vrijeme

dogodi se u trenu covjek covjeku okrene glavu bez rijeci samo pogledi i ljutnja tiha rijeka osjecaja a ni traga glasu udaljenost sve veca ispraznost sve dublja padamo u ponor nestajemo vise ne postojimo a kotac vremena i dalje se okrece donosi neke nove ljude radjaju se nova prijateljstva,ljubavi… i misli koje nas razdiru

oni koji cekaju

usamljeni u svemiru golih dusa cekamo trenutak da nijeme usne izuste glas da razbiju tisinu ruke tople da  zagrle osjecaje koje nosimo misli nase da se spoje cekamo budni da nam ne promakne priznanje koje znaci smisao cekamo izlazak sunca dodir jutarnjih zraka cekamo istinu da nam padne na glavu udarac boli da nas osvijesti glas progovori vise nema tisine i razuma prolaznost ostaje i mi smo opet dio nje

majka

blage ruke moje majke njeznim dodirom brisu svaku moju suzu njezine rijeci utjehu mu pruzaju svaki dan djetinjstva moga ucinila je sretnim i punim ljubavi do neba pogled njen pratit ce me kroz vjecnost i pozivati na pravi put kao sto su mjesecu potrebne zvijezde tako je meni potrebna njena ljubav da mogu sigurno koracati stazama zivota

stvarnost

bezbroj koraka u tisini put ka svitanju popolocen istrosenim razumom ljudska tijela bez zelja drijemaju u vlastitim strahovima skriveni u krosnjama savjesti mirisem zoru i lazi nasih usana pitam se postoji li nesto iza ustrajnost sna dolazi li tada neko novo videnje ili postoji samo jedna posudjena stvarnost

zasto ona

zvijezde su te veceras ukrale i njoj darivale mjesec obasjava njeno lice u tvome narucju moje usne te zovu cujes li njene ruke ukrale su njeznost i tvoj pogled podaren je njoj njeno ime melodija tvome uhu zasto zasto ona,a ne ja