Podzemna reka

Pepeo na koži čupa zrele mirise tvoje, u toploj krvi sa senkama potapa zidove, mrvi boje, kupa se, hoće  da klija, nemo u otrovu treperi, tone, dole tamo dole gmiže, upija me, sniva.   Zenica oka tvoja je stena, uđi, slusaj, dodirni mi rebra, iz dna duša svetli, osećaš, u ovom telu to nije pena, ponesi kap i onda kad me nema, videt ćeš u njoj je podzemna reka.

Sniva

Dišem Sjene u spokoju Oblak otvara mjesec na prozoru Lagano…. Šapćem s cvrčcima Blijedom ognju u kojem gorim Ta zraka Ona ne peče Ona sanja Sanja Prema Tebi plovim Ovo je sidro porinulo sate Krevet nije luka Ruke postaju granje Na njih ne može sletjet ptica Samo tišina U samoći dok klija Jedro raspeto postaje zemlja U znoju bez lišća Da se pučina otvori Vjetra nema Ovaj jastuk je oseka i plima Jutro je Sanja sniva Sanja Sniva

v

Pogledaj gdje zarobljen stojiš, kiša pada, u nedogled se protežu vjetrovi što uz krošnje cijede crne smole, kao sjene i tragove u povorci mrtvog među živima.   Lampion svijetli utopljenim kanjonima, odsjaj na ploči ispod ukrašenih križeva, lanci žrtve lutaju na žili ponornice, plimom iz dubine nedignuta, s tugom je otišla.   Čeka me dok svijetlo izgara noseći pepeo na usta kao tek rođenoj dojenčadi mlijeko za prah.   Žedni smo u jeseni, kad je magla na škrinjama i vijencima budna i siva, kad je vuče nemir dok hoda uz…

VIII

Jesam, pitam se, zakopan u žitu i zemlji, ili lutam cestama i goni me užegla sloboda na uskraćeni život, u kom se pribojava svatko, i gorko cvili, kao java u prikazu panike i straha, jer me poznaje i vuče da probdijem noć kroz zidove, uprskan voskom i krvlju koja vrije i prožima slutnju kroz beskonačnu divljinu u ovim satima sumanosti koji vuku sa sobom prokleti nemir i krepost, kao umorni vali na bjeguncima vjetra što se uvlače u crne rudnike jave i tmine kao vodilje, kad ih nepoznati stvor kroz…

II

Prožet, gledajući čiste i mlade slapove krvi, krik diše i prolama sablast iz tišine, ko’ spomenik osuđen na život, sebe i svoj strah. Mržnja me usrećuje dok pijem svu gorčinu bježeći od sebe nikamo. Grijem ruke na posljednjim gorućim voštanicama po kojima ostavljam tek prstom trag gladan ludila i sumanutosti opijen, moram pobjeći, a sloboda me se odrekla. Negdje u pijesku po kojem nikad kročio nisam, razapeto je jedro sa četiri daske. Leći ću i pustiti krik.

IV

Na maglovitom putu šapuću sluge pogani i ubice jednog lica, sjene u sjeni, izlaze na beskonačno lutanje u ludosti i strahu, tražeći vapaj, nemir i hladno čelo, goni ih i sam vrag bojeći se pogledati kolijevku. Čuvši glas samo gledam pučinu zapečaćenu užasom u očima, suhom maskom istinske bijede i samoće, gmižem i dišem nad kolijevkom kao i nad rakom šireći ruke u nepoznato. Stojim na plavoj gorućoj lomači izgreban i umoran što postojim kao dijete u kolijevci.

Sanja

Slomi krila galeba na nebu i spi Sanja, žarke će samoće uzdići pepeo sa tvojih zjenica. Ne boj se, nećeš ostati sama u ringišpilu sjena i zrcala, loma i izgubljenih zvijezda koje skupljaš u sebi. Početak obzorja i divljine tvog sna. Spi Sanja, vitraž je ispunjen bojama po tvojim mislima utonulim u dodir naših tijela, bojazni i straha, Spi, samo spi Sanja. Gledam te, ležiš i dišeš, milost kojom me oblijevaš, ona isijava kroz tvoje sjene, koje drhte jer se spremaju uliti i proći u tvoj krvotok iz kojeg izvire…

III

Potonuće u pogrebnim vatrama labirinta tračnice, istog vremena, drugog smrtnika. Ostatak nad ostacima, daleko ostavljenog bolesnika prošlosti, uvučenog, izbodenog valovima. U bolničkoj sobi oživljava, rađa se, ne može izdržat samoću u iščekivanju čezne kako bi obukao halju i usnuo lice čuvara golog tijela u svetoj iskopini. Plamen je dotakao zid, otkrivenje ropstvo kuge, kajanje i gušenje golog tijela u vlastitim rukama lešinara. Ne bojeći se umit oči sprema se za novi čin, zna da ga čekam, jer i on je pobjegao čoporu iz labirinta. Ne mogu ga uhvatiti i nositi…

I

Ruzinavo sidro kroz ogledalo leži u školjci bez oklopa, nježno je stišće i pori dok ga prognan val vuče i povlači alge ko’ krpe da ih veže tek pritajene uz obalu i barku. Nebo prolama uzdisanje sumraka, svjež i tmuran suton u krilima jata ptica drhti i nosi vjetar da kida krljušt po obzorju. Spokojan, bolno ulijeva svoju krv u sjenama. Putovanje bez postaje, stranac utopljen u more i sunce, sol na zemlji. Nosim u prsima iznemoglost duha a dišem tminu, obješen sam nad lešinom koja isčezava i hoda. Opet…