Sunce

Blazena su jutra suncem okupana, iz noci neprospavane koracam ka izvoru zivota.. Tamo na istoku sunce se uzdize u svom sjaju, ja ga pratim pogledom, oci ne bole niti peku… Tek mir u srcu sto se zivot napaja svjetloscu… Zaboravi tminu noci, rijeci sto su ranile srce, zaboravi tragove suza sto su sprale sminku, zaboravi strah od samoce, sve izgubljene godine, zaboravi sve sto si vjerovala i sve snove neostvarene.. Zaboravi pred suncem zivota… Ono neka te vodi ka sreci… Vjeruj putevima svjetlosti njegove, to su jedine istine…

Nedostajanje

Dal’ se briše stvarno svaki trag? Tvoji koraci u snijegu? Dal’ kiša spere sve ispisane poruke. sve vapaje duše koja vapi da se vratiš? Dal’ stvarno prestaje sve čim nestane lik tvoj u nekoj sablasnoj noći? Dal’ te stvarno guta mrak? Ostaje li samo bol? Čime se liječi? U meni još poigrava srce kad pomislim vraćaš se… Gledam niz ulicu, i ponekad te stvarno ugledam. Mlad si i nosiš jednu putnu torbu, ideš prema meni žurno, trčim ti u susret… I sretna sam. Samo za tebe znam. Ti si moj…

30 godina

Trideset godina broji ostavljena.. na polju žitnom pod mračnim nebom ona još uvijek stoji… Ništa se ne mijenja, samo vrijeme teče… Njena zlatna kosa i dalje se na vjetru vijori… ona nepomično stoji… i čeka.. da se po nju vrate… da je odvedu.. Ali ništa oko nje živo nije, samo eho samoće odjekuje… Trideset godina evo već broji… zarobljena u jednom proljeću, jednoj zori… Tražeći igru i smijeh, poput Aske naivne na zvjeri naletjela… I trideset godina skamenjena na polju žitnom, pod tamnim nebom ona se od straha ukopala. Niti…

Crni vrag

  U meni diše neki  vrag, mira mi ne da, stvara mi strah. U mojoj glavi pravi zbrku strašnu, u crno mi misli boji, svjetlost ne pušta ni u snu, muči me danju,muči noću… Jedino želim  samoću. Plaši me stalno,plaši me sve, nikako da se otrgnem… Zarobljena duša sve ga pomno sluša.. Ne buni se niti brani, sve iz straha,sve iz straha… Kad nekom pričam, misle da sam luda… A iz svoga uma ja ne znam kako i ne znam kuda….

xxx

Možda je strah posve bezopasan. Kao pas koji laje,a ne ujeda. Možda je  želja veća od svega. Možda ne znaš kako možeš biti sretna. Nema hladnoće što će srce zalediti, ljubav sve može pobijediti. I sve boli odagnati. S poljupcem u čelo pođi spavati, sanjati…

Sestrice

Sestrice kosu ti vjetar zamrsio, suza ti u oku dok stojiš na peronu broj 13, čekaš njegove korake. Stalni ispraćaj,tvoj strah i noćna mora. Preživjeti ćeš poslije bitke što srce bije. Ljubav,izlizana posteljina, sto hiljada prevara i jedna riječ:”oprosti..” S njegovih usana sveta riječ, šapat na tvoje uho, još jedna laž,grizeš usne, mrvi srce.. Što ti treba?Što mi treba? Sestrice malena,baš si se izgubila na putu.. Dva kofera i sto puteva.. Nijedan kući ne vodi. Bijeli dah hladnoće,zamućen pogled suzama. Čekaš.. Prosjak moli novac,pogled sažaljenja.. Ne vadiš ruke iz džepova.…

xxxx

Ima te u mislima. Dati ću sebi to pravo da te zadržim i da te ne spominjem nikome. Nijedno objašnjenje. Znaš kako ti se zgadi sve kad moraš da objašnjavaš.. Ne možeš ljubav. Prosta budala želi da zna sve odgovore.. Ne i ne na ljubav!  

