Nismo više isti

Probudila sam se prije tebe. Sobom se još osjećaju mirisi prethodne noći. Gledam kroz prozor u daljinu jer ne želim da mi pogled skrene prema tebi, još uvijek usnulom koji tako spokojno spava kao da nema ni trunčice grižnje savjesti. Bojim se pogledati te, jer kad te pogledam ,ne mogu  da se ne vratim na početak, kada su nam godine bile obojane prekrasnim i živim bojama bezbrižnosti, kada sam vjerovala u beskonačnost tisuće i tisuće sutra koja su mi se tako primamljivo smješila. Još se sjećam početka koji je obećavao, mojeg…

POLUDI SRCE MOJE

Ja znam da negdje postojiš, dušu i srce da mi osvojiš. Polako se topim kao led, a usne mi postaju slatke kao med. Tijelo mi se opušta polako, u mislima mi je tako slatko. Od ljepote velike te bojim da ne izgubim se. Jer kad izgubim kontrolu, mogla bih ti i dati dušu svoju. Kažeš mi: Ajde Mija, opusti se, strasti i dodirima mojim prepusti se! I imaš pravo, jer život je jedan patnje i tuge nitko nije vrijedan. Zato,  poludi srce moje uzmi od života sve što dobro je!

Za nju….

Spojile nas naše životne priče, različite, a na neki način opet slične.  Negdje sam pročitala da anđeli postoje, ali pošto svi nemju krila, ponekad ih zovemo prijateljima. A draga, Ti si jedna od njih. Hvala Ti za sve što si učinila za mene, što mi uljepšaš svaki moj dan, što si tako dobra prema meni. Bez obzira na daljinu ja osjećam da si mi blizu. Kad pričam s Tobom nitko i ništa mi ne može skinuti osmijeh s lica. Kako i sam znaš reći: ” Nas dvije skupa… ma ne…

Tako lako

Kako je lako izgubiti sve, u jednom danu, u jednom satu. Kako je lako ostati bez sna u jednom trenu, u jednom dahu. Kad me ljubav pozvala nisam pošla za njom. Mislila sam da me njen glas može prožeti samo zlom. Istina, mnogo svojih boli sama sam odabrala. Bilo bi bolje da sam sama sebi lagala.  A bila sam tako sigurna u tebe, u sebe….Kako je lako  upropastiti sve.  Kako lako neke stvari koje izgledaju kao vječne tako lako skliznu niz prste, kao pijesak,  i odu da više nikad se…

Razmišljanja…

Kao po šavovima pucam polako. Skupljam srce po podu kao komadiće razbijenog stakla.  Zbrajam uspomene i padove svoga života. Razmišljam da li jeftino pokloniti te ostatke od nekad tako vrijedne stvari što se zove srce, nekom neznancu koji zna i razumije kako je kad gubiš i kada se raspadaš? Razmišljam da li da otvorim dušu svoju na neviđeno, pa što bude da bude. Pitam se da li se smije ono što se ne smije. Da li se smije ulaziti u tuđe misli, kad nitko ne ulazi u moje? Svim silama…