Vrijednost slova

Kad bi znali cijenu riječi, slova bi čuvali u trezorima, I bili bi siromašni mnogi ljudi, Sa svojim prostim i podmuklim riječima. U srži riječi krije se emocija i atmosfera osječaja, Kakav rijetko proizvede, recimo, violina. Svako abecedno slovo u duši krije težinu, i miris K na kišu, T na tminu, Š na šušanj zeca u bockavim kupinama. Slova nosi vjetar kroz borove šume i provlaći ih kroz vlažne vlati trave. Slatka je rijeć hvale u ustima, Topljiva poput čokolade. A kad sažmeš najljepše rijeći što postoje, Kao ljubav, tmina,…

Ritam kapi

Ka- kapa, Ka- kapa kiša, rosi obraze. Škro- škropoče, škro- škropoče kiša grimizne crijepove. Mrmori Ki- kiša kroz metalne oluke, Otvorivši oči raspi po kosi srebrne suze neba. Kli-kli-klize niz prozore razlivene kapi. Čizme ga-gacaju i gaze lokve, tjeraju kapi da lete niz zrak. I tu-tup o crijepove, stakla, miris kiše i knjige tjera u san.

Šapat kiše

Rosi kiša po prozoru na mjesečini; Niz hladno staklo glatko klize srebrne suze noći. I tihi šapat tišine s druge strane hladnoga stakla, Me zove ka svježoj tmini ponoćnog sunca. Sve se mješa: miris borova, livade, i svježega tiska, Sladak okus sna i jedan srp što kosi nebo. Zvuk stranica opija šumom. I sve se to dogodi te tihe mirne noći, Dok kiša svejednako sipi, po prozoru na mjesečini.

Puste želje, vrli strahovi

Želim nositi vjence od cvijeća, Pa da me svi pitaju: od kud ti, a ja kažem: S mojih livada, s mojih oranica i sinokoša. To nisu obični ljiljani; ne varaj se, U njuma žive mirisi mnogih sutona, na balama usred ničega, Njih kosi miris sijena i hitro jato crnih ptica ispresjecano krikovima. I sivo-plavo nebo na umiranju. Sutra se sunce ponovno rodi. Oblaci prolaze, a ja ih ne uhvatih, Ne stižem vrijem koje ih nosi, Ja samo udišem poznat miris sjena zamotan u klupka. I čini mi se kao da…

Nadnaravna kiša

Vlažan miris, je miris kiše. On nosi zemlju u suštini. Miluje obraze i stvara bistre kapi na prozorima, curi niz oluke. Metalan zvuk umirijuće zasipa stakla kuća, o divna kiša. Kiša je ta koja pjeva tišini, i slijeće- iz sivoga neba sve do dna. Najljepše kapi šušte u podne bez oblaka. Spominjući dugu između uskih redova svoje biti. Sjaje na rumenim dječjim obrazima što počivaju u travi- i smeše se, I drže se na rubu, onkraj svake stvarnosti, i prelaze u svijet sna.