Ego

Zar ja nisam ja zar moj ego zvijer je ta? Sobom se ponosi, svima prkosi uvijek mu vjetar u kosi. Ja i samo ja ponavlja on, možda i nebitno sada kada me već pojeo al’ zar nisam mogao tada stati mu na rep dok još u povojima bješe.

Izgubljen razum

Naopako bijaše pila okrenuta dok sam sebi pilio razum dugo sam ga mučio i sada vidim drugačije svijet mi se promijenio, kao da ga je kiša zalila katranom, tako mi se učinilo pa ne idem van sve je ljepljivo, teško noge vučem po njemu a i ljudi su čudniji…ludi ili što? Nekako su ljubičasti, zeleni kao dolar vidi se u očima, a i  bijelo spominju, kao da im euro nije lego dijamanti, zlato je u modi skriveni od mraka u još dublji gdje su sigurni nadam se jer sve češće se kradu…

Inteligencija

Niti jedan dan nije isti, a svi zajedno jesu kao i čovjek svaki drugačiji, a opet svi skupa neinteligentni, dok zamišljaju da sve za njih stvoreno je, inače kako jedan drugoga dovedu u to stanje različito blagostanje. Dok druge vrste brinu jedna o drugoj, nema robova i beskućnika među njima, stoga sve uzaludno je dok se pitaš čovjek tko to je, dal’ onaj što živi na cesti, il’ onaj u modernoj vesti, zar manji je onaj pod mostovima grada, od onoga što mostovima spaja svoja blaga. Kako izjednačiti to dvoje da koristi imaju…

Tu i tamo

Trava je trava nije to ništa drugo, možda je i nije trebalo biti, niti Turske tu nije trebalo biti, nego tamo. Niti Srbije. Trava je najmanje zlo narodna medicina, možda samo Hrvatska, tako je pravedno. Čak ni Austrougarska… ništa. Nije se trebala tako zvati, ne sanjaju nas niti oni. Iz Albanije  dolazi strujom kao smeće, do Lošinja rekao bi prije lokalno. Ne treba nam nitko, ni mi ne trebamo  nikome pouzdano znam. Sve je to zbog ljepote, Bogom dana kao Boka, ljepota kao uteg oko vrata.

Note

U mojim notama nema muzike, lake poezije, nježnosti. Okus im je bljutav, gorak kao istina ne vrijede zlata, vrište iz prikrajka, zovu na pobunu, mole za milost, suosjećaju sa narodom koji nema zraka. U njima tuga je poput blaga, ona je snaga kada sreća je tako mlaka.  

Da mogu

Jako je ovo vino od života ocijeđeno, gorak mu okus vrijeme ga pokvarilo. Teški su koraci godinama nošeni, neskladni pokreti u zglobu polomljeni. Čudne su i odluke, mudre i pametne, a opet kome su potrebne. Sve u svemu teško stanje što breme nosi, mijenjao bih ga za ludosti što mladost donosi.

Prosjak

Nemojte me primijetiti, vi u odijelu od kašmira i suknji od svile, nemojte se ni truditi, ne dati se zavarati, da vas zbuni moja spodoba, niti mi priđite blizu jer mogao bih vas pljunuti, nikada se ne zna. Barem tako me žmirkate, opasan sam izgleda, iako to ne primijetih, možda vam večer pokvarim, a tek ste iz skupog restorana izašli, i gle na mene naišli, dok lagane nožice prošetaste, da želudac umirite pred spavanje, dok meni kruli, u još jednoj besanoj noći.  

Zrak i voda

Klimatska promjeno, gdje su ti oči?! Digni ruke na te silnike moći, zatvori im ventil zraka, uništi  ih sa x tlaka, sprži sve od reda, stani na kraj toj proizvodnji preko noći, financijskoj hobotnici, svim tim rudnicima, naftovodima, spremnicima, današnjim Bogovima. Skrati muke  proizvođačima, da ne traže više i više, statistika nek’ im se briše, i oprosti nama sitnima, što smo tako bespomoćni, iako ne bez krivnje, jer ja i meni slični njihovi smo potrošači, da barem smo jači, pa kažemo: “Ne trebamo vaša dobra, dovoljan  nam je čist zrak i…

Zbunjena misao

Polako se gubi smisao, pala je večer, tiha prolazi misao, ništa je više uznemiriti neće. Sjela mirno u kavani, popila absint, i misli. Koja li je samo jedinica za zbunjenost u svemiru, jer ako je upravo proporcionalna razumu, kako običan itko, može izračunati zbunjenost u vremenu, dok svakoga dana gleda sa čuđenjem što se zbiva, i ne znajući  gdje je izgubio kontakt sa stvarnošću, dok linearno tone sa svojom pameću. ˝Još jedan moliću lijepo ˝ dok plamen sam svemira, mrtva točka nemira.            

