Figura i lik Anđela

Obala… Duga i tmurna, pijesak hladan, a obzor nijem I figura sjetna… No nit’ slutit nije mogla Da šapat vjetra i pjesma valova poruku nose, Da svjetlost sja tamo gdje prije nit’ vidjet mog’o nije. Ta poruka bijaše njen tih glas, mekan i nježan, Pjesmom izazovnom valovima bujnim nošen Te laganom pjenom poput pera lebdećeg, Trncima kratkim mu tijelom poruku preniješe. Siva noć sad izlazećim suncem počinje polagano gorjeti, A iz mora modrog strastveno izlazi lik anđela, Omotana u prozirnu svilu s vijencem na glavi, Ubrzo vraća boju i radost…

Spomen

Još kao da je jučer povjetarac lišće nosio, Još kao da su jučer uspomene zbiljom bile, Na putu trnjem prožetim naš duh je izgorio. Vidim te još i danas, slično k’o i nekoć prije, Dok po suhoj zemlji tmurno hodam I gorila je svjetlost Tvoja punim sjajem. I gorila je i lila svijetlost žarko žutu, Kroz mračne hodnike i dvore Ti si uvijek bio s nama na putu. Uz Tebe o prolaznosti nit slutio nisam, Svaki trenutak na pregršt zlata vrijedan, U srcu urezan će ostati vječan. Dok slutio nisam……

Tragom sunca

Nekoć… U ranu zoru znao bih se probuditi od ljubavi, mislima satkanim od topline i miris njene kose… Da, odmah tu pokraj mene u ranu zoru. Beskraj jednog sata prelijevala bi se u vječnost jednog dana, a svaki dah i njene oči, te nepomične oči, podsjetili bi me da smo ispod zvjezdanog neba samo mi, a da je vrijeme odavno prestalo postojati. Nekoć… Zajedno u naručju osjećali smo kako nas strast obgrljuje, trenutak čiste poezije, a ona bi pjevala pjesme prije nego li moja duša napiše stihove i rime. Znao…