Sa sprovoda…

Zaista, mnoge smo voljeli na ovom svijetu, mnoge male bespotrebne utvare, gubili se veliki u tišini, i živjeli…samo za sjetu… nešto pri ljetu…vrijeme je za poći, smijalo se sunce, a zapravo mjesec je, zašto nisam prije upoznao tu ženu, noć polako kasni, a ona spavati će… spavati poći…

Noć za sjećanje…

koliko puta pada noć, u snu, na onoj livadi, gdje smo čedni bili sami, nekim blagim vjetrom nošeni… nekim blagim vjetrom hlađeni, u jeseni, na obali snova, na onoj tihoj i beskrajnoj pučini, kada smo gledali kako pada noć… kojoj smo se divili… (volim te Majo…)

Noć

daleko si, jesi… a noć ima neku bolesnu čar, da odleti… i priušti srcu nešto posebno, jedno vrijeme, kad smo bili zajedno, nešto sjetno tvoje svileno, bol… bol voljena čovjeka, od voljene žene, ali predaleko, da bi boljelo… daleko si, jesi… a noć ima neku bolesnu čar, da me podsjeti…

ostavljeni…

kraj livade dva potoka, jedan tebi, jedan meni… odavno već nisam tako, volio, pa da stremim… u dubinu, u samoću, kako tebi, tako meni, i moja je duša prazna, noćas sami, ostavljeni…

tužan sam…

po ko zna koji put, gledam krovove, u našoj ulici, punoj sjećanja, i samo ono, što iz srca dolazi, kaže da tužan sam, i da neće proći… da neće proći, iako ko zna koji put, u one naše, krovove gledam, po ko zna koji put, u našoj ulici, u zori rosa počinje, počinje bezdan… tužan sam…

Mir…

vjetar sam i gerber sa groblja, ona mirna posthumna tišina, ja sam tiha posljednja pjesma, i vrijeme, što zaboravljeno luta… pokraj puta ostavljeni kesten, siva magla ispod žuta svjetla, onkraj sela zaboravljena česma, i ona pravedna, nesuđena ljubav… ja sam kiša sjeverna i jesen, zadnja stanica kada prođe duga, onaj ostavljeni polutruli kesten, i ona umrla, ali prežaljena tuga… ja sam mir

Shadei…(sjeni bogova)

U daljini povijani borovi, vjetar koji puše ispod teme, vura što će doći to iziskuje, tempo pasato…prošlo vrijeme… davnih onih briga i oskoruša, iz davnina, djetinjstva breme, odavno je rečeno da postoji, i da raste, da ostane sjeme…

Za tebe…

Tebi ja pišem voljena moja, tebi o noćas mjesečeva luno, velike bih riječi zapisati znao, kad bih rukom smrtnom, dotako se tebe… za tebe pišem i molim u ponoć, za tebe noćas se odričem zore, i tek u vječnosti otvorim oči, za tvoju ljubav čistu kao more… dao bih sve…

dalekoj ženi…

što mi vrijedi da sam zemlja, kad si sunce ti visoko, da sam ptica koja leti, kad si more ti duboko… da sam zijezda koja svjetli, ili čovjek koji voli, kad sam samo mali čovjek, mali čovjek…koga boli… što mi vrijedi da sam netko, kad i dalje si daleko, kad si sunce previsoko, zapelo za moje oko…

zvijezdi…

ti ne dozvoli da proplače nebo, što zvijezda je pala duboko u noć, dovoljno dugo mi ona je sjala, noćas za sreću je morala poć… ona je sada dovoljno blizu, da mi ostvari i najdalji san, ukaže sreći na moju samoću, i pošalje nekog, da ne budem sam… (1996)

Kada…

sjedim, pišem ti sa groba, ali nisam mrtav sada, tu sam stao da odmorim, umrla je samo nada… ovu pjesmu bez početka, smisla, strasti i svršetka, ove riječi bez milosti, riječi bez ljubavi, bez nas… sjedim, pišem ti sa groba, ali nisam mrtav sada, tu sam stao da razmislim, dali ću ti reći kada…

Na uzmaku…

pamti li dan prošlu večer, i čovjek dali pamti svoju smrt, taj dan kad je umro a noć, je bila na uzmaku… pamti li stablo zadnje proljeće, i pupoljke, kao sjene proljetnog sunca, zadnji dan prije jeseni kad noć, je bila na uzmaku… dan kad je sve mirisalo na kraj, pamti li svijet svoj izgubljeni sjaj, i jata ptica što su odnjele čar, jedne noći prazne kao ljubavi… što je bila na uzmaku…

Bezdan

Kako tiho si uz odsjaj rijeke, razvila krila čedna kao ptica, i nogom teškom si tiho otišla, uz odsjaj rijeke po posljednji puta… Samo duše usnulih ratnika, će znati kamo si krišom odletjela, na čednim krilima umornih putnika, uz žubor rijeke koja sjaji, ali ponire… u bezdan… in memoriam: Jadranka Đ. 28.12.2001