Okovana noć

Kiša čemernih kukuruznih zrna pada na moje ruke Zatvaraju se oljušteni očni kapci, I više ne vidim svijet u oglodanoj kapljici vode Ona ne može zamijeniti vedrinu starosti, igru smrti, radost odlaska, Zašto kvariti čistoću ispisujući crne riječi Koje te truju i kad ih se oslobodiš… Svakim korakom prema slobodi sve veće je moje uzništvo, I privlačnije je besmisleno tapkanje u mraku i blatu Nego očajničko hvatanje za dobačene jalove psovke I osušene noge i ruke varalica i siromaha, Blagoslovljeni vlastitim zločinstvom , natopljeni glupošću Obdareni tuđim prezirom, moja su…

Dalje…

Još jedna kisela zora Odlaze dječaci, prolaze djevojke Čekaju… Svoje ratove, proboje i uzmicanja One svoja čekanja, bdijenja i slabosti Život je dugo čekanje u redu Jedva čekam da se naživim Čekam da umrem Život poslije života Ima li veće kazne Raj je samo predvorje pakla Vječni špaliri, nadanja,  stočni vagoni Prozivke,protokoli,formulari, „čekajte svoj red“ Vječna slučajnost, igra na sreću Biti crv ili obični Napoleon, pitanje je sad Vrabac ili Dante Alighieri Jedna mala birokratska pogreška  i sutra smo već Rimbaud Prekosutra Baudelaire I sveto neznanje, odmor duši I tijelu…

Opustjeli vrt

Ti ćeš se odšuljati Iščeznuti kao jutarnji mraz kada sunčane zrake poljube uvelo lišće Ti ćeš otići Posljednji put pomilovati runo nevino usnulog janjeta Tu ćeš ostaviti svoju ukosnicu, da ostavi trag u prašini, Noćas mi plašljivi san neće doći na oči Gledati ću svoju tugu u odrazu napuklog prozorskog stakla, Zamišljati ću tople zvijezde iza crnog nebeskog vela Da li mi se smiješe, da li me tješe Ili se smiju mojoj samoći Podrugljive oči Još jučer ste mi zavidjele, I zemlja je disala sa mnom I stabla su šaputala…

Mislim na…

Mislim na zrelo jesenje grožđe Mislim na vino koje neće utažiti žeđ Mislim na liticu s koje smo se bezbroj puta survali u ponor Mislim na tajne, neslućene i nevažne Mislim na ljubav koja je tek poza Mislim na skrivene i prazne gudure osjećanja Mislim na zavodljive magle i budne snove Mislim na kišne godine i sunčane sate Mislim na sretne dane kojih nije bilo Mislim na zaboravljene mirise i boje Mislim na tople vjetrove i hladne ruke Mislim na nijeme i slučajne dodire Mislim na tiho izgovorene riječi Mislim…

Trenutak zauvijek

Ako me poželiš, tu sam, ime ni ne izgovaraj Usputni cjelov tvoje duše, mojoj duši bit će proplamsaj, Vlažni dodiri sjete će nas  omamiti Jutarnje sunce će nas razodjenuti i posramiti, Znao sam unaprijed da kajati se neću previše Trenutci trenutačne sreće, samo zbog njih čovjek diše, I noći što slijede neće vidjeti našeg oka sjaj Ni zvijezde, kao nekad, gledati naše šetnje, niti jedan naš zagrljaj Sad opet gladujem, jedem samo svoju bol Moje žedne usne piju mog života gorku sol, Ove riječi padaju na papir kao mrtve One…

Još pamtim

Upamtih dobro tu noć, Lažne ugrize, hinjeni zanos Igrala se vatrom i ledom, i sa mnom Već onda trebao sam znati Da nisi čarobnica, već vještica Ali ni sad ne shvaćam i ne vjerujem Bila je tako lijepa, čak i kad je svanulo Onaj prokleti trag tvog parfema na mojoj ruci I sad zamiriše kad najmanje želim I sad bih joj pustio da me sludi, iako ne bih smio Ali um je preslab, ta pišem ti pjesmu I riječ je preslaba i ja sam umoran od slabosti To sigurno nije…

