1. PONEDJELJAK TRINAESTI 13.09.2010.- biografija prometne nesreće koja još uvijek traje

Noć prepuna zvijezda autocesta,obilaznica, trinaesti ,ali ne petak .Ponedjeljak je . Rujan,babinje ljeto ,dani vreli,a noći svježe Dodirom dlanova spajali smo naše misli i glasove tihog šaputanja,prepunog planova budućnosti. Klizimo cestom pored našega grada optočenog milijunima svjetiljki. Bljeskom svjetla nebo je dobilo posebnu boju. Prolazimo pored Plesa, avion uzlijeće,smijemo se kao djeca umorni, Slušamo radio ,stari Pjer svojim evergreenom zove naše glasnice na lagani pjev. U očima bljesak svjetala,brzinom su išla na nas. Tupi zvuk loma i mrak. Krik vlastitog glasa ličio je na urlik divlje zvijeri, prekinuo je misao.…

Usadih te u sebi drvom života

Rodih se sa znanjem u zelenilu lista , božanske protkanosti u zemaljskom raju, simbolom života u spoznaji neba da duša dahom stablu pripada. Susretoh te vječnošću mitološke vjere u obliku biljke porodice ljiljana, godinom obnavljanja zalijevah te sobom i ubrah ti mladicu posebnih vrijednosti. Pustih ti korjenje u vodenim parama , grubim pjeskom te držah na životu i sakrih te od umova lažnih sjena da svjetlošću svjetliš-samo u meni. Sad hodamo božanskim parkovima sreće, iscrtavamo sate sopstvenih slika i stvaramo himnu duhovnom životu na dlanu linije oblikujemo sebe.

Arija notne strasti

Umorna ,kročim mislima puta koji sve sitnijim korakom usporava drhtaje i smiruje bilo susreta ljepote izbrušenog dijamnata. Zamagljenom suzom u oku kapljice pogleda livadama cvjetnim širim ruke zagrljaja u osjetu ljubavi koja venama bubri. Udisajima Pianina sjaja mahagonija iz 1966. godine i prstiju njegovih dodir kože jagodicama nježnim crno-bijelim poljima tipke prebiru tijelo. Balada ljubavi nosi balske dvore u notama arija što gaze blagošću sve trnje iglica prosutih pred tabane nježne ognja žara što peče nutrinom strasti.

Došao je Božić

Mirisi kolačića nosnicama mi udišu uspomene djetinjstva. Suze kristalnih bisera prizivaju prošlost radosti i dodir blagosti vremena. Snježnim popodnevom pahulja badnjeg dana koračam stazom bjeline. Otac me požuruje dugim korakom dok me nježno drži za dlan. Tišinom odzvanja šapat njegovih riječi i mistična boja glasa. Samo još pas Medo zacvili prateći me u stopu, pogledom mi vjernost iskazuje. Mislima mi već slikovito pred očima Božićno drvce okićeno šećernim bombonima. Još prošle godine smo obilježili bor koji ćemo sada donijeti da nam miriše danima. Uskoro će noć,a mi usputno sijeno i…

Nedozrela ljubav ravnice

Sjetom prizivam jutro slavonske rose, jagode rane ispod stare šljive. Grlice u ljubavi suncu šaputale nek’ njive grije žitom rodne. Snaši se obrazi zarumeniše dok na đermu po vodu bosim korakom kroči. Kose pletenicama dugim splela, skuti,uštirkani,bijeli. Jedra,ponosita osluškuje drhtaje ljubavi i čežnju sagnuta u pogledu skriva. Ljepotom zrači,usnama zrele trešnje,drhtajem poljubac prvi sanja. Nagnuta nad bunarom bistre vode,čeka Ivana milog. Doći će,bjelca plemenitog napojiti,u naručju uzjašiti s njome. Kopita slušati dok rodnim krajem odzvanja topot. Pletenice raspustiti vjetrom nošene, konjskim kasom ravnice lepršati. Brže,brže Ivane nek’ osjeti svetost tla…

Iluzija

Plače i nebo ljubavlju kišnim kapima suza mojih skrivenih Natkrio dušu oblak sivila kroz grudi moje magle….. Životom kletim dišem ceste hodam crnila života nemogućeg…. I tjeram zvijeri kidanjem komada mesa proždrljivima dajem… Pjevam note uzvišenog osmjeha čovjeku dragom istinom živim… Između raja i pakla čistilištem prolazim sama sa sobom… Tebi se divim…

