zdanja

pakao sazdan od dobrote s nakovnja se života protivi čekiću kovač gleda nakovanj zatim čekić i pita se rastaliti mi je nakovanj ili čekić u rijeku baciti uđe stolar i kaže mu nabusito, kao on zna izvadi čekića drveni dio i rastali oba i nakovanj i čekić ali rastalit ću dobro i zlo prijatelju što će nam ostati uđe filozof i otpovrne gledajuć potkove istina neće bit potkova nit konja potkivanja jer neće bit nit čekića nit nakovnja neće biti čavala, a bogami niti cipela, jer neće biti čavala niti…

Amena 2

Amena uz tebe su zvonari sutona i svitanja Amena drvosječa i skelar umiru na tvojim skutima Amena glazba svemira tvoja su zvona Amena osjećaš li kako ludim za tobom kako tvoje ime ne napuštam kako se skrivam iza hrasta gdje kad i breze tanane i grma i potleušica zapinjem o paprat i mahovinu vučjak sam do svitanja, ujutro janje tvojim uzglavljem nenapisana sam ti priča Amena čuješ li moj krik Amenaaaaaaaaaaaaaaaaa

Do jutra na bijelu mjesecu

jednom, kad umorni mjesec zamoli suri kamen za zvon nježnosti i ton se njihov u riječi pretvori jednom, kad i meni presvuku sidro zaklet ću se na vječnu ljubav tučenu kamenom jednom, kad zamiriše prošlost kad podignu se svi lanci i zavjese i svjetla i umorni vali rasedlaju more jednom kad samo za me obasja te svetionik s nestalih otoka zaljubit ću se i voljeti tebe i tvoju sjenu

Amena 1

O, kako je ovo lijepo Opet, ako me pitaš, ja bih promijenio naslov i izbacio prvi stih, jer… nije povezan s ostatkom. Koji pitaš, pa onaj Kad jednom uzjahani mjesec noževito zatamni dušom i crvenilom oblije naš dom… … Na taj mislim, slažeš li se Amena?

LetIt

Letit iznad kukavičjeg gnijezda, nisko, sasvim nisko, udisat njihov zrak, lurkat njihove oči, dodirivati ih, otkidati nebo umjesto slobode pružati im, u letu iznad kukavičjeg gnijezda, stoga LetIt

bard brzine

sporo polako lagano niz dugu ulicu posegnu za štapom, odabere kuglu namaže štap zarola kuglu sasvim nježno odbije se gurne drugu treći i petu dignu štap, osvrnu se pogleda primi je pod ruku i odvede je ote ispred očiju bard brzine

nema te

nema te otišla si u oluju s vjetrom nema te nestala si zastrtih očiju u oluju s vjetrom nema te nema me otelo nas vrijeme jedan kamen drugi potiče kretanje u oluju s vjetrom nema te tvojih riječi, pogleda dodira nema te vjetrom u oluji zaluta pogled dodir drhtaj nema te nema nas otelo nas vrijeme ostacima prijelaznih vremena nema te otišla si u oluju s vjetrom sama prkosna s drugim sjedinjena suzna pogleda u daljinu zapeta u drhtaju općenja dušom jauk ti prolazi i riječ ljubavi krikom izlazi dok…

zvonari sutona i svitanja

usnam gasim smiraj stihom po srs niz grlo daleko su stihovi zvonara sutona sve bliže oni zvonara svitanja brid je to od uzbuđenja što li će donijeti nova riječ čime li će pobuđena bit tugom, ili zapuhom sreće više s istoka gdje se jučer još nije pomaknulo ka sutra niti će tako skoro s istoka gdje se čuvaju sjećanja gdje se ne zaklapaju stranice izvora daleko od uvira