Budućnost

Na dnu ničega smjestila se budućnost. Kratila je sebi vrijeme, znajući da sa njom dolazi samo iluzija. Ja sam ta koja sudbinu vam kroji, mene ste čekali, meni se radovali, mene prizivali i sa mnom dobili sve što ste zaslužili. Poslije mene ništa nema. …Budućnost sam sada!

Čudo

Sve je samo čudo. Ono se ne događa, čudo jest i sada. Smijeh je čudo, i ova riječ je to, svaki treptaj, misao, pogled, …nada, i pjesma ova čudna je nekome, a nekome i ne, čudan je i planet, kao i život, kao i to sve.              

Pad

Moje je srce razorena volja, u dolini nesretnih junaka, nema želje da krene iznova dani su na izmaku, nastupa praznina. Nikud ne idem iz ovoga boja, iako kraj rata nije ni blizu, napušten na kraju konvoja, čekam psi da me izgrizu. I moje misli pune su dvoboja, ni poraz, ni pobjeda nisu mi blizu, vidim stiže me konačni udarac, zadnji u nizu. I uzalud ti sve, kad više nema boja, niti suncokret je žut, niti crvena kosa tvoja. Pogled mi se izbrisao pa ne gledam nego žmirkam, sve mi izgleda, kao da me svijet spustio…

Bijes

Dok dan još nije uronio u noć, koja polako razapinje jedra mračna, sjećanja moja vraćaju se tebi, u glavi pali se pumpa tlačna. Sve i da jesam svoj na svome, i da mi kavijar serviraju za predjela, nešto mi strašno želudac skuplja, u mislima mi se vraćaju sva zlodjela. Vidim jasno da više ništa mi nije slasno, i vidim bistro da ni sunce mi nije čisto, kada sam crv ove crvotočine gdje i korupcija traži mito. Politiku koriste samo za sebe, država im je samo bilo, časti su se svi odrekli, važno je…

Pjesma

Između dva reda bijeloga papira odvija se drama. Stanu slova da se slažu, pa nastade galama. Samoglasnik htjede biti glavni, ali pridjev veli: –  Bez mene se plijen ne dijeli! Glagol na to kliče: – Bez mene ništa se ne miče! Umiješa se suglasnik da smiri situaciju: – Ajmo zajedno, jer ispasti će kaos samo! Tako se svi složiše, i pjesmu sastaviše.    

Japanac

Kome ja trebam više, a kome manje? Da li zaborav se briše ili granica ostaje? Pouzdano znam da nikom ne mirišem, a niti meni ništa smrdi, nestale su boje, ni slika se ne vidi, ton pojačam samo, ako nešto mi se svidi. Nisam sam jer mi se to sviđa, sam sam, jer nitko mi se ne viđa, dani su škuri, pogledi su mrki, ljudi oko mene stalno su u trci. Sva je ljepota u tome ne biti na ničijoj strani, biti stranac među svojima, možda najbolje Japanac.    

Uzalud

Gdje su snovi svih tih noći, čemu jutra tolikih dana, prosto zbori duša tiha hoću zraka…! Al ne da mira, nema sluha, kora kruha, kora kruha bi mi dosta cijelog dana, samo svoga ištem mira u mislima svojim, eto spasa.

Sretoh tebe

Duboka sam noć, ponor dana, svi smo sami, tišina lije esenciju zvijezda. Spominjem se tebe, pjesniče peraški, admirale riječi, kako hodaš s kruhom samoće, i bdiješ nad brigama Hrvata, kao i sveci bokeljski, što dobrotu svoju izliše nama, nemirnim potomcima.      

Badava

Kao što voda kamen dubi, i zub vremena, plamen ne gubi, tako, i gluposti ljudskoj, uzalud se sudi. Zar mudri ljudi ništa ne rekoše, kada tisućljećima govoraše, da tikva šuplja, ništa ne kuži, i uvijek isto, uvijek iznova, greške ponavljam, ja za badava.    

Čekam

Živim sputan granicama, u snovima koji čekaju da svane, oivičen mišlju ludostima, sa pregrštom slave.   Skroz u proplancima beznađa, bespovratno gubim dane, plaćam danak neiskustva, giljotinu čekam da padne.   Riječ uzburkana nek’ stane, dok smisao padne sa grane, dok jutrom budi se kajanje, izgorjelo me čekanje.

Idemo

Sve to živčani je slom, nerva lom. Svi odoše u proboj, za petokraku, ili za dom. Sve drugo je u mom! Ah… to stanje u društvu, samo je atomsko gorivo, izvrsni gnoj, za nezdravi soj, što nakupio se u društvu, pa ne vidim razloga, da ne pukne ko’ grom iz vedra neba, u državi, bez pravde i reda, i naprave lom. Jedni ili drugi.