Karizm Tvojeg pogleda

Gledam te dok sjediš za stolom prošlosti i uspomenama nudiš nade što tinjaju u ugašenim pogledima…. Pjevam ti stihovima za ozeblo srce iščekivanja i ljubim svaku misao odašiljajući frekvencije našeg mega herca… Sanje svoje snivam karizmom Tvojeg oka roneći dubinama bez daha,satima na škrge dišem…. Čekam dolazak u slikovitoj uvali pored kamene kule i usidrenog jedrenjaka ,što isplovljavanju se veseli… Volim te… Volim nebom mediteranskog popodneva i izdajicom oka što moli još minut radosti i zagrljaj prije odlaska… Tišinom sanjam daljinu plavetnilom obojanu slikom umjetničke duše iscrtanu u sebi i …

Uvertira odsanjane radosti

Pognute glave ,naslonjenih dlanove podbočenih laktova..poluotvorenog pogleda.. žila kucavica ritmom usporava… Sluhom  ugoda odvodi  vremenu igre svjetlosti njišu tijelo posebnog osjeta predah se… Psihoakustični fenomen popunjava prazninu notom harmonije, treptajem čežnje stotinkom sekunde poletjeh… Odvojih dušu, srce predah novom carstvu, bojama topline povezane posebnim mostovima spektra… Tijelo gipko, urešeno haljinama prosutih bisera ,strasnim plesom zaleđene površine jezera klizi… Nebom tame ,mjesec porodio svjetlost kristala zaleđene površine simfonijom tabani plešu piruetu…. Posljednji defile labuđeg leta oživje viziju dosadašnjeg mita gibajući vokabularom baletskog oblika…. Pretražujem prostor, iznjedrena bićem nadnaravnog pogleda, jave snova…

Slavonijom živim svoje sate

Budim se lipotom divojačke sobe rađam mislima djetinjstvo ravnice.. Punim svoju dušu granicama trudnim tri rijeke daju plodnost zemlje crnice… Oblačim oplećak čipkom urešeni oko vrata dukat za dukatom nižem Slavonijo moja stihom ti se klanjam na gizdavom vrancu u galopu stižem.. Iz avlije svoje u daljinu čujem dida bisernici razuzdao žice.. Slavonijo,majko tijelu odmor treba na počinku vječnom u srcu ravnice… Otišla sam davno iz okrilja Tvojeg i u bilom svitu rodila ti dicu al’ šokačka duša ne zaboravlja jecaj stiha uz tamburicu…

Ples iskonske senzualnosti

Purpurnim pogledom usnule boginje… pruža žedno ruke zemlji što vapi bokovima uzvišene dame podižući tijelo naspram neba… Dodirom tame sivoga pamuka u zagrljaju radosti budi se strast Započe,zanosni Inannin ples… Orijent punim bljeskom zasja pogledom spremajući kupku sjedinjenja… Svjetlucavi biseri iscjeliteljske moći sliveni glazbom šapatom slada poletješe zagrljaju njene nutrine napajajući tijelo mirisom pjene… Ispucala,suha žeđa svoju želju upija i moli sve do zadnje kapi uzvišenost,mudrost izranja iz bola naklonom se poklanja i stupa na tron… Osvjački instinkt budi se trenutkom uvija tijelo sad gipko i strasno zamoli nebo za…

Raskrižje životnih sanja

Popodne…   Kao i svako drugo…   Vjetar nosi uspavane,suncem spržene strasti   nutrine njene….  Hodom ponosne dame posrće na prvom raskrižju  Zove te usahlim glasom   žedne ljubavi…   Čuješ je…   Osvrćeš pogled daljine… Brzinom hitrih koraka prilaziš …   Odlučujućim pogledom ne skrećeš s put Trnovita pobjeda odličje ti nudi..   Raskrižje u blizini teškoga dana…   Promišljaš umom sopstvenog razuma…   Zaustavljaš hitrost sanja…  S noge na nogu smirajem sudbe…   Vjetar i dalje popodnevom gazi…   Vidiš je…  Ustreptala ulogom uspješnog življenja..  Plahost joj drhti u pogledu čežnje…   Spoznaja nepoznate ceste…   Zajednička  kamena zebnja…   U snima podsvjesti…

