Samodopadljivost samotnih žudnji

I ne… ne želim strastvena uvjeravanja, niti misaona vođenja ljubavi, promišljanja i analiziranja da je tako… kako želiš da bude… Moje čežnje su samotne… plaču u bljeskovima koje vidim samo ja, moje žudnje su siluete koje igraju samo moju igru… I ne… ne tražim niti razumijevanje za sve moje zanose, bezgranično široke palete boja privlačnost mojih staklastih nemira i razigranost dječje igre mojih sjena… Moje sjene su fluidi koje ne možeš osjetiti, to su vrišteći impulsi… samodopadni, magično privlačni i nepovratno zaljubljeni u mene… A ja ih volim i proklinjem……

Jutra sa mirisom limuna

Možeš li…. kročiti iz svoje uljuljkane stvarnosti iz iluzornog privida sigurnih valova i odbaciti percepciju crno-bijelog svijeta? Želiš li skočiti otvorenih očiju bez padobrana sumnji, kalkulacija i preispitivanja sebe i mene? Jesi li spreman riskirati, uzeti karte i samo igrati…. bez straha od ishoda, bez očekivanja i misaonih avantura? Možeš li izazvati sve protivnike u sebi poigrati se njima, kao što ja izazivam sve svoje strahove sumnje i zanose? Usuđuješ li se gledati me… vidjeti moje sivilo kao i dugine boje, sve moje sjene… kao i blješteće trenutke? , I…

Staklenasto rasipanje leptirovih krila

Da li znaš…. da su moja krila staklenasto lomljiva i rasipam se poput praha drhteći od nekih riječi…? Znaš li…. da sam poput pjene koju nose valovi ushita i nestaje u prozirnosti nekih nejasnih noći….? Znaš li…. da su moje sjene brže od mene same a moje boje slikaju akvarel duše? Osjećaš li zaista… svilenkastu propusnost mojih misli… čuješ li…. zvukove staklenastog rasipanja dok uvlačim svoja krila? Vidiš li moj let… čvrstoću uzleta i jačinu snježnoplavih trenutaka dok bježim od svojih tuga… a gledam ih hrabro u oči rugajući im…

Vjetar raspršene čežnje

Ne tražim tvoje riječi postanu prah pod mojim prstima… niti velika obećanja… ja sam dala obećanje svojim zanosima… Poštujem vjetar čežnje koji bez upozorenja, donosi i odnosi strastveni nemir u svim pukotinama mojih misli…. Mene noćima lome i nemilosrdno bacaju oluje mojih čežnji bujice mojih misli, vatrometi mojih ispunjenja… Vjetar sastavlja komadiće svih mojih razlomljenih dijelova mirisi ljeta svojim dahom pomiču granice moje slobode i želim samo biti…stajati …. poigrati se sa svojim sjenama. Ali mogu i želim… upoznati sve tvoje nijanse potrčati za svim tvojim sjenama zagrliti sive i…

Uroni u moje sumnje

Uroni svojim blagim pogledom duboko u moje sumnje… okupaj sve moje strahove prozirnošću kristala… dodirni sva moja vrištuća pitanja vulkanskom snagom razaranja. Sruši moju ranjivost isprepletenim prstima i dodirom jačim od stijena… ušutkaj sve moje dvojbe , viteškom odlučnošču… Dotakni me riječima koje ne želim čuti a sanjam … u svim nijansama mojih samoća kupi me mislima i sjajem dječačkog srca… Zaroni najdublje… tamo gdje niti ja ne idem ili izbjegavam ići… u podzemlje mog bića u najkrhkije i staklenaste dijelove mene.

Paučinasti kavez mojih misli

Predugo su bile tamo, pod koprenom snova… pod lokotom tuđih ideja i manipulacijom gorućih osjećaja… Zatočene u kavezu, zapetljane, zamršene… sa omčom oko vrata… omčom koju sam zvala ljubav… U noćima punim šapata i u ranojutarnjim mirisima… u zvonkom smijehu djeteta i u slatkim suzama oslobađanja. Našle su ključ… našle su put slobode, otkupljenja i buđenja… uz vriskove i bolne krikove rađanja i preobrazbe… Moje najnevinije i najbolnije… metamorfoze… kidanje okova… trganje istine… učenje života… mijenjanje mola u dur… i samo sjaj…

Ljuljanje na oblacima zanosa

Titraji, iskre… impulsi radosti, potpuno iznenada i sasvim nepozvano ali do srži potrebno da ublaži bol i vrati ushit. Neki strah od pretjerane čežnje i bojazan da ne pobjegne taj zanos i ljuljanje na oblacima… da nestane u trenutku sa novim buđenjem. Grčevito ga držeći, tajeći od drugih, sakrivajući pod jastuk kao dijete novu igračku da ne pobjegne prebrzo… znala je ipak , da je ta iskra koliko god trajala nepobitan trenutak blještavila sreće. Nisu bili bitni razlozi ali je znala da i on, bez imalo sumnje jako dobro zna…

Krilati zmajevi sjećanja

Poletjeli su….rano jutros u svoj svojoj veličini i divljajućoj mahnitosti i zarobili me u svoju kulu sjećanja, poput kraljevne iz nekih priča. U nemilosrdnoj i krvavoj borbi… u trčanju do iznemoglosti, u pokušaju da ih rastjeram da ih otjeram i zaključam lokotom hrabrosti gubila sam bitke … one noćne…najmračnije… Vidjela sam sebe u njihovim krilatim zamasima sve ono što bijah…što jesam što mogu biti….želim… spavanje svoje duše i buđenje svih dimenzija…. krilate snove…. i nedosanjane želje… I zaveli su me svojom upornošću da otvorim oči… svojim nastojanjem … da se…

