Lost

A black abyss Endless sorrow Death’s caress A love too shallow Looking away Harder still today Mind bound to sway In fear and disarray Happiness a drug Agony’s meanest thug Life lived without living Twisted, cruel, unforgiving My very being Torn asunder True self lost Grotesque banquet Lavish feast of lies Consumed from within A soulless shell remains

And so it goes

Forced into clothesThat do not fitWhy no one knowsMy path was not litCompany of shadowsSuits me I admitAnd it showsI chose to submitTo all thoseWho would have me quitAnd so it goesMy words of witIt’s what I choseLike a true hypocriteNothing left to discloseThere is no more gritI can but reposeAnd wait for a refitOr throat should I exposeFor the Reaper to slit?What do you proposeAs an end to this bit?

bez naslova

U crnom, muklom mraku Trak sivine ocrtava kavez Osjećam, njušim paniku u zraku Nazirem tek sjenku kroz rešetki prorez Kao u grotesknom izlogu Ona izvrće se i grize Pogled odvratiti ne mogu Obamirući od jeze Grabim po zidu za svjetlom spasa U želji da otkrijem ove more bit Prekidač donijet će kraj užasa Sad uhvatit ću stvarnosti nit Ta pojava moje lice nosi! – i u trenu iskrenuše se uloga osi Tamom obavijen sad u kavezu stojim Nemoćan da sudbinu dalje si krojim Vrisnuti želim, zaplakati možda Ni glas, ni…

Prijatelj

Nada, žalost, očaj i smijeh – U prijateljstvu sve to se krije; Pogrešno vrijeme za nj’ nikada nije. Ukoliko čitajući sad se veseliš, Na dohvat sam ruke, ako to poželiš. Ako trebaš predahnuti Postat ću hrast snažan Na koji možeš se osloniti I sav strah napustiti. Krošnjom zaklonit ću te od tame Da okupaš se u svjetlu nade. – izgubim li list, dva, tri… neću požaliti. Ako trebaš utjehu Postat ću potok nježan Kraj kojeg možeš se opustiti I svaku suzu svoje boli darovati, Dok žubori melodijom bez ikakvog smisla…

Monster

The monster I thought I had escaped Now lurks around my every step One stumble One hitch And it will grab me To never let go again This dread I feel I cannot control Cannot subdue And cannot let go It keeps me in check Keeps me alive Letting me know My thoughts have strayed For the monster is real Very much So very real I still feel its claws around my body And its tongue on my cheek

Cvijetak bijelli

Livada zelena i jedan cvijetak bijeli. Ležim na leđima, podamnom svijet je cijeli. Pogled naprijed pogled je prema gore; oblaka slijed žele kišu da stvore. Zatvaram oči, spreman za teške kapi. Cvijetak onaj opire se samoći, ne boji se ni da padaju slapi. Pokazuje mi kako treba živjeti “Unatoč boli pogled imaj smjel.” Ali oči neću otvarati, radije sklopit ću još jedan spjev.

Ja i(li) ti

U zrcalo gledam, ali ne vidim sebe. Brišem ga, perem, pogledam; još uvijek pokazuje mi tebe. Ja znam da istrčat’ mogu čak i maraton ako poželim. No ti podmećeš mi nogu, zar to te čini veselim? Ne mogu te spriječiti, tvoj zastrašujući stas. Ne znam ti proturiječiti, tvoj podmukli glas. Možda se možemo složiti. Sudbinu dijelimo, zapamti. Možda se možemo udružiti, jer ipak si ti ja, a ja sam ti.

Vagrant

In this gloomy room, loneliness my ideal friend with its seemingly warm embrace. I am trying to hold on to love with a fingerless hand. This pointless struggle must have an end. Lost in my thoughts, a sudden urge rouses me, a feeling I have lost something. I  set out to find it. With no hope for success, I only pretend to be looking. It is but an excuse to stand in this pouring rain that hides my tears while washing me inside. It is in fact a yearning for a place to belong. I do…

Zajedno

Iskvareni ljudi uzdignutih grudi prave se tužni kad vide zločin ružni. U toj tuzi izgubljeni, pravi krivci zamagljeni. Mediji patnju jednih pretvaraju u hranu drugih, Tuga jedina meni vidljiva: krv mora biti prolivena da ujedini dva duha lomljiva. Oni koji zavedeni nisu, um zatvorili su. Pomoći drugima isplati se samo ludima. Istinit sebi dovoljno je biti. Dobro ili loše, isplativo ili ne; odluku nemoj požaliti.

