Lutka od soli

Lutka od soli Na stijeni strmoj, Stoji lutka od soli. Pjeva tužnu pjesmu, O ljubavi i boli. Bijela joj na vjetru kosa vijori Isprepliće se i uvija, Tihim šapatom mora, Žalosne  riječi ona zbori. Dok valovi se razbijaju o strmu stijenu, Ona tone sve dublje… More potiho guta njenu tužnu sjenu. I svaku put kad kraj te stjene netko prođe, Ona ga doziva k rubu, Bliže,bliže da dođe… I svako jutro u svitanje zore, Priču o Lutki od soli, Prepričava iznova,svojim šapatom more.