MOŽDA SMO SAMI OSTALI

zvuci tišine lome se u toplom uhu pustinje peku u oku nemiri možda smo sami ostali prazan je vidik pred nama koliko još je svitanja dubok je zdenac vječnosti možda smo sami ostali putuju tvoje misli prema našem zadnjem dodiru nestaju moji koraci u tvome sjećanju i ništa baš ne postoji što može to da promijeni na kraju sna napušten dom još jedan nervni slom prazan je vidik u nama koliko još je traganja pali su teški oblaci možda smo sami ostali putuju moje misli prema našem zadnjem dodiru nestaju…

PUNA PEPELJARA I PRAZNO SRCE

pas koji laje žena koja voli razorena povijest lice puno boli potmula tišina ispražnjene oči granica u srcu bubnjevi u noći već polako nagriza me mrak već polako prelazim u zrak strah koji traje vrijeme koje leti okovi slobode dani razapeti pukotina raja poljupci praznine predgrađe života govno od sudbine već polako nagriza me mrak već polako prelazim u zrak puna pepeljara i prazno srce ispod čela mrak puna pepeljara i prazno srce pepeo i prah

OVE NOĆI PLOVIM SAM

jedan iz naroda jedan sa dna gomila nestaje pred mojim očima jedan sa ceste jedan iz sna veliki teret za malog čovjeka u praznoj sobi sada raste zaborav sva su jutra iza nas zrak je prepun nekog divnog nesklada koji ubija ove noći plovim sam sjedim pušim razmišljam nikog više ne čujem sebi vjerujem sebi vjerujem jedan bez lica bez imena gradovi ruše se u tuđa sjećanja sunce od leda iščezli most pseto u meni glođe svoju kost u praznoj sobi više nema prostora sva su svjetla iza nas što…

ŽIVIM ZAKOPAN

na jedno uho mi uđe na drugo uho mi izađe nikada pažljivo ne slušam što kažu proroci što kažu vračare u moru prljavih priča ja sam neplivač ja potonem nikada pažljivo ne gledam odakle dolaze sve te spodobe svi ti mutanti što govore i riječi lete od usta do uha svaka traži svoj put u praznoj glavi ničega nema sve je uzalud i riječi padaju po prljavom podu tko će počistit’ to svatko svoju istinu ima dotaknuli smo dno na jedno uho mi uđe na drugo uho mi izađe nikad…

MAMURLUK

otvaram oči i buljim u zid u potiljku sunce se ceri misli me bole ali sam živ ni ovo jutro nije mi po mjesri   dići se želim a tijelo spava u krvi još lumpuje vino oči su crvene i boli me glava a sinoć sam se osjećao fino   zbogom svima zbogom svemu za mene je mrtav dan iskopajte drugu temu mene guta prazan san   mene guta prazan san

KAKO DA NE

evo ti pregršt snova evo ti zvijezde sve i mjesec sa vrha krova evo ti kako da ne evo ti noćne more slobodno posluži se i svijetla u oku što gore evo ti kako da ne kako da ne vrijeme liječi ranu svaku kako da ne evo ti uzmi sve ljudi nose maske prozirne kiša briše ovaj dan otvorio sam svoje prozore sad sve može ići van uzmi sva moja jutra uzmi mi sjećanje i jučer kad bude sutra evo ti kako da ne i pjesma krivih nota sve laži…

TVOJ PUT

umor ti zatamnjuje um prazan um miran   lice ti sjena vatre sustiže   stih na vjetar zub u nebo   kraj trošnog okna miris svijeta promiče   odavno ga prezireš dalje lje dublje to   šutiš otvaraš dno

I VATRA I VODA

moj otac i vatra je i voda   tako je mudar tako tih   i tako se nakopao cesta nahodao putova i nagutao gorčine da neće biti dovoljno smrti da ga savlada ni zemlje da mu sputa korijen   a on se (suočen s prazninom) i ne nada svom povratku iz ove zemlje u njemu   taj moj otac i vatra i voda

BEZVRIJEDNA PJESMA, OD DRUGIH PJESAMA NAPRAVLJENA, KAO UVOD, KAO U VODU DA JE BAČENA

beskrajnih bolesti dažd pauci želje i stid zrenje tjeskobe u zgusnutoj sjeni prošlosti u prvim psovkama beskrajnih bolesti dažd bez sjećanja bez mirisa bez dragih prijatelja bez nade između ptičjih krila i buncanja vode dokolica za izmišljen put prasak očiju teško nebo do korijena stvari rakija meka rakija ljuta i roditelji koji  odoše odavno beskrajnih bolesti dažd mjesečina razasuta po glasu hladnjak pun piva ogledalo i televizor bliske kapi raspuklosti u svim stvarima očaj nad kojim je moj život dovršen beskrajnih bolesti dažd pauci želje i stid sve jasnije osipanje vida…

VRAĆAM SE UMORAN

padaju kiše kiše padaju na prljavi pločnik na umorne misli padaju kiše kiše padaju u meni   tragovi se brišu brišu se tragovi na proplanku suza lebdi samoča breze tragovi se brišu brišu se tragovi u meni   zašla je jesen jesen je zašla u povrede života u potopljene ulice zašla je jesen jesen je zašla u mene   i padaju kiše padaju kiše kao da nikada prestati neće kao da će vječno padati u meni   majko otvori mi vrata majko otvori mi

