Mon manage a moi

Zagreb je lijep po kiši: Komadi razbijenog zrcala Ogleda se sam u sebi   Moje tijelo se rasjeklo u njemu Utroba je vani Zagreb u meni I Možda nije prikladno Ali Osjećam se orgazmički lijepom   Ne daj prizoru da te smeta Ovo je samo tijelo Ovo su samo riječi   Ali teško, teško mi je reći Da je Zagreb samo grad na kiši   On je rijeka: Gradskih svjetala Šupljih duša Mokrih tabana On se daje   Dajem se   Draga M.! živo mi se puši Ne vraćaj mi…

Moj (b)rat

(B)rat nije  pojava, nije izvanredno društveno stanje. Ima svoje lice i osobnost. Živ kad ga oživimo, mrtav kad ga ne diramo. Nisu pucnjevi, granate, srušene kuće (B)RAT su ljudi. Svaki čovjek ima svog (b)rata. Ne ratuju narodi, kulture i nacije Ratuje (b)rat protiv (b)rata Čovjek protiv čovjeka Pohlepnost, sebičnost i zaglupljenost. To je (b)rat. Ne treba bježati od (B)RATA Treba zagrliti i poljubiti kao malo nestašno dijete koje su drugi nagovorili da svojim čistim stopalima zagazi u duboko prljavo blato.

On mi govori

Svake noći mi isto govori: Imaš… Oči djeteta Kosu boje kestena Tijelo srne Kožu baršuna Miriše me kao ružu rosnu Drži me kao lane u krilu i opet govori: Oči djeteta, kosu kestena…. Gleda u mene kao u prvi korak djeteta Miluje me kao krojač svilu i ponavlja: Tijelo srne, kožu baršuna… A onda jutro rasplače dijete izblijedi kesten slomi srnu i podere baršun. A on me i dalje drži kao lane i govori : oči djeteta….

30.

Nemoj me više nikada poljubiti, a na kalendaru piše da je danas 30. Usne su ti opet hrapave i hladne… Mrzim kad me zagrliš jednom rukom, a u drugoj nosiš taj teški, ofucani kofer. Ruka ti je teška i žulja me… Znaš da me živcira dok me gledaš molećivo očima, a sat na zidu otkucava 15 do podne. Danas su ti oči neuobičajeno ružne… Samo me ne ljubi danas jer prije sna ću te poželjeti, a tek je 30.