Američki “san”

Odrasli ratuju Dobro zarađuju Dok djeca djecu ubijaju Povod dan lijep Narod očaran, slijep Lice slobode blistavo Naličje prljavo Ova kočija sjajna Naša Zemlja bajna Bundeva očajna Ponoć predaleko stoji Probudite se ljudi moji Zar najtamniji mrak trebate Da novo svjetlo ugledate

Krug

…i ponovno samotni put se prostire Koračam dalje u potrazi za nadom Početak zaboravljen Kad kraj ću naći ne znam Odmarališta okreću znakove Da neželjenog gosta odvrate Usred zaborava, mali paviljon Bez čuvara, nema ni vrata Na klupici osoba bez lica Ime joj je Sudbina Mene čeka, izraza poput smiješka Ta utvara puna topline Jedino biće koje me prepoznaje Ruke otvaram, u zagrljaj je primam Stisak nehotice prejak Ugušena u bljedilo nestaje Bol koja poput igle me probada Vjerni suputnik mi postaje…

Dok pero me služi

Žera sama tinja sve slabije Energija polako nestaje Livada cvjetna Imenom me doziva Malo pomalo, sve glasnije Žamor misli Izbljedjelo lice Već umoran sam Jedva dišem Epilog napisan još nije Taj zadnji stih moć ima Istkati kraj bez pravoga kraja

Kuda idu dobri ljudi

Današnji dan, Nestvaran san. Dobrota i ljubaznost Nisu vrline već slabost. Ja razumjeti ne mogu Da sebičnost je tako snažna. Ljude koji ne traže slogu, Samo korist im je važna Pravih prijatelja sve je manje, Oni očito pogriješili su zvanje. U snagu ljubavi uvjereni, Neizbježno bit će prevareni. Nada za sutra? Kakve gluposti… Leži na umoru, poput bratstva. Ljudi bez ljudskosti, Čahure čovječanstva.

Zaboravljeni Božić

Još jedna godina bliži se kraju, dječak blista u punom svom sjaju. Mama! Tata! Božić dolazi! Djed Božićnjak ide. Eno ga! Sad prolazi! Djed Božićnjak nije stvaran… Najednom Božićem više nije očaran. Kratka rečenica – početak kraja, od nevinosti dječak se odvaja. I nebeske sanjke i bijela brada, laž je to bila, sve do sjevernog grada. Dječak klonuo je duhom, čarolija nestala je s crvenim ruhom. Za rođenje Krista ne zna, ni ne pita, nitko mu nije rekao, niti dao da pročita. Roditelji, vjernici novog doba, Spasitelja zaboraviše u korist Rudolfa, sòba…

Izgubljen, traži se

Zvuk alarma, mȍra počinje. Zrake sunca mrak donose. Sanjam divan dan, živim gorak san. Izvrnuta svijest ili naopaki svijet? Probudite me iz ove stvarnosti. Pomoć tražim uzalud, licemjeri pogledom me osuđuju. Izlaz postoji, lijek bez premca kažu dok prstom pokazuju mi uže. Volja još me nije napustila, sad, štoviše, gori sve jače; predati se neću, ne želim. Sve dok san ne postane stvarnost.

Leptir i ja

Zavidim onom leptiru, životu bez saznānja. Predamnom prostrti su snovi, nedohvatni oblaci; razočarānja. Zavidi li leptir meni, nepreglednim mogućnostima? On život broji u danima; oblake ne vidi, ni ne zamišlja. Svi mi, glumci s istim maskama. Skrovište kulisa, domišljata zamka. Pogledaj, osluhni – tama, muk. Strah od nepoznatog čuva ključ. Ah, da mi je biti taj leptir.

Depresija slobodnog stiha

Uspješan u neuspjehu, zatvoren u postavljenom okviru, u potrazi za stvarnim ”ja”. Ptica bez krila, riba koja se utapa; bez želja, bez snova. Voljeti ne znam, ne znam biti voljen. Moj pogled na život vaš je pogled na smrt. Zatočen u tami koju sunce donosi dan za danom, za danom. Čekam svjetlo ljubavi ili slobodu smrti.