I reče on…

I reče… još prve noći kada se sretoše, kako on ne piše pjesme. Pretežito… to samo rade žene. One su osjećajne, sanjalice… slabašne il’ plačljivice… Ne priliči muškom rodu da stihove neke piše, Mislim… pa muško je… -zar objašnjenje treba više? I reče on… a zalud sve jer ne znade… da ona nikada ljude ne sluša… i nikada riječi ne čuje… – ona voli… da osluškuje, sve daljine… što su riječi skrile.

JA SAM S A NJ A R

Imao sam sinoć strašan san, usred bijela dana gurnuše me nevidljive mračne sile u šareni tramvaj. A slutim kako ptice pjevaju… Zalud… brzo mi utihnu, naš tramvaj juri, juri… nestaje u tminama podzemnog tunela. Metež ljudi oko mene: Očajne udovice raspuštenice… i smežurane usjedilice. Krvave oči… Svuda… kao pihtijasti jastuci veliki podočnjaci… Svi ćute… i ćute… kao aveti nešto slute… U bijelim haljinama sjede do njih, Ostavljene il’ zalutale djevojčice, bedasti dječaci… nafiksani prostaci… Svi ćute… i ćute… kao aveti nešto slute… A slutim kako ptice pjevaju… Zalud… brzo mi…

Čokolada

Sretoše se u tuđini stasit mlađan momak, i pričljiva mala djeva. Ne nađoše se ni u jednom svjetskom jeziku, pa ona odmahnu rukom i predloži mudro njemu: ” ‘Ajmo pričat na francuskom najbolji je, nekako… jer njeg’ baš pravo, al’ baš… pravo, ni jedno ne znamo.” I tako čila priča jurnu na nepoznatom jeziku, a nebo popalilo sve sijalice treptave i vesele smijalice Pita’ on nju, ‘sred aška, ”Ah Fato…, ima l’ se ovdje kupit ona čokolada Milka?” ”Nema ovdje Ante  toga… viđe l’ da je ovdje samo skupa roba.”…

Jenny

Taman odlučio da te zaboravim, da ti ime u kontakt listi sahranim… A ti… šta mi ovo sada uradi? Sred hladne kiše… što neosjećajna hoće svaki cvijet što na te sjeća da izbriše… Ti… neuništiva, pojaviš se slatko… sred’ preuranjene zime, na hotmail konju bijelome, i popalis zvijezde sred dana da zasvijetle ‘sred kiše… Pružiš mi buketić cvjetića u kojem se skrila kao i ti medena notuljica, i brže srce kucat stalo jer crvenim slovima pisalo… da si me blokirala moje zlato milo. Taman odlucio… da te zaboravim, da ti…

Veza

Ima neka veza… između nas dvoje, što me tebi vuče… nevidljiva nit što srce iz ležaljke od mira prene iak’ oči vide da daleko… predaleko si maco od mene. Ima neka veza… kada sklopim oči. U trepavice se smotala pa mi stalno titra… svjetluca, žmirka… svuda… baš me svuda nevaljala stiska. Ima neka veza… bez boje… veličine… pa se lagano smješta sad u oči sad na usne… pa niže… bliže… -svuda nevaljala umije da stiže.

Sličnost

”Ima nešto kod tebe što podsjeća… na samu mene”, reče mu ona, pa se sama sebi kikotom nasmija. On je visok… skoro dva metra a ona srednja rasa, čini se, da je tek do ramena mu narasla. On je muzičar, nadaren… a ona samo osluškuje…, ne umije ni da svira ni da pjeva… -zapjeva samo tiho… nekad ispod tuša, da niko škripu glasnica njenih ne sluša. Nigdje se ne vidi veza… i kak’ sad da sama sebi objasni šta je vidjela na njemu, pa je toliko na nju podsjeti? On…

Kuda sam žurio?

Kuda sam žurio ? Ostalo mi sjećanje jedno, na dane i noći… sve one svijetle ulice, hodnike, i prostorije ovog sada mračnog života. Nikog sem sebe nisam vidio. Mnogo… se vidjeti trebalo. Tim istim ulicama… hodnicima, prostorijama… koračali su ljudi, kao i ja, uvijek isti… od mesa i krvi. Krile su njihove oči sve što moje tek vide. Tek sada. Osjećam čak i mirise od straha, tuge… radosti i strepnje… koji ostaše tamo daleko… sapleteni i učahureni u prostranstvu mojih misli što lebde i bježe da se smire. One bježe……