Neka nova ide…

Meni se čini život je do pola.. I noć punog mjeseca, bez sna. Sve je negdje između. Meni se dijeli. Ništa do kraja.Ništa do dna. Jedino to što boli. Neće se oganj ugasiti. To će mi ostati, neće uzeti sebi pola. Ni mrvu moga bola. Nemam kome da ispričam moje lude snove. Nešto me tjera da ti cigaru zapalim, pa da ti s usana dim udahnem.. Pa da te s osmjehom jednom zagrizem kao jabuku,crvenu i karmin da ostavim.. Neka me luna vodi.. Sve mislim luda sam. ne da mi…

Zbog tebe…

Na kojim sam sve stanicama uzaludno čekala vozove… nikada nijedan nije prošao… kuda sam sve ostavljala svoje kofere,na prašnjavim pločnicima sakupljala snagu da opet ustanem jer imam zbog čega…zbog koga… on čeka…negdje… U kamen sam se zazidala da budem ista… nepromjenjena… zbog njega vječno mlada… kuda sam to sve prolazila,kojim krivim putevima hodila? Na kojoj stanici je on čekao svoj voz,u kom pravcu? Na kojem peronu sreće? Koje su sve na tvom ramenu dočekale svitanja? Koje su uzvraćale na tvoje vrele poljupce? dok sam te čekala… dok sam te sanjala……

Pozdrav …

Kada bi mogao vratiti dan, jedan dan života tvog? Koji bi bio taj dan? Znaš li ? Možda bi taj dan pjevao? Trčao? Budan sanjao? A možda se nikada ne bi vratio… Ko zna je li istina da se gore spava na krilima anđela, ako nas lažu,nije fer… Negdje se mora biti sretan… Negdje se mora biti slobodan. Negdje te neko mora voljeti…  

Ti …

Što je to kad te bije? Kad te vuče,kad te tjera da budeš loš,da budeš zao, to nešto što ti zoveš svoje “ja”. Tako si tada dalek i stran, dok bijes svoj nogom šutiraš.. Što je to u tebi tako strašno što ti zoveš:”takav sam ja,lako planem,brzo se iznerviram.” Meni si tada posve neko drugi, neko ko se ne može nazvati mojim. Što to srce srcu vuče, znam te,prema meni nježnost svijeta saspeš tako prosto. A kad te asfalt povuče sebi ti si neki drugi čovjek. Jesi li čovjek ili…

Izgubljenost

Svoje pjesme sam pisala trijezna. Potpuno svjesna. Bilo je teško. Jednako teško kao “biti”, Biti sve te godine. Bivati tu među tim licima. Djevojčice,djevojko,ženo. Zar zaboravljaš koliko imaš godina? Nekoliko sam ih izgubila,priznajem. Nekoliko ih se ne sjećam. Vratim se ponekad. Sjedim na drvenim stepenicama. U poderanim jeans hlačama. Nema više mame. Reci joj zbogom. Pozdravi je bez plača. Budi velika i budi jaka. Tad smo se prvi put rastale. Bila sam trijezna. Bila sam dijete.Morala sam. Imala sam lutkicu koju sam čuvala. I jednu čestitku. Jedan telefonski razgovor. Bila…

Život

Odakle ćeš se napiti? S kojeg izvora kada je sve presušilo? U pustinji samo fatamorgana. Usniješ kako pišeš pa se probudiš, a papir bijel. Ruka neće da se pomakne. Prokletstvo. Praznina. Praznina je prokletstvo onih što mole za život. Ležiš na njoj kao bolesnik na bolesničkoj postelji i pokušavaš pronaći tračak nade,bilo šta za šta bi se mogao uhvatiti.. Hoće li mi dati još jednu šansu? Život. Koliko je nepravedan sudija taj život. Presudi rano onima koji ga silno vole i žele. A ostavlja one kojima je svejedno.    

U tvom oku..

Vidjela sam se u tvom oku, izobličenog lica i velikog nosa. Ti mi kažeš kako sam prelijepa. I ja se grohotom nasmijem jer sebi u tvom oku ličim na lika iz crtanog filma. Pa se onda još više smijem… a ti me zbunjeno gledaš… pa dobaciš: “ali…šteta što si luda..” “velika je šteta..” kažem  ja..

Zašto nisam?

Zašto nisam tako divna djevojka? Zašto nisam kao ona,kao svaka druga? Zašto nisam kao ona što prelazi ulicu, ima lijepe noge vitke,dugu plavu kosu i sve na njoj je ispeglano…I mašnica u kosi. Tako je slatka i nježna.Sigurno svira neki instrument… Možda klavir..Možda violinu. Ima nekih 18 godina…možda 19. I dečko je čeka s druge strane ulice… I sve je kod nje sređeno . Završiti će fakultet i imati će koncerte. I udati će se u bijelom… Zašto nisam jedna od njih? Zašto me nosi strast?Zašto me nosi život? Zašto…

Blues night…

Let me see your eyes in my beer.. Oh yeah,there is blues tonight in my room… some music reminds me,honey,that is blues… Drinking my beer while I’m thinking of you.. Can you understand me on my very bad english? Yes I love you even in English… I love you in every language on this f*** world… And I dont know any language more… That is because of my beer…my beer without you. My beer has your brown eyes staring  at me: “hey babe,why are you drunk? It is because of…

