počivalište Boga Ljubavi

ako podignem trepavice teške od prašine samljetog vremena vidjeti ćeš mi bespuće u očima i prepoznati moja ishlapjela mora po nasukanim čežnjama. a to ne želim… radije ću opet okrenuti obraz da ostaviš još jednom svoj trag crven od sunca što mi umire tko zna koji put… i vjetrovi će ponovo donositi pijesak i nanašati ga stoljećima na piramide sred moje pustinje u kojima počiva vladar svih svjetova ljubavi…

kao da sam opet tvoj

u praskozorje kada mi se učiniš stvarna nad gradom u rascvjetanim ružama vjetrova na nebu u znakovima od crvenih oblaka na zemlju spuštena sa suzama anđela na licu u mekom dodiru usnama zadrhtim kao da sam opet tvoj. u to jedno svitanje kada se pronađem u sudbini vječnih putnika u žudnom zagrljaju ljubavnika u očajnom sjećanju gubitnika zadrhtim kao da sam opet tvoj. dok snovima teturam iz noći izgubljenih mirisa odbačen s oboda rotacije kuda kruže mi sjećanja buncam na jastuku sam među nepoznatim otiscima i zaveden igrom svjetla i…

ispod površine

  nikada nisam prebolio moje dolaske u tvoj svijet i nikada prežalio što ga potom napuštao i lutao sam tko zna gdje bila si dio obale na kojoj sam ostavljao sebe u kapima i potom se vraćao u dubine, u spasonosne zagrljaje tišine a ti si čekala da me prođu sve moje oseke i plime. nikada se nisam osjećao dovoljno snažan da preplivam to more i nikada odvažan da samo srcem krenem na taj put uvijek su obzori bili prazne crte u kojima bi nestajao svaki dan kada utopi se…

mjesto pripadanja

  ja nisam odmetnuti sin. u meni svijetle sazviježđa njenog imena iako pomislim da bih bio tek mali dio svemira da ne osjećam kako još pripadam njenim usnama.   ja sam član pobratimstva sjena. saveznik ljubavnih misli i dodira, zavjetovan tajnim riječima i šutnjom, bezuvjetno odan njenim malim čarima.   ja sam prognan iz svijeta žudnji i uzdaha, u vječitoj potrazi za nježnosti koja bi me vratila na mjesto kojem sva se ljubav iznova vraća na mjesto kojem se ljubavi pripada.    

noćobdija

  ogrnuti ću se plaštom tišine i sakriti u tami kao nekada postaviti se za čuvara kule kraj ulaza u tajni grad da propustitim snove što dolaze krišom u tvoje odaje u kojima zauvijek spavaš ti u gluhoj noći razlomljenoj šumovima netopira nespokojan od želje da po tragovima blagih mirisa ušuljam mjesečeve zrake ispod tvoje spavaćice bez nade da ću ikada ući u te odaje u kojima zauvijek spavaš ti i provesti ću život od sumraka do svitanja osuđen da budem stražar kraljice moga kraljevstva s ožiljicima na duši davno…

kišni grad

Kiša nad gradom, a grad u noći Grad ispod kiše, meni ne znam kamo je poći Nebo tamno kao pokvareni svjetionik A duša mi kao odbjegli zatvorenik Što progoni je nemir Korak sam po korak dok mislima tražim uporište Sjajne od kiše ulice moje su prazno prizorište Za kraj poželim tramvaj bez voznog reda, karte i stanice Jer moji su snovi pogubljeni kao kovanice Putanjom boli u naš napušteni svemir

naša svjetla

Ponesi me i okupaj u rijeci kojom protječe nježnost Uroni me duboko da izgubim dah Kada me podigneš dopusti da udahnem snažno Da iz mene izađe sav strah Riječima, pogledom, usnama me dodirni Da osjetim tvoju ljubav kojom me čuvaš od tuge Samo na tren svojom se dušom uz moju stisni Jer znam naše se ceste u daljini razilaze i gube Život će polako razdvojiti naše dane Kao dva svjetla svatko će svojim mrakom poći No i tisućama milja i godinama daleko Vidjeti ćemo jedno drugo i znati: to naša…

nestajanje

nestala su godišnja doba izgubili se mirisi i boje po kojima sam ih znao dani rasuti s niske bez imena i redoslijeda patvorine bisera koje nemarno skupljam gdje nekada bilo je mjesto moga života. u ovo vrijeme sve promatram bez da se divim ili radujem više bez osjećaja da želim biti sam ili da tugujem jednostavno pomiren da ništa ne trebam da nikamo ne putujem jer odavno ne znam sanjati samo dišem noću i otkucaje sasvim prepoznajem to ti i ja polako… … i ja ti to tako… pomalo nestajem…

doba levitacija

umorile su me sve te plutajuće misli u toplom moru ravnodušnosti kojim brodim bez napora i vješto izbjegavam sjećanja trudeći se da dane ne napusti dosada iako su svi ulazi u ovaj svijet sklopljenih očiju ostavljeni bez nadzora jer nema potrebe da ikada više zadrhtim i razloga da poglede ispirem suzama. iz malih doza tek rijetko mažem zapešća kapima i živim slutnjom nota davno nestalih mirisa sve tako da vremenom polako rastvaram si krv u venama umirujući krvotok tišinom rijeke bez tvoga imena u namjeri da sve blijeđa jednom u…

svakodnevna golgota

pogledaj me. koža i duša mi prehladne za dodir. u znoju svog nespokoja dok tonem kažem si diši pa nekako preživim i ispod mesa napinjem srce a ono udara me. umjesto krika šapćem: šuti, pusti, ne diraj me mogu sam pa putem posrćem kroz mrak i pitam se oholo što ti zapravo želiš od mene. u sumrak, dok Razapeti umire umačem spužvu u ocat svoje zloće i glumim milosrđe: evo.. pij…