SUZAN

Suzan, Prošlo je mnogo vremena. U sjećanju si ostala ista, Djevojčica blagog osmijeha.   Suzan, Ko da je juče bio taj dan, Na jednom su mjestu ostali mnogi. Tvoj život na zid je uklesan.   Suzan, Često korak ubrzam No,  krajem oka ugledam, Prvo u nizu je tvoje ime. I sjećam se. I razmišljam.   Suzan, Zauvijek zatvorena, Prokleta Kapija tuzlanska.

BILJEŽNICA ŽIVOTA

Od korice prve sve je bijelo bilo. Niti jedan stih, niti jedno slovo.   Vremenom sam piso, šarao i snivo, Punio se život sa crteža mnogo.   Ponekad bi samo okrenuo stranu, Bježo bi u snove, kada god bi mogo.   Radosti je mnogo, Bilo  je i tuga, Evo već mi stiže I korica druga.

OČI BOJE KESTENA

Jedina, Tako je malo vremena. Ja večeras budan sam, Za sutra, to ne znam.   Jedina, Tako je malo vremena, Ti spavaš, ja te promatram. Sretan sam, jer tebe znam.   Jedina, Ne želim zaspati sad. Sutra, kada se probudiš, Hoću li sa tobom i ja.   Jedina, Nije me „zaspati“ strah, Samo, onako, razmišljam, Hoću li,  još jednom vidjeti sjaj, U očima boje kestena.

SUZA

Na rubu mog oka zastala je suza. Niti da se vrati, niti da poteče. Tako bih je rado pustio da ide, No, ona je vječna, Boli me i peče. Kao da je smola, zalijepljena stoji. Nit hoće unutra, niti kreće vani, To granica je bola! Stisnuti su zubi, Zažmurim još jače, „Kani suzo!! Suzo kani, il nestani!!“

BIĆU TU

I kad me ne bude, ja biću tu. Moja „silna“ djela reći će za mene. Iz dana u dan kvaseći moj grob, O meni će pričat suze drage žene.   I kad me ne bude, ja biću tu. Prijatelji moji o meni će reći. Dadoh im više, neg što sebi uze, Stihovi o nama ko rijeke će teći.   I kad me ne bude, ja biću tu. Pričat će o meni neprijatelji moji. Hranit će ih tuga meni dragih ljudi, Svaka moja greška po sto put se broji!   I…

RANA JESEN

Srce me vuče na prozor sobe Rana je jesen ponovo tu. Umire ljeto dok lagano zove Taj dio mene što je na dnu.   U misli se vrati jedna stara slika, Predivni dani bezbrižnog djetinstva. Livade velike i šume prostrane, Tek, onako, malo obojene Rukom „najvećeg umjetnika“   Zasuzi mi oko, srce mi zadrhti. U mislima čeznem, dok mi duša pati. Ta prekrasna prošlost više ne postoji, Rana mi je jesen na trenutak vrati.   A kada hoću da okrenem glavu, Prekrasnoj ljepoti da učinim kraj, Rana jesen kao da…

NEDOSTAJEŠ

Nedostaješ mi… Hodam polupraznih baterija, Svaki korak napravim do pola i zastanem. Nemam snage da krenem dalje. Nedostaješ mi… One iskrice iz tvojih očiju, Da ih upijem. Tvoje ljepljive usne Da me rastresu,da napuni se srce, da probudim se i krenem dalje. Nedostaješ mi… Sa čežnjom zagledan u daljinu Lagano se gasim. Satima stojim razmišljam o tebi i meni, Razmišljam o nama, O tome što smo bili, a gle što smo sada.

(NE)PRIJATELJU

Stojim u uglu obasut udarcima, Raskrvavljenog srca, visim o konopcima. Poslednja runda , snaga mi nestaje. Udarci se nižu, bol ne prestaje.   Kad pomislim da je borbi kraj, Napad bude jači, sve jače me bije. Sekund mi je minut, a minut je sat (NE)PRIJATELJ se sladi,  zvono miruje.   Stojim u uglu obasut udarcima, Raskrvavljenog srca, visim o konopcima. Više nemam snage, al inata imam, Ostaću na nogama! Ostaću na nogama!  

MISLI

Misli su moje duboki bunar, Huče silinom, ko snažni slap. Vani ih vučem  u  šupljoj kofi, Do vrha ostane, tek neka kap.   Kada bih mogo, tom silinom reći Sve što srce želi, sve što je na umu. No, nisam ja rijeka, bunar sam duboki Svoju hladnu vodu, skrivam u svom dnu.  

MINUT POSLIJE PONOĆI

Minut poslije ponoći Dok mirno spavam, I sklopljene su oči, Nježno me poljubi.   Usne medne svoje, Prisloni na moje. Tiho me probudi, Minut poslije ponoći.   Kroz san postadoh svjestan, Tako je lijep ovaj novi dan. Bio bi tmuran, Sad je srećom obasjan.   Sinoć sam sretan, snivao u noći Prvi minut poslije ponoći

DUGA BESANA NOĆ

Ova noć je duga, mračno je i hladno. Kreno bi u snove, ali neznam kuda. Gusta mi je tama zagrlila oko, Mukla tišina prisutna je svuda.   Rado bi da mogu, pričao sa Bogom. Okova mi usne  gorka tmina gusta, O, mili moj Bože obraduj me snom. Nek zaćute misli, kao što su usta.