Pod baldahinom djetinjih snova

I vidim ju opet … i osjećam njen dah one davno zaboravljene djevojčice u lepršavoj haljinici, na livadi punoj cvijeća i nešto me neizdrživo vuče da krenem za njom… da udahnem njen miris… i pomalo joj zavideći na količini snova , slobodi vjetra i beskompromisnoj vjeri da će sve biti baš onako kako treba biti… osjećaj sigurnosti, pripadanja poput poljupca majke za laku noć… poput onoga osjećaja slobode kada se djeca vrte u krug do potpune iznemoglosti do nekog bestjelesnog stanja i gubitka osjećaja za vrijeme i mjesto i vraćam…

Dok sam bojala svoj svemir

Bili smo nekad dva svemira, dva zasebna svijeta u jednom, prožeti istim bojama i željama… istom vjerom…. istovjetnošću snova… I u trenu mikrosekunde i u dahu postojanja, u vrtlogu sjena na zidovima i praznina u riječima i mislima srušio si sve i vratio me … u procijep, u prostoru i vremenu bez spoznaje o postojanju, bez mirisa, okusa i zvukova sebe… bez svemira i svjetova mogućnosti, samo agonija tupe tuge… Brisanje, pauza, reset…vraćanje.. duboko disanje… da ne mislim o ničemu… da ne osjećam ništa… da ne čujem glasove tvog …našeg…

Omotaj me dahom svojih snova

Omotaj me svilenim dahom svoje istine… zaštiti moje krhke snove čeličnim štitom svoje hrabrosti, osvoji me svojom ranjivošću i pomakni granice moje slobode. Zavedi me snolikim pogledom i dotakni moje sakrivene želje pokloni mi mač za rušenje nedodirljivosti i kist za bojenje duše… Uzmi moje misli i uhvati nemilosrdan vjetar riječi, baci mi svoje strahove vjeruj mi….pustit ću ih niz rijeku… Umotaj me ljepotom ogoljenosti i skini sve slojeve neizrečenosti… reci sve…jednim dodirom jednim dahom…jednim trenutkom u vremenu… Želim vidjeti tvoje najnevinije kao i najmračnije dijelove… sve stakleno krhke misli……

Demonska krila duginih boja

Govorio joj je da je negativna i da oko nje lete sivi demoni i palio je stotine svijeća da ih otjera… testirao je njene misli i kontrolirao njene želje… manipulirao emocijama i izbrisao boje. Istrgnuo je njena krila i bacio je u ništavilo… Ugušena, zavezana, zapetljana u tom začaranom krugu tražila je svoje boje i pitala se… koje su boje moja krila? To nije bila ona već produkt njegovih težnji. Njegovo ogledalo… Kada je otišao nije bilo mirisa, niti boja okusa, niti demona sivih boja… Nemir u tijelu, krik i…

Zaljubljena u ljubav

Tražila sam te… tražila dugo… u bjesomučnoj igri sjena… u vrištućoj tišini i ignorirajućoj vrevi grada… Tražila sam te… u kristalnoj izmaglici, između sna i jave… gdje lete aveti prošlosti i podmuklo se poigravaju mojim mislima… u svim svojim plavim samoćama prožetim krikovima izlazeće istine… i u svojim obojanim ispunjenjima u divnoj dimenziji novog postojanja… i opet sam te tražila … u svojim najgorim strahovima i ranjivim slabostima moje duše kao i u divljim zanosima i vrtoglavim strastima noći… tražim te … u katarzičnom pljusku kiše… i u pakleno crvenom…

Snježnoplavi blues moje sjete

Slušali smo blues i pričali o smislu života o stotinama pitanja koja vrište…a odgovora nema i kako smo slični… i mrzimo laž i pohlepu i lažne ljude i volimo Floyde … i čekali smo jutra sa mirisom rose i okusom rastanka uz čarobno šuškanje gramofonskih ploča… Povezanost…bliskost nikada prestala… a bili smo djeca i šetali parkovima u jesen i trčali po kiši…obavijeni dimom i riječima i uljuljkani u snove i… . i prošle su godine…previše godina i nismo znali jedno za drugo…mada negdje duboko zatvoreno zakopano tražili smo se…u maglama…

Tamo gdje snivaju ugasla čuvstva

U prašnjavoj ladici duše tajnoj…lokotom zaključanoj, snivaju blijeda čuvstva ljubavi, prekinute naglim rezom laži i obilnim krvarenjem prevare.. Od sjajnog akvarela života… preko ljubičastih obećanja o radosti, crvenih vatrometa strasti, obojanih paletom ispunjenja.. sve do sivih razočaranja i plavih samoća… Želeći ih probuditi… razotkriti… zamoliti… da se ne skrivaju…da se trgnu… iz bajkovitog sna… Shvatih da su ugasla zauvijek nepovratno, neizbježno, bez nade oživljavanja… konačno…poput smrti… I taj fluid bespovratnosti što me lebdeći podsjeća… oštricom zadirući u najnevinije dijelove mog postojanja, i vodi me ponovno do postelje gdje snivaju ugasla…