U KREVETU NJENOM

ovdje u krevetu čuva nas daljina ne možemo odmah u zabranjenu zonu ponekad prošlošću javi se tišina palimo misli u vlastitom sutonu   ovdje u krevetu često sreća spava neko drugo nebo u krvi nam zrije od naših snova svaka stvar je plava isto osjećanje zadnji nemir krije   u krevetu njenom riječi nam se ljube i desi se da netko pozvoni na vrata sva prokisla jutra u osmijehu se gube šuljamo se srcem plaho poput tata

MEA MAXIMA CULPA

ljubavi moja ne cmizdri ne kopni više u vječnom mraku jedna zvijezda treperi ponekad šutim ne govorim ništa a pod čelom zvijerinjak lupa ljubavi moja mea maxima culpa   ljubavi moja ne viči ne troši usne iz tvoga oka miris ljubavi kaplje ponekad mislim neću u prošlost a u glavi uspomena hrpa ljubavi moja mea maxima culpa   ljubavi moja ne vjeruj ne gubi nadu u tvojoj kosi zlato jeseni spava ponekad slutim sve će to proći a u srcu cvijet nemoći pupa ljubavi moja mea maxima culpa   mea…

MORE OD PLJUVAČKE

otac mi je radnik majka pere suđe sestra čita roman a brat lomi prste   svemir mi je šupalj i zvijezde već trule kroz betonske opne štakori me stižu   svi me puno vole svi me ostavljaju more od pljuvačke pjeni se i prijeti   majka mi je sjajna otac drva cijepa bespuće se ori vrijeme se cereka

SANJALI SU MOŽDA ISTE STVARI

živjeli su dugo u istom soliteru viđali se rijetko u liftu il’ na stepeništu susjedi su bili ali šta to vrijedi poznavali se nisu i kao da su tako htjeli   zatvoreni u svom svijetu sanjali su možda iste stvari ali zbog gluhih zidova stana oni to nisu znali zatvoreni u svojoj sobi slušali su možda iste ploče ali zbog okrutnih granica uma nisu mogli iz samoće  

SABORSKI ZASTUPNICI

oni život potkradaju vješto besparica je za njih utopija nikad ništa sami uradili nisu lova je njihova filozofija   oni bez briga sjedaju za objed ne znaju u stvari ni šta su htjeli u glavi im već izranja vikendica za gomilu su stvari predebeli   njih ne muče računi za struju bez imalo snova u kola su sjeli odlaze na izlet otpuhuju grad u ruci im drhti krajolik cijeli   oni svoj život tako lako žive puni sentencija i modnih fraza za bolje sutra nisu kompetentni njihova je posvećena staza

UTORAK JE TAKAV DAN

žile ispija pivo usput rastjeruje mrak i u birtiji gomila luta ja sam se naslonio na šank   ne znam šta da mu kažem još je dalek i pust na mome licu ceri se prošlost i nisam dovoljno tu   njegov strah pred riječima boli al’ poneki stih mučno je kriti prljav pod u pogledu mu lovim nema ga uzalud će biti   svatko ponekad gubi mi smo znali za to i u birtiji život se živi ja se ne odričem svog   teška poplava dima sjeta raznosi dan praznim…

MOJ NEANDERTALAC, MOJ PRIJATELJ STARI

upao je naglo u samoću moju poremetio misli ispremješto stvari prokiso i dalek u proljetnoj noći moj neandertalac moj prijatelj stari   upao je bučno u nebranjen prostor skinuo s kaputom sve to što ga kvari umoran i čudan pored tople peći moj neandertalac moj prijatelj stari   upao je tako i u pjesmu ovu osmjehuje se cuga za ništa ne mari nesretan i blizak dok sjedi u kutu moj neandertalac moj prijatelj stari

PONEKAD NOĆU

pamtim sebe vrlo malo ponekad se budim noću u krvi je vrijeme stalo zazidan sam u samoću   govorim sa samim sobom progone me gole misli protrčo sam svojim grobom u oku se ljudi stisli   bocka me u srcu sjeta zamara me perspektiva očajan na kraju svijeta slistio sam kriglu piva

ČEKANJE S REVOLVEROM U RUCI

na vjetru i na kiši negdje izvan grada u rovovima dana šutjet ću susret   tebi upućujem metak   ako se odlučiš dođi i vrijeme već je   govori se umiru stabla ptice oblijeću svoj nemir u duši   ali ne dolaziš nebo te valjda spriječilo   zapravo ja s revolverom u ruci  

OTISAK PRSTIJU NA TVRDO KUHANOM JAJETU

kažu           svako jutro         jedno jaje         organizmu         snagu daje   ja kažem           divan je to osjećaj         kad nakon sebe         vratiš se kući         skuhaš jaje         i na njemu         otisak prstiju         ostaviš   za doručak

TI SI NETKO DRUGI

gladuješ stoljećima uzguraš budućnost na vrh očaja i šutiš sizifovski   ne možeš se smjestiti u vrijeme   to nije film   pomisliš na pretke svaku riječ upotrijebiš do boli i ništa ti ne vrijedi   ne možeš se sresti   ti si netko drugi