Odlazim

Spakovala sam svoje kofere, prepuni su nekih dragih sitnica koje podsjećaju na tebe i čine se kao prepuna riznica sjecanja… I moje srce je negdje na dnu, i moja duša, i moji snovi,… Još uvijek želim da si tu, sve isto da se ponovi samo da sretnije završi… Da su mi bar tvoje ruke u mojoj kosi i miris tvoj uz kafu jutarnju, da mi je da me tvoj pogled nosi, tamo gdje ni jedni tuđi ne mogu… Da su mi tvoje usne da mi sklope oči i osmijeh tvoj…

SJECANJA

Kazu da oči mi se zacakle kad pričam o tebi, o svemu onom što smo bili i što smo nekada mogli biti. Kažu da usta mi se razvuku u neki lagani osmjeh, nekako sjetan i tužan kada me pitaju da li te se ponekad sjetim… I mogu se zaljubljivati i  nakon tebe, doista mogu.. ma koga briga i  jeli zaista bitno što ih sve s tobom uspoređujem? Još čujem korake prošlosti, kako u srcu idu u krug ….. tapkaju, ne znaju u biti kuda bi sa sobom. A ti, ti…

Kako mi nedostaje

Nedostaje mi… Kako bih voljela i kako mi nedostaje da mi šapućeš svoje stihove sneno, da se osjetimo kao vuna i vreteno, da me za ples zamoliš otmjeno, da mi tiho kažeš:”volim te moja ženo”…. Kako bi voljela i DA to mi nedostaje: da me svojim dodirom iz sna preneš, da te oči izdaju kako još za mnom vehneš, da ti moje suze kao vosak na tijelo kanu, da me osjetiš kao bol soli na živu ranu… Ooo,… kako mi nedostaje sve to …………. …kao sreća kockaru što gubi, kao…