Kada bih bio bogat

I kada bih bio bogat, ostao bih isti Kupao se u istim preskočenim jutrima I gledao kroz prozor s istom čežnjom u očima Moje bogatstvo nitko ne bi ni primijetio I mog rođendana opet bi se samo najbolji prijatelj sjetio Rođendani su ionako glupi… Sanjao bih iste snove, budan čekao iste zore A srce bi mi vuklo ono isto mirno more Čitao bih iste knjige, zalijevao ih jeftinim vinom A pisma bez adrese i dalje lijepio bih istom slinom Šetao bih mog malog psa bez pedigrea U vlaku pušio ispred…

Zgarište

Stare vatre ugašene u beskraju U njima su izgorjeli svi naši dani Naša progutana jutra, naši zagrljaji Naši snovi ugušeni crnim dimom Plamen zalutao u mraku prezira U šumi sumnje, krošnjama laži Presušila su vrela ljubavi i suza I umorna duša otjerana u samoću Odlazi putem posutim jecajima Hoće li se vratiti, hoće li doći, Ili će umrijeti sama i neznana U hladnoći tuđih i bolnih poljubaca…

Pobjeći od sebe

Teška li je ova naša glava, uvijek nečeg gladna Ne bi li nam lakše bilo kad bi bila prazna, Misli nam se same roje, svaki susret broje Susrećemo one koji nas se boje,i one koji nam sudbinu kroje, Zašto jednostavno ne pustimo mozak na pašu Već stalno raznim pitanjima mučimo jedinu nam glavu našu, Zaboravimo tko smo, što smo, kuda idemo Skupimo  hrabrosti da sami od sebe napokon kidnemo, Ma nema straha, vratit ćemo se na vrijeme Pobrinut će se već „prijatelji“ da sačeka nas naše breme, Ne bježimo, već…

Samo tvoj cvijet

Naći ćeš ga skrivenog U hladu starog bagrema Iz vlažne zemlje viri I ne zna za drugi svijet Ne vidi nebo, ni ptice, ni oblake Samo vjetar čuje u ravnici I jednu sjetnu pjesmu u prolazu ćuti Promatra  konje,žetvu  i seljake Nižu se dani, kiše i sunca Mrazovi jutarnji, luckasta proljeća Vraćaju se ljudi, žene, djeca Prolaze nijemo, glasno i s vikom A ti koga on čeka, nikada ne dolaziš… I tako ode vrijeme Zemlja otvrdne, lišće nad njim opade Čekao te, svemu dođe kraj I on je neprimjetno u drhtaju samoće uvenuo.

Uprljani

Oduzeto djevičanstvo, zauzdana požuda Silovano nevino carstvo i đavolji martirij što se rađa otuda, Ta vječna ljaga što škropi put iza nas Ona je prtljaga u vlaku pijanih, sretnih i prokletih što juri za novi Parnas, Al´ bog sreće više se ne smije Njegove prevratne muze posijaše zlo što klije, Ono raste, krade, gazi, truje, smrdi na trulež Oporu i tešku crnu vodu natočit će u naš kalež, Ispit ćemo ga bolesni i žedni, ta nikoga još nije mimoišao Slava  vjernih i lakih junaka nestala je, a naš sretni vjetar…

Što osta

Što osta od plodova mojih želja Od sanja moga mraka, jave moje prazne sobe Osta voće nekušano, prepušteno noći propuštenoj Neizašlo ljetno sunce, nedovršene jeseni Što osta od daha na hladnom staklu tuđeg stana Od neposremljenih kreveta, jastuka što valjda šutjet će zauvijek Osta lice nepoznato, otisnuto u prisilni zaborav Neizrečene šutnje, nezapočete svađe Kratak put od tvojih vrata, Kratki osvrt i jedno kratko „Zbogom i više nikada“