Ja ne pišem više…

Ja ne pišem više,mogu se zakleti u život! Ni jednu riječ,a tek stih! O čemu bih? Moje su riječi izgubile put. I moje sve smisao gubi. Kao voda do grla. Bože pomozi,ja se davim u svojoj nemoći. Nema te.Nigdje te nema.Ni u snove nećeš. Kako si samo postao ohol. Ne želiš mi dati ni mrvu da mogu noću ne spavati zbog tebe. Da mogu misliti i sanjariti,kako bi divno bili kraj tebe se probuditi. Ali ti mi ne daš. Ne želiš. Kao da me nema.Kao da me nikad nije ni…

Mala noćna ispovjed

Kad imaš dvanaest il’ trinaest i sanjaš život, sva su pravila nepotrebna i sve se čini posve lako. Kad imaš šesnaest il’ sedamnaest misliš mogu osvojiti svijet i samo se mene čeka. Kad imaš dvadeset misliš da si mnogo pametniji od onih što imaju sedamnaest,šesnaest i trinaest i dvanaest… Kad imaš dvadeset i pet počinješ da pričaš o tome kako si još jučer imao dvadeset. Kad imaš dvadeset i osam svjestan si da si posve blizu trideset. I da je sve isto kao prije deset godina osim što znaš da…

Kao da je…

Oči su mi gladne nekog ljeta , pijeska pod prstima i sunca na zalasku. Oči su mi vlažne tek iz mora izronjene,na usnama kapljice slane, ne plačem nikako,ne,ne plačem.. Smijem se samoj sebi što sam tako kao dijete.. Morske zvijezde i školjke i so i radost života,eto ga,eto tu pred očima… u mislima. I opet smijeh na usnama dok kapljicu slane vode gutam… kapljicu iz oka vlažnog kao da sam tek iz mora izronila. Nosim ti miris ljeta i tijelo puno soli, a ti me do jutra voli…i voli…  …

xxxx

Uvukla se u moje misli, i ne napušta me… traži me da je otkrijem, da je dokučim… Ne prihvata nijedno “NE!” Jača je od svega, ratnik koji se uzalud bori jer zna da će ga ona na kraju pobijediti jer život te izda kad tad. Taj sam isti ratnik. Jedino bih s njome u boj! Sa smrti.Samo nas dv’je. Da mi otkrije tajnu života. Jedino je ona zna.

xxxx

Samoća me ubijala dok sam glumila snagu, kroz maglu vidjela sam sve godine svoje… ništa nisam bolja. Možda malo gora. Možda jer ne znam.Ruke mi ne miluje niko. Da dođeš možda bi mi srce zadrhtalo,možda i tijelo… Ali ja ne znam sebe samu prepoznati. Kako ću kad dodir svoj ne poznajem? Kako se duša odvikne od ljudi?Kako se duša zamrzne? Kao da umre. Što godine više prolaze,ona samo više bježi. K’o srna preplašena,skrovište traži. Boji se ljudi.Boji se ljubavi. A onda noću sama u svojoj samoći na glas jeca i…

I za 10 i za 100

Nedostaješ mi ti onaj stari ti.. Hoćeš li me voljeti ovako i za godina 10? “I za 100…” Nježni poljubac u čelo. zaspati, lijepo, ušuškano kao dijete… Bez strepnje.   Nedostaje mi najviše to,baš to  za 10 i za 100.

O jednom snu

Usnula sam staricu sijedu što uz prozor svoj u dvorište života gleda, na licu joj bore ispisale svu bol svojih godina, a oči vlažne sjetom dišu… kao da ništa ‘sem očiju više živo nije… A oči…oči sjaje kao u djevojčice male.. Godine su lažne. U tvojoj duši živi pjesma ljubavi, najljepša ljubavna pjesma, neko je pjeva tebi,tvoje srce još samo tu pjesmu čuje… Drhtave usne pjevuše… pjesmu srca i duše… najljepšu ljubavnu pjesmu… u ova vremena teška… ti pjevaš bako,djevojčice..

Od sjećanja još samo to…

Imam pjesme, u ladici ih čuvam. Još je samo to ostalo. Ponekad čujem na radiju, pokoju u prolazu,staru poznatu… U zimu,Rade i njegova “već sam ti pričao to.” Pa nešto me,znaš… Opet ne znam da objasnim. Ali tebi to nije bilo potrebno. Samo pogled da nam se sretne. Ti bi znao… dal’ šutim večeras. Il’ mi se priča. Dal me muči strah od nepoznatog, Dal sam nesigurna… Il’ su samo oni moji dani u mjesecu… Izbjegni me… Sakrij se i pusti da se ljutim… Osmjeh mi se na lice vrati…