Za osmijeh..

Nekoć’ sam krio ljubav, njene ruke od vjetra, da ih ne odnese vrijeme i vrati u bezdan.. Bez straha gled’o u njene zemljane oči dok ostvarujem san u kovrđavoj kosi.. Spreman da prosim za trenutak kada voz, odlazi daleko od nas a gasi se svjetlo.. Nijedno mjesto u gradu ne bi mijenj’o za peron, tišinu koja pravi eho dok šutimo satima.. Kad’ smo zagrljeni, ništa me ne tangira, sve negativne misli automatski abortiram.. Reći da te volim, znaj da toga se ne stidim, ovu pjesmu neću ostavit’ da spava na…

Vjerovatno smo u pravu

Što me čini sretnim, ne mogu da dokučim, sve sami izleti u prazno, uvijek krene isto, i tako završi Sto me strana vuče, i znam da sve su pogrešne, koliko puta prodam se, za sve te stvari nevažne.. Vjerovatno smo u pravu, za neke pločnike, gazili smo svuda, i zato sada tijesno je.. Ko je kome višak, a ko nedostaje, bilo kako bilo, slika ista’ ostat’ će od osmijeha do suza, zvijezde ipak broje se, uvijek prije završi, a poslije počinje.. Sto me strana vuče, i znam da sve su…

U stanju sna

U čaši prepunoj zraka stao je dah, u praznom pogledu mijenja se samo svjetlo i mrak.. Hladno jelo, savijena kašika, stvrdnuti hljeb i sto, drvena stolica, prljavi tepih i prazan strop.. U dima posuđenih cigara ostaje bez dara, u pepeljari pored pepela čvrsto spava njegova java.. Hladnokrvan prizor, neobjašnjiva bol, na površini čaše mire se život i on..

Ljubav, eho i strah..

U toj su tami sobe oči stajale k’o straža, slušao sam kako vjetar u hodniku udara vratima potonulih lađa.. Ljubav, eho i strah.. Ako zatvore se sama, biće da je nada ustala dok skladam, i zaključala zamak.. Ljubav, eho i strah.. Strepim dok spušta se čađ, udišem dim, sakrivam nar, još samo jedan treba mi bal, i umor iznutra  već donosi san.. Ljubav, eho i strah.. Sa stropa pada smrznuta kap, u prašini polica igra se glas, ako zatvore se sama, ponavljao sam, nada.. Ljubav, eho i strah..

Osluškujem..

Koliko dugo već, mokre su ulice? Sasvim je nevažno za moje korake.. Šareni šal, i bež rukavice, s druge strane prolaziš sama, zanesena ne prepoznaješ.. Da li barem nekad prođem, kroz tvojih misli svijetove.. Svijeće gradskih ulica, u ritmu jesenjeg pljuska tope se, dok sami hodamo kroz mrak, mraz se kači za naše obraze.. Da li poželiš da, stojiš pored moje sjene, da me zagrliš kao nikad, i da mi opet vjeruješ.. Sasvim je nevažno zašto kasniš, i gdje na satu stoje kazaljke.. Nisam ti rekao, da uvijek dođem ranije,…

Ja nisam tamo ni tu..

Prohladan zrak, i poneku kap, dok izdišem otkrivam.. U mojim plućima crni talog počiva, od nemoći sežem ramenima.. Dim odlazi u nepovrat, dim odlazi u nepovrat.. Stavljam ruke u džepove, svjetla se gase, i sve tiše je.. Daleko od svijesti, još dalje od spoznaje, s ove strane boje ne razabirem.. Odlazim iako ostajem, postoje pravila, postoje granice.. Ja nisam tamo ni tu, ja nisam tamo ni tu..

Napisat ću

Napisat ću, da pročitaš, da se bar na trenutak sjetiš zajedničkih.. Napisat ću, ne znam da li češ pročitati, nisam siguran, možda hoćeš, ne znam.. Napisat ću, sa željom da u tebi probudim, barem da pokušam, mrtvo da oživim.. Napisat ću, da se nadam, da sjedim dugo u noć, da razmišljam i gasim cigarete.. Napisat ću, za život, ako nestaneš u pjesmi, da ostaneš u srcu..

Kao ugodno nijem

Kao ugodno nijem nemam što za reći, tišina u meni progutala je volju, otela je riječi.. Obične riječi, riječi kao želja, kao nada, kao kiša, kao posljednja jesen.. Smrznuti pogled, dole niz prugu, trenutak kada duša od straha zaboravlja sjećanje i ne osjeća tugu.. Kao ugodno nijem, bez imena, bez da ikome pripadam, kao potpuni stranac, izgubljen bez ikoga, hodam potpuno siguran.. Na svojoj blijedoj koži, osjećam januar..

26.5

Pogled spušten ka dole, trenutak ništavila, hladan momenat, oči smrznute od straha, nemam petlju da se okrenem i pogledam.. Tamnosivi prikaz moga odraza, jesam li bezobrazan, ako nakon svega što je prošlo,  opet isto propuštam.. Premalo spavam, previše razmišljam, taoc svoga dušmana, ponekad sam sebi nejasan,  sam sebe nerviram.. Nervni sistem poslije svega, nekim čudom i dalje koordinira, prošlost kuca mi na vrata, vidim je na špijun, ne otvaram.. Tvrdokorne mrlje prenesenim značenjem metafora pokriva, detalje brišem korektorom kad’ olovka predaleko odluta.. Držim ritam kol’ko mogu samo da ostanem podalje…