razmislim… Kome pjevam pjesme o Sreci? Pa ona prva zanijemi i okrenu mi ledja Kao komsija preko puta ulice. Kad bolje razmislim… Cemu stihujem ode Casti? Jos je ona daleko od palaca licemjernih i Nece skoro pokucati na vrata…

VRATICU SE

Vraticu se pitomim pticama i Seoskim vilama, sto pletu vijence Od lozinog lisca. Vraticu se jorgovanima, Sto u krosnjama kriju miris starackih dana Na kucnom pragu. Vraticu se zelenoj rijeci i u njoj Zaplivati prema radosti. Vraticu se sedefnim jutrima i Od njih nanizati ogrlicu sudbine. Vraticu se proljecu iznad gore i Loviti sunceve zrake u oku unucadi. Vraticu se bagremima sa keja, Kupajuci proslost u njihovim krosnjama. Vraticu se sokacima i ulicama i Po korzou prosetati sjenku prve ljubavi. Vraticu se bunaru u basti djedove kuce, Pijuci slatku vodu…

ODA BOSANSKOJ ZENI

Bosanska zeno, Merjemo krasna, U smaragdima ociju tvojih, Una tece i U  toplinu duse ti se ulijeva. Iskre tvoga pogleda, Mala su sunca Sto blistaju slobodom, Zeljom za mir.   Bosanska zeno, Jeleno ponosita, U kosi tvojoj Miris Posavine spava i Zlati se poljima Po kojima krocis, Korakom zeljnim nade U bolje sutra.   Bosanska zeno, Borjano stasita, U rukama tvojim Cuvas vjetrove sa Jahorine i Pustas ih da nose nebom Pjesmu bratstva, Sve do obale Neuma.   Bosanska zeno, Azro, Ivano, Ljiljano… Krilo je vase meko i toplo, Kao…