UKRADENA MLADOST

Bolnom tišinom o mladosti pričam, Teški su preteški, okovi prošlosti. Jedino s tugom o mladosti pjevam, Jauci, suze, plač i rovovi.   Bolnim ćutanjem o mladosti pričam, Živim svoje snove bez sna. Prošlost  ko avet, ka sebi me vuče, Ogromna crna rupa bez dna.

DRVO

Rasute grane na četiri strane Sa dva do tri lista, ni više ni manje. Izdaleka vidiš da prekrasno je zdanje, Kada si mu blizu spoznaš jadno stanje   Proljeće mu rodi raskoš i bogatstvo Uz kupanja jutrom u suncu i rosi Zapjeva nam često u vjetru zanesen. Rasula je carstvo sad kraljica jesen, Kako tužna slika-Gle bogataš prosi!   U proljeće pjeva, raskošno i živo, U jesen je samo, tužno malo drvo. Vjetar tiho cvili o njegovoj zgodi, On proljeće čeka, čeka da se rodi!  

STO O LJUBAVI

Evo sto o ljubavi, na stolu ispred tebe Ljubavi moja. Sjedni, uživaj, raduj se, budi sretna, Neka se nahrani duša tvoja. Mene nahrani mrvicama Sa stola sreće svoje. Kada si radosna i nježno se smiješiš Tada sretni smo u dvoje. Evo sto o ljubavi, na stolu ispred tebe Moja jedina. Neizmjerno mi je život gorčine dao, Ti si mi slatka milina. Niko od mene sretniji nije, Kada iz tvog oka izmamim sjaj. Malo je stotinu pjesama o tebi, Knjiga o tebi nema kraj.

STARAC

Poslednji pogled u ogledalo, Ugasle su oči, sjaja je nestalo. Bora na bori, ko na hrasta kori. Srce tiho jeca, sve manje se bori. Poslednji pogled  u ogledalo, Vremena tek toliko ostalo. Hiljade pitanja, odgovora nema. O, zar je život, samo tako malo!

POROD

Rađa se zora, Vrijeme je , već mora. Tamo negdje iznad tih gora, rađa se sunce… Budi se srce! Osjećaj jak! Dan je , već vidim znak… Svjetlo po ko zna koji put, Proguta mrak!

LJUBIČICA

Na proplanku ispod šume Rađaju se ljubičice. Već u rano jutro rosom, Umivaju svoje lice. Rodila ih šuma nije Da ih čovjek kosom kosi. Jer sretne su samo tada, Kad ih tvoja ruka nosi. De uberi samo jednu, Bit će ukras tvome liku. A ona će sretna tada, Ispuniti svoju svrhu.

UMIRE SUNCE

Umire sunce u raskošu boja Zadrhta srce, sva duša moja. Roje se pogledi, nema im broja, Umire sunce, ko ljubav moja. Kad umire sunce, sve je ko u snu. Ja pogledam često na sliku tu… Ćutim, dok suza u oko mi navire Sunce je naj ljepše kada umire!

PJESMA NADE

Protkan je bolom svaki moj dan, Tako bih rado izbrisao javu. U jednom trenutku poželim u san, A onda stanem, ka nebu dignem glavu. Tada uspijem, barem na trenutak, Da vidim taj svijet iz očiju drugih. Vinem se visoko, nebu pod oblake, Pođem u nježni zagrljaj dugi. Onda me pomiluje crveno sunce, Osjetim sve nježnosti neba, Od silnih boja zadrhti mi srce. Tad znam da je živjeti lijepo, Tada znam, da živjeti treba!

RIJEČ

Malo je jedna riječ. Jedna riječ je malo. Niti da riječ na riječ slažem, ne, ni tada ne bih mogao da kažem, ovo što je u srcu stalo. A puno je toga što želim ti reći, I kao da mora u jednu riječ stati, Ja tražim, tražim…i ne mogu prestati. Riječ „VOLIM“ tako je malo. Bojim se da ne umanjim ovo u meni, jer veliko je, i ne znam čime se mjeri. I zato ljubavi, ako ponekad zaćutim, Ne zamjeri mi. Samo me pusti malo. Ja tražim…tražim „JEDNU RIJEČ“ u…

NJENE OČI

O kako su zvijezde daleko, Gle, ko biseri stoje nasuprot tami. I ko nebi poželio prijeko, O kako, kako, ljepota mami. Hvala ti Bože, za njene oči! Ko zvijezde nebeske one mi sjaje. Kada se oblaci navuku u noći, Taj sjaj me grije i neprestano traje.

SAMOĆA

Kad sunce obuče crvenu boju, sumrak mi prve trenutke daruje. Tiho se privuče u blizinu moju, I mojim carstvom lagano caruje. I uvijek mi pruži priliku pravu, Samo ka suncu okrenem glavu, Uz jedan uzdah, u jednom trenu, Plovim daleko! Napuštam javu!

SUMNJA

Ima boli koje budu Pa nestanu u daljini. Ima onih, kao vječnih, što ostaju u nutrini. Ali jača od svih boli, Ni jedna joj ravna nije, Jest kad srce sumnju sije: „Dal me voli il ne voli…“

POGLED

Gledam te… Moj pogled nestaje u tvome oku. Trebam te, i to ne prestaje. Ti si svjetlo u mome mraku. Borim se… Snagu mi daju tvoje oči. Ja znam, da volim te. Ti si mjesec u mojoj noći. Gledam te… Ne skreći svoj pogled, Molim te, svoje oko ne sklopi. Pusti, neka u nedogled Moje oko u tvome se topi.