Jesen moje jeseni

Tu…iza ugla.. Pojavila se,,, Topla i nježna… Van kontrole mojega osjeta… Lepršava haljina tijelo joj krasi… Očekivana…satkana ljepotom svitanja.. Nikla  zrakama prohladnog sunca… Popraćena kišnim avanturama biserje joj obraze kvasi… Usidrena u mojemu gradu željna spoznaje prihvaća izazov.. Zakorači stazom šuštavog šaputanja… Sonate rosi magličastim tonovima… Smješi se oblaku čudesne nutrine… Motivira osjete šarenilom ljepote.. Detaljima…bahata najavljuje dolazak… Noćima lopovski kistove krade… slikar je sjenka u pejzažu snova… Življenje boji zlatnim tonovima… Grli se nježno dlanovima vjetra… Zaneseno danima osluškuje zrelost.. A moju dušu.. tijelo sjenom prati.. Šapućem tiho da…

Neznani moj

Drhtim,ljubljeni moj… Čitam naše misli prostranstvom svemira.. Sama u svojoj tišini tražim te u sebi Volim ljubavlju čistoće anđela koji te čuva.. Uzimaš me pod okrilje duše svoje dok se nedosanjani san pretvara u zbilju orošenu jutarnjim dodirom… Neznani moj… Šarelino boja koje si utkao u moju nutrinu žudi za dodirom nježne miline… vrelim dahom topline trenutkom posebnih sanja.. Nespremna uletih u oluju  snažnu i stvarnu… ispunjenu čežnjom čekanja… dotičući dlanom meke obraz svoje. anđeo svjetlosti prekrije osmjeh tajnom pustih trag slanoj putanji… neka klizi… neka odnese svu bol trebanja….…

Plahost sjene

Sresti se u misli… i dubinom želje stihom u  lutanju … riječju naših sanja.. Složiti cvijet mirisa…. raširenih latica… U tami noći .. skupljat’ rosne misli . Ćutati drhtaje.. i boje svanuća čuvati čežnju u sjeni pupoljka.. Oči  cakle u boji samoće prsti spleteni  u stisku dlana nade… Usne šapuću nijemi stih tišine.. oči sjetne.. mjesec obasjava.. zatvorenih vijeđa .. u nutrini sebe.. osjetih vrelinu daha u zraku… Leptiri iz njega.. kapljice sad žeđe… Puštam ih nek plešu.. trepere u meni.. osjećam taj nemir u glasu tišine… plahost daje čežnju..…

Čuvaj me ,,Oče….

Molim te čuvaj me u svakoj minuti… Spasi me posrtanja na cesti života… Ne dopusti koraku da skerće kamo hoće.. Čuvaj me..Oče… Čuvaj me od mača jezikova roda… Štitom me ogrni od udara biča.. Oduzmi mi čašu u koju otrov toče.. Čuvaj me,,,Oče.. Prati moje misli utkane u srce… Neka plaču suzu uspomenom stiha.. Pusti moje grijehe da um mi ne koče… Čuvaj me…Oče. Gledaj me odozgo u punoći tame… I u svjetlu snage pokaži mi pute… Korak mi je težak,ne zna kamo hoće… Zato me čuvaj.. dragi Oče…

Tvoj i moj grad na dlanu naše ljubavi

Sjećaš li se svježine povjetarca koji nas miluje nježnom rukom.. uz kapelu sv.Jakova gdje osmjeh postade obećanje..a poljubac stih… Isprepletene grane tanane bukve njišu se u pogledu čežnje ,,trebanja.. jagodice prsta tek ovlaš klize glatkom cestom dodira… Sjećaš li se trenutka ushita ispod mjeseca punog ljepote… i čula koje sluša žubor naših misli pored potočića naše ljubavi… Na cesti zavoja naš osjećaj podari vrhunac davanja svoje pobjede.. uz mostić preko kojega prelaze sve naše misli ovoga dana… Sonata našin snova iznad metropole našega življenja.. podari nam pogled svjetla od kojega…

Životna stihija

Osmjehom našeg davanja.. životna stihija nas nosi.. Otvorenim pogledom i raširenim dlanom primam taj teret ovoga dana… Živote moj.. uzimam svu radost koju mi daješ i tugu sužnja na plećima nosim… Toplinom ti uzvraćam sunčane zrake kreposti i nadu trajanja ti dajem u trebanju naših snova… Olujnom burom me trgaš.. Nježnim žuborom uspavljuješ Strogom osobnošću me nedaš Majčinim dlanom smiruješ.. Živote moj…. lijep li si !!!!!

Voljeti ljubavlju povezanosti…

Voljeti ljubavlju naše povezanosti … Osjećati nas poput Afrodite ….u svakom trenutku naše riječi… ljubiti nas u svakoj noti emocije… Dopuštati nam ljubav …koju kroz život živimo… i neka  pjeva bojama nade i strunama velike harfe, neka pleše nebom ovog svitanja neka se vrati u život… životom tvojim.. Padoh na koljena ponad te duše… nježne… ponad stiha pjesme … sklupčah se u grču ljubavi .. svileni šal mi ovije bol…. …dadoh mu ogledalo pogleda… u kojemu samu sebe vidjeh… I dalje te voljeh ljubavlju naše povezanosti….

Osmjeh sadašnjice…

Blizina snova  isprepletena u  našim srcima…. suzni pogledi  osjećaja i ljubav… dadoše snažne trenutke drhtaja…. dodiri duše potražiše osjećaj u žrvnju sjećanja…. Zagrlismo radost uspomene… poljubismo snagu budućnosti… i darujmo si osmjeh sadašnjice… Ponosnom riječju našeg trajanja dobismo ispunjenost svakodnevnice… Osmjeh otvori srce… treptaj pade ničice pod stihijom emocije…. Poezija trenutka oslobodi toplinu  kristalne misli… Mi trajemo…  

Nosim te …..

Nosim te u sebi… u svojemu otkucaju…u svojoj duši… Nosim te u dlanu u svakom titraju ….u svakom dodiru.. Ooo ..nosim nas.. na plećima krvavog srca.. i stopalu lutanja.. kako te nosim…. i šapatom ti skidam snove postojanja….Ali…. Srest ćemo se,,, Ravnica će pisati sonet… U očima blistat će kristali mojega i tvojega vremena… Srest ćemo se…. Riječi će šaputati kiše.. Kapi će postati snovi koje s iste obale budemo sanjali…  

Uzdah trajanja

Uzdah našega trajanja je dosegao vrhunac svoje  snage,,, životna putanja uzvišenom odom pjeva ljubav slovom, riječju ,stihom ne mogu prenijeti kristalno svijetlo srca… um više ne poznaje potrebu razuma….   Bol osjećaja je nadmašila  razinu pogleda… sva naša prostranstva u nijansi su nadišla životnu putanju cilja…. Ja Volim….      

Pjesma stihu poklonjena

Ushitom nade i blaženog osmjeha, Ova se pjesma stihu poklanja… Podno okna našeg trenutka… U sužnju neznanih tragova… Anđeoska aureola zabljesnu.. U pogledu suznih nadanja. Nježnošću istkana… Riječ postade dio snažnih dodira… U slap pretvorena… Kapljicama ispunjena duša uzavrela. Na pragu svjetlosnih pogleda… Birajući riječi u tišini izvora… Zatreperi snagom nadanja… Ljubav rođena u jutru svitanja… Ushitom nade i blaženog osmjeha… Ova se pjesma stihu poklanja.

Tama svitanja

Dodirujem te stihom riječi… Najskriveniji dio tvoje duše Ja ljubim…. Toplinu uzdrhtalog kretanja… U svim potocima traženja Ja trebam… U labirintu strasnih dodira… Uspomeni našega trajanja Ja čeznem… U postojanju nadanja… Erupciji čekanja… Tami svitanja Ja volim !  

Tamo gdje snivaju naše misli

Ponad nebeskog svoda.. gdje snivaju naše misli… vrtlog svemira uđe u naše duše… i zaustavi se na mjestu gdje  naš Bog od Adamovog rebra stvori ŽENU… Razvijanjem nebeskog lutanja,, poželjeh se vratiti u prošlost… Biti dio putanje,, koja vodi u budućnost,,, Zato… Ti ljubi me… Pruži mi dio sjećanja na trenutke uspaničene emocijom drhtaja… Oživjeh… Ovdje… S tobom Ponad nebeskog svoda gdje snivaju naše misli….

Svemirska Prašina

U mislima ponosne svjetlosti, stvaraju se bezbrojna zrnca prašine koja leti ovim svemirom…. .snažnim vjetrom nošena, oslijepi moje oči koje prestadoše gledati ljepotu.. U cvijetu naših misli, u bisernoj školjci skrivena, na tlu sjećanja, uspavana.. uvela biješe